Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2084/13 (N. J.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2084/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2084/13, rješavajući apelaciju Nikole Jakića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Jakića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 038882 12 Gž od 28. veljače 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 038882 10 P od 3. svibnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Jakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnio je 13. svibnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 038882 12 Gž od 28. veljače 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 038882 10 P od 3. svibnja 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Slavka Gudelja (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6, odnosno 8. travnja 2016. godine, dok tuženi nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda zbog propuštanja broj 51 0 P 038882 10 P od 11. srpnja 2011. godine tuženi je obvezan da apelantu isplati iznos od 3.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. lipnja 2008. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 539,50 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 16. rujna 2010. godine, da je sud 17. svibnja 2011. godine dostavio tužbu tuženom na obvezan odgovor uz napomenu da je tuženi dužan dostaviti odgovor na tužbu u pismenom obliku i u zakonskom roku od 30 dana. Dalje je navedeno da je iz dostavnice uložene u spis utvrđeno da je tuženi tužbu primio 23. svibnja 2011. godine. Budući da je od dostave tužbe protekao rok od 30 dana, te da tuženi nije dostavio pismeni dogovor na tužbu a apelant je u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, Općinski sud je uvidom u cio spis utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz članka 182. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za donošenje presude zbog propuštanja. U pravnoj pouci je navedeno da protiv te presude nije dozvoljen priziv ali da tuženi može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Također je navedeno da se prijedlog podnosi tom sudu u roku od osam dana od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je tuženi tek kasnije saznao za propuštanje, navedeni rok se računa od dana kada je za to saznao, kao i da se nakon proteka 60 dana od dana propuštanja ne može tražiti povrat u prijašnje stanje.

6. Tuženi je 22. srpnja 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje. U prijedlogu je naveo da nikada nije zaprimio tužbu koju je apelant podnio budući da apelant nije odredio točnu adresu tuženog. Dalje je naveo da je od radnika na benzinskoj crpki dobio presudu tog suda od 11. srpnja 2011. godine. Tuženi je predložio da sud dozvoli povraćaj u prijašnje stanje i prihvati kao pravovremen odgovor na tužbu koji je dostavljen u prilogu.

7. Općinski sud je rješenjem od 25. listopada 2011. godine usvojio prijedlog za povrat u prijašnje stanje i stavio van snage presudu zbog propuštanja od 11. srpnja 2011. godine. Protiv navedene odluke nije dopušten priziv.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 038882 10 P od 3. svibnja 2012. godine obvezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 1.219,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. lipnja 2006. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 566,58 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stavak I. izreke). Istom presudom preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neutemeljen.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 16. rujna 2010. godine podnio tužbu tom sudu protiv tuženog radi naknade materijalne štete. Dalje je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je tuženi pravosnažnom Presudom tog suda broj 51 0 K 005575 07 K od 18. svibnja 2009. godine proglašen krivim zato što je između ostalog 19. lipnja 2006. godine oštetio apelantovo vozilo „golf 2“. Nadalje je istaknuto da, budući da tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, Općinski sud je 11. srpnja 2011. godine donio presudu zbog propuštanja a na koju je tuženi uložio prijedlog za povrat u prijašnje stanje i odgovor na tužbu. Općinski sud je usvojio navedeni prijedlog i stavio van snage donesenu presudu zbog propuštanja.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je, ocjenjujući provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, sukladno članku 8. ZPP donio navedenu presudu. Utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da se protiv tuženog vodio kazneni postupak u kojem je tuženi proglašen krivim zbog oštećenja tuđe stvari i ugrožavanja sigurnosti, ali da je sporan temelj i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članka 12. stavak 3. ZPP. Međutim, imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da sud u parničnom postupku može utvrđivati druge činjenice od značaja za odluku parničnog suda kao što je utvrđivanje činjenica da li je oštećeni - u konkretnom slučaju apelant, doprinio nastanku štetnog događaja radi eventualne primjene instituta podijeljene odgovornosti. Istaknuto je da je člankom 192. ZOO propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu. Općinski sud je dalje utvrdio da iz dokaza provedenih na glavnoj raspravi proizlazi da je 19. lipnja 2006. godine došlo do blokade puta prema kamenolomu tuženog a koju je organizirao apelant, da bi spriječio tuženog, odnosno njegovu pješčaru da vrši izvoz pijeska. Nakon blokade puta tuženi je kamionom odgurao apelantovo vozilo „golf 2“, prilikom čega su nastala oštećenja na apelantovom vozilu. Općinski sud je istaknuo da je navedeno činjenično stanje potvrđeno i iskazima parničnih stranaka, kao i saslušanog svjedoka, zatim, da navodi nisu u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima, te im je sud kao takvim poklonio vjeru. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog događaja, Općinski sud je zaključio da je i sam apelant svojim postupcima doprinio nastanku štetnog događaja utvrdivši pri tome da je doprinos apelanta 30%. Navedeno je da je apelant morao biti svjestan da blokadom puta, kojom je u potpunosti spriječio pristup pješčari i kupcima tuženog sa namjerom da tuženi ne može vršiti prodaju pijeska, može kod tuženog izazvati nervozu i ljutnju, a što bi moglo dovesti do toga da dođe do reakcije tuženog, pa čak i pretjerane, ali ipak izazvane od apelanta. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta koji je opredijeljen prema nalazu sudskog vještaka, koji je utvrdio iznos štete na predmetnom vozilu u iznosu od 1.742,50 KM, osnovan a da je odluka donesena sukladno utvrđenom doprinosu apelanta nastanku štetnog događaja.

11. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka Općinski sud se pozvao na članak 386. stavak 2. ZPP. Istaknuto je da, obzirom da je tužbenim zahtjevom apelant potraživao iznos od 3.200,00 KM, a dosuđeno mu je ukupno 1.219,75 KM, to je on u predmetnom sporu uspio sa 38%, te su mu razmjerno uspjehu u sporu i dosuđeni troškovi u iznosu od 566,58 KM.

12. Protiv navedene presude Općinskog suda od 3. svibnja 2012. godine žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio Presudu broj 51 0 P 038882 12 Gž od 28. veljače 2013. godine kojom je odbio prizive apelanta i tuženog kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjsku presudu izuzev u dijelu dosuđenih troškova postupka u kojem je preinačio prvostupanjsku presudu tako što je tuženi obvezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 44,58 KM umjesto iznosa od 566,58 KM.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga iz priziva i po službenoj dužnosti shodno članku 221. ZPP, te je zaključio da je priziv apelanta neutemeljen, a da je priziv tuženog djelomično osnovan i to u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. U odnosu na prizivne navode apelanta kojima je osporio donošenje rješenja prvostupanjskog suda od 25. listopada 2011. godine kojim je usvojen prijedlog tuženog za povrat u prijašnje stanje i kojim je stavljena van snage presuda zbog propuštanja od 11. srpnja 2011. godine Kantonalni sud je utvrdio da su istaknuti prizivni navodi neutemeljeni. Istaknuto je da je nakon uvida u spis i zapisnik Općinskog suda sa predmetnog ročišta Kantonalni utvrdio da je navedeno rješenje pravilno donijeto.

14. U odnosu na prizivne navode tuženog kojim je osporio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je utvrdio da je priziv tuženog u tom dijelu osnovan. Istaknuto je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se uspjeh u sporu utvrđuje prema prvobitno postavljenom zahtjevu u tužbi (3.200.00 KM), a ne prema visini konačno sniženog tužbenog zahtjeva, te da je u predmetnoj parnici apelant uspio 38%, te mu u navedenom postotku pripadaju i troškovi postupka u iznosu od 566,58 KM. Međutim, u konkretnoj parnici, kako je utvrdio Kantonalni sud, prvostupanjski sud je trebao ocijeniti i uspjeh tuženog koji u odnosu na uspjeh apelanta iznosi 62%. Istaknuto je da, kada postignuti uspjeh stranaka u parnici nije jednak (što je slučaj u konkretnoj parnici), uspjeh ili neuspjeh tužitelja je razmjeran neuspjehu ili uspjehu tuženog, obzirom da je ono što je za tužitelja uspjeh u sporu za tuženog je neuspjeh ili obrnuto. Kantonalni sud je utvrdio da je pravilnom primjenom članka 386. stavak 2. ZPP prvostupanjski sud trebao utvrditi i troškove tuženog nastale u parnici, a što nije učinio. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je tuženi svojim troškovnikom, koji je precizirao na ročištu za glavnu raspravu, tražio naknadu troškova u ukupnom iznosu od 720,00 KM + PDV, što ukupno iznosi 843,00 KM. Istaknuto je da je navedene troškove trebalo priznati, obzirom da su oni postavljeni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Imajući u vidu navedeni stav prvostupanjskog suda (koji prihvata i Kantonalni sud) da se uspjeh u parnici treba ocijeniti na temelju preciziranog tužbenog zahtjeva u tužbi (3.200,00 KM), zatim da je apelantu dosuđen iznos od 1.219,75 KM po svim osnovama i da je on uspio u parnici 38% a tuženi 62%, Kantonalni sud je zaključio da je u tim postocima trebalo odlučiti i o troškovima postupka, a što prvostupanjski sud nije učinio. Dalje je istaknuto da je prvostupanjski sud apelantu dosudio troškove postupka u iznosu od 566,58 KM prema uspjehu u parnici od 38% od troškova traženih u postupku, te da je tuženi uspio u parnici sa 62% i da ukupni njegovi troškovi postupka iznose 843,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da tuženom pripada pravo na troškove postupka od 62%, a što iznosi 522,00 KM. Imajući u vidu navedene činjenice, da apelantu pravilnom primjenom članka 386. stavak 2. ZPP pripada pravo na troškove postupka u iznosu od 566,58 KM, te tuženom iznos od 522,00 KM, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na razliku navedenih troškova koja iznosi 44,58 KM (566,58 KM minus 522,00 KM). U pogledu potrebe pravilnog načina obračunavanja i dosuđenja troškova postupka na navedeni način, Kantonalni sud se pozvao na Presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-000 804 od 27. studenog 2008. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz odredbi članka II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom prava. Apelant smatra da prvostupanjski sud kada je usvojio prijedlog tuženog za povrat u prijašnje stanje, nije pravilno utvrdio pravovremenost i dopuštenost podnošenja tog prijedloga. Budući da je tuženi tvrdio da nije primio tužbu, apelant ističe da u takvoj procesnoj situaciji i nije moglo doći do propuštanja roka za podnošenje odgovora na tužbu. Istaknuo je da tuženi nije propustio da podnese prijedlog za povrat u prijašnje stanje, već prijedlog za ponavljanje postupka iz članka 255. st. 1. i 2. ZPP. Dalje je naveo da budući da protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopušten poseban priziv, apelant je navedeno rješenje pobijao prizivom na prvostupanjsku presudu. Također, smatra da Kantonalni sud nije naveo razloge zašto je smatrao odluku prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen prijedlog za povrat u prijašnje stanje pravilnom. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je i sam apelant doprinio nastanku štete i to od 30%. Istaknuo je da je tuženi sjedajući u svoj utovarivač svjesno i namjerno odgurao apelantovo vozilo i tom prilikom ga oštetio, te da su redovni sudovi paušalno utvrdili doprinos apelanta nastanku štete u takvim činjeničnim okolnostima. Također, smatra da je Kantonalni sud na štetu apelanta preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu dosuđenih troškova postupka.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o prizivnim navodima apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Općinski sud je u odgovoru naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je apelant putem priziva na presudu tog suda od 3. svibnja 2012. godine pobijao i presudu tog suda zbog propuštanja od 11. srpnja 2011. godine a koju je Kantonalni sud odbio kao neutemeljenu, čime je apelant iscrpio svoje zakonom utvrđeno pravo. Predloženo je da se apelacija kao neutemeljena odbije.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 12. stav 3.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 182. stav 1.

Presuda zbog propuštanja (1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neutemeljen.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 329. st. 1, 2. i 3.

(1) Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnosi se sudu kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(2) Prijedlog se podnosi u roku od osam dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek docnije saznala za propuštanje - od dana kad je za to saznala.

(3) Poslije proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje.

Član 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386.

(1)Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 192.

Podijeljena odgovornost (1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

VI.Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 038882 12 Gž od 28. veljače 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 13. ožujka 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. svibnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovnim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete, dakle, da se ticao građanskih prava i obveza, te da se, stoga, na postupak primjenjuju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). U odnosu na odluku o troškovima postupka Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka po samoj njegovoj prirodi posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, stavak 29) pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

30. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili pravovremenost i dopuštenost prijedloga tuženog za povrat u prijašnje stanje kada su usvojili takav prijedlog i stavili van snage presudu Općinskog suda od 11. srpnja 2011. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode već isticao u svom prizivu o kojem je Kantonalni sud odlučivao i dao razloge zašto takvi navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Imajući u vidu da je presuda zbog propuštanja donesena jer je tuženi propustio da dostavi pismeni odgovor na tužbu apelanta, zatim da je tuženi u datim zakonskim rokovima podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zajedno sa odgovorom na tužbu (osam dana od dana saznanja za propuštanje i 60 dana od dana propuštanja), Ustavni sud u obrazloženju odluke Kantonalnog suda ne nalazi elemente proizvoljnosti kada je odbio apelantove prizivne navode. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je i sam apelant doprinio nastanku štete i to 30%, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljna i dovoljna obrazloženja kada su utvrdili da je i sam apelant u konkretnom slučaju doprinio nastanku štete u navedenom procentu. Redovni sudovi su naveli konkretne razloge kada su utvrdili apelantov doprinos nastanku štete, pozivajući se pri tome na odredbe članka 192. ZOO, a date razloge Ustavni sud ne smatra očigledno proizvoljnim.

31. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio odluku o troškovima postupka tako što je dosuđeni iznos od 566,58 KM smanjio na iznos od 44,58 KM, vodeći računa o troškovima postupka koje su parnične stranke imale, kao i njihovom o uspjehu u parnici. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1859/12 zauzeo stav prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome što se smatra djelomičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače sukladno principima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1859/12 od 17. lipnja 2015. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba, točka 26). Nadalje Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 4717/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4717/11 od 18. studenog 2014. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba) utvrdio da u okolnostima konkretnog predmeta gdje je apelant dao povod za tužbu, zatim da je tužitelj sa svojim zahtjevom prema apelantu kvalitativno uspio, a kvantitativno djelomično uspio, Ustavni sud je smatrao da s aspekta apelantovog zahtjeva za naknadu troškova u odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredaba ZPP, te da, prema tome, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U citiranoj odluci redovni sudovi su dosudili troškove postupka tužitelju iako je tužitelj u konkretnom sporu uspio 11% a apelant kao tuženi 89%. Pri tome redovni sudovi su ocijenili ukupne troškove koje je imao tužitelj prema označenoj vrijednosti spora, njegov uspjeh u sporu od 11%, zatim da je apelant dao povoda za tužbu i da tijekom postupka niti jedan dio tužbenog zahtjeva nije učinio nespornim, čime je prouzrokovao troškove i tužitelju i sebi (op. cit., AP 4717/11, toč. 24. i 27.).

32. Također, Ustavni sud ističe da je Europski sud u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, aplikacija broj 28963/10 od 18. srpnja 2013. godine) u kojem je analiziran slučaj kada je aplikant kao tužitelj u postupku radi naknade štete uspio 7% od iznosa kojeg je tražio tužbenim zahtjevom, a država, kao tužena strana 93%, te je aplikant, shodno tome, odlukama domaćih sudova obvezan da državi kao tuženoj, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove čiji je iznos bio malo manji od iznosa koji je aplikantu dosuđen za naknadu štete (79% iznosa koji mu je dosuđen povodom naknade štete aplikant je obvezan da državi plati troškove postupka). Europski sud je, analizirajući pravilo (iz mjerodavnog domaćeg prava) primijenjeno u konkretnom slučaju da „gubitnik plaća“ i s njim povezano pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge strane u omjeru koji odgovara njihovom uspjehu u postupku, zaključio da se to može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer potencijalne parničare odvraća od podnošenja preuveličanih zahtjeva pred sudom. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud u citiranoj odluci, analizom i dovođenjem u vezu aplikantovog ponašanja s aspekta „podnošenja pretjerano visokog zahtjeva“ s „konačno dosuđenim (značajno smanjenim) tužbenim zahtjevom“, uspjehom u sporu i utjecajem na troškove postupka istaknuo da „tumačenje Vrhovnog suda o primjeni članka 154. Zakona o parničnom postupku domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno (vidi st. 25-26). Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva. Međutim, domaći su sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta“ i kao rezultat navedenog, zbog isticanja previsokog tužbenog zahtjeva je za aplikanta u pogledu dodjele troškova imala neke neprihvatljive posljedice i tako strogo sankcionirana da je neopravdano umanjila naknadu (štete) koja mu je dodijeljena. Europski sud je zaključio da je primjena pravila propisanog u odredbi članka 154. Zakona o parničnom postupku kojim se od jedne stranke zahtijeva da drugoj naknadi troškove postupka ovisno o njihovom uspjehu u sporu u konkretnom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit aplikantovog prava na pristup sudu i da je stoga došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o troškovima postupka na taj način što je utvrdio troškove postupka koje su imali apelant i tuženi, zatim je utvrdio da je apelantov uspjeh u parnici 38% u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno da je uspjeh tuženog u konkretnom sporu 62%, te je utvrdio iznose troškova prema uspjehu u parnici za obje parnične stranke, dosuđujući apelantu razliku tako utvrđenih troškova. Imajući u vidu stavove koje su zauzeli u dosadašnjoj praksi Ustavni sud i Europski sud, Ustavni sud ponovno ukazuje na diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku i da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome što se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače sukladno principima zakonitosti i pravičnosti. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnoj parnici uspio s pravnim osnovom a da je djelimično uspio u visini prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je Kantonalni sud, primjenjujući relevantnu odredbu članka 386. stavak 2. ZPP, dosudio apelantu razmjeran dio troškova, dajući pri tome dovoljna i jasna obrazloženja za svoju odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava od Kantonalnog suda, niti smatra da je takva primjena procesnog prava u konkretnom predmetu ograničila ili umanjila samu bit apelantovog prava na pristup sudu u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

37. Nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2084/13 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio