Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2497/13 (Republika Srpska)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Javna vlast
  • Krivično djelo
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2497/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2497/13, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031587 13 Gž od 21. maja 2013. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031587 13 Gž od 21. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 031587 11 P od 17. januara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, te S. Ć., D. Ć. i E. Ć. (tužilaca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke – u daljnjem tekstu: tužioci), zastupanih po Osmanu Mulahaliloviću, advokatu iz Brčkog, zatraženo je 11. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 18. do 22. marta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinje i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 031587 11 P od 17. januara 2013. godine obavezao apelantkinju da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika, njihovog supruga i oca E. Ć. (u daljnjem tekstu: oštećeni), isplati određene novčane iznose, pobliže navedene u izreci te presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvenstveno konstatovao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 18. maja 2011. godine. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je u postupku utvrđeno da je oštećeni, od strane pripadnika vojske ili policije apelantkinje, 13. oktobra 1992. godine lišen života u Batkoviću, da neposredni izvršilac nije otkriven i procesuiran, da oštećeni nije bio pripadnik vojnih, niti bilo kojih drugih oružanih snaga, te da je civilna žrtva rata.

7. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je Republika Srpska osnovana i proglašena 9. januara 1992. godine, te je kao društvenopolitička zajednica putem svojih organa vlasti vršila kontrolu područja Brčkog na kom se kritični događaj desio. Stoga je Osnovni sud zaključio da su vojni i civilni organi tužene bili dužni da spriječe nastanak štete prouzrokovane aktom nasilja i terora shodno odredbama člana 180 preuzetog Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 172 ZOO-a i da je tužena pasivno legitimisana i odgovorna za tu štetu nastalu na njenoj teritoriji bez obzira na to što u krivičnom postupku nije utvrđena odgovornost određenih lica za nastanak takve štete.

8. U vezi sa prigovorom zastare u smislu člana 376 ZOO-a koji je istakla apelantkinja, Osnovni sud je zaključio da je taj prigovor neosnovan jer je iz provedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da je šteta nastala usljed izvršenja nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje gonjenje ne zastarjeva. Naime, Osnovni sud je istakao da s obzirom na odredbe člana 100 Krivičnog zakona važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, zastarjelost krivičnog gonjenja za predmetna krivična djela ne može da nastupi, pa da zbog toga ne može da nastupi ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelima, a što znači da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela.

9. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 031587 13 Gž od 21. maja 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

10. U obrazloženju presude Apelacionog suda je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla apelantkinja. Naime, Okružni sud je konstatovao da je šteta za tužioce nastala aktom nasilja za koji je odgovorna apelantkinja kao društvenopolitička zajednica na čijoj teritoriji je šteta nastala, i to principu objektivne odgovornosti shodno odredbi člana 180 ZOO-a i u obavezi je da istu naknadi tužiocima shodno odredbi člana 172 ZOO-a. Dalje, Apelacioni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je šteta za tužioce nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, za koja djela ne može da nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja u smislu člana 100 Krivičnog zakona važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, pa ne može da nastupi ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Apelacioni sud je istakao da je u ovakvoj pravnoj situaciji nepostojanja pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku i nekonkretizovanja krivičnog djela ne znači da šteta nije nastala izvršenjem nekog od tih krivičnih djela, ali da zbog određenih procesnih smetnji (šteta je nastala u okolnostima ratnih sukoba na prostoru BiH u periodu od aprila 1992. godine do kraja 1995. godine, a krivično djelo je izvršilo više nepoznatih počinilaca) nije mogao da bude proveden krivični postupak protiv počinilaca tog djela. Apelacioni sud je naime istakao da odredba člana 377 ZOO-a ne isključuje mogućnost da se, izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće da se primijene odredbe člana 377 ZOO-a jer počinilac krivičnog djela nije utvrđen niti procesuiran, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinilac, niti je dokazano da krivični postupak nije bilo moguće provesti.

b) Odgovor na apelaciju

12. Apelacioni sud se u vezi sa apelacionim navodima pozvao na razloge koje je dao u obrazloženju osporene odluke.

13. Osnovni sud je istakao da nije u mogućnosti da odgovori na navode apelacije jer je sudija, koja je postupala u konkretnom predmetu, umrla.

14. Tužioci su u opširnom odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 1 Evropske konvencije, jer država ugovornica ne može da pruža sebi zaštitu od same sebe. U svakom slučaju smatraju da je apelacija neosnovana, te su istakli da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3979/11 bez ikakvog osnova odstupio od svoje prakse usvojene u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine i na taj način stvorio pravnu nesigurnost, nejednakost pred zakonom i diskriminaciju. Po njihovom mišljenju u konkretnom slučaju ne može da se primijeni stav Evropskog suda iz odluke Banićević protiv Hrvatske, a na koji se poziva Ustavni sud. Tužioci su, takođe, ukazali i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(…) (4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 360.

Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361.

Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(…) Član 376.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja

16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi: Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180.

briše se.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 031587 13 Gž od 21. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 7. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenom presudom Apelacionog suda prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle, u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužilaca i apelantkinje, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

26. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO-a, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo bliskog srodnika tužilaca, zbog čega rokovi iz člana 377 ZOO-a u konkretnom slučaju nisu mogli da se primijene.

27. Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ističe da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377 ZOO-a, između ostalog, istakli da odredba člana 377 ZOO-a može da se primijeni samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa, stoga, na to treće lice mogu da se primijene samo odredbe člana 376 ZOO-a (u tom predmetu kao tužena je označena, takođe, apelantkinja – Republika Srpska).

28. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda, prema čijem mišljenju postojanje roka zastare nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da Evropski sud mora da se uvjeri kako primjena zakonskih rokova može da se smatra predvidivom za podnosioce, s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO-a predviđa duži zakonski rok zastare za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski rok zastare na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski rok zastare primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te kada je tužbeni zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom upravljen protiv izvršioca krivičnog djela (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1926/11 od 6. novembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da su u navedenim predmetima apelanti u postupku pred redovnim sudovima tužbene zahtjeve za naknadu materijalne štete nastale na njihovoj imovini za vrijeme rata zasnivali, pored ostalog, na presudi Haškog tribunala u predmetu M. S.(oglašen krivim za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja). Redovni sudovi su zauzeli stav da član 377 ZOO-a može da se primijeni samo kada je tužbeni zahtjev usmjeren prema učiniocu krivičnog djela za kog je pravosnažnom presudom utvrđeno da je počinio krivično djelo iz kog je proistekla šteta čija se naknada traži, a koji stav, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO-a, nije proizvoljan (vidi Odluku broj AP 1926/11, tačka 36 i Odluku broj AP 3976/10, tačka 35).

29. Ustavni sud je, pozivajući se na navedeni stav, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantkinjinu apelaciju (Republika Srpska), ukinuo presudu Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da stav iz citirane odluke AP 4128/10 može u cijelosti da se primijeni i u tom predmetu. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda iz predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO-a, Ustavni sud je smatrao da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao na apelantkinju da primijeni odredbe člana 377 ZOO-a, već isključivo odredbe člana 376 ZOO-a, posebno zbog toga što je apelantkinja u konkretnom slučaju kao nesporno pasivno legitimisana odgovarala za pričinjenu štetu prema principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180 ZOO-a, u okolnostima kada je stav 4 citiranog člana (važeći u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Ustavni sud je zaključio da navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180 ZOO-a, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO-a, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.

30. Osim toga, Ustavni sud ističe da Rezolucija Ujedinjenih naroda kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uslov da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju da budu pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi moglo da se razumno smatra da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tačke 29˗33).

31. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u citiranoj Odluci AP 3979/11 (vidi tačka 33), u povodu ukazivanja, u tom predmetu na praksu u Odluci broj AP 289/03 od 9. novembra 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ukazao da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit. AP 4128/10, tačka 45), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da usvojeni stav u nekom predmetu može da se primijeni u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.

32. Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377 ZOO-a u odnosu na apelantkinju. U vezi sa spornim pitanjem o kojem Ustavni sud mora da raspravi sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja obavezana na naknadu štete shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180 ZOO-a, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi o pitanju primjenjivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit. AP 4128/10, tačka 43) u kojoj nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da odredba člana 377 ZOO-a može da se primijeni samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da, stoga, na to treće lice mogu da se primijene samo odredbe člana 376 ZOO-a.

33. Dovodeći u kontekst navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta (da su oca odnosno supruga tužilaca tokom ratnih dešavanja 1992. godine ubile vojne ili policijske formacije, da je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog njegove smrti bio usmjeren prema apelantkinji, a ne prema konkretnom počiniocu krivičnog djela), Ustavni sud smatra da usvojeni stav iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11, te iz AP 3976/10 i AP 1926/11 može u cijelosti da se primijeni i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO-a u vezi s odredbom člana 180 ZOO-a kada su odbili kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastare potraživanja.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

35. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom člana 377 ZOO-a odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2497/13 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio