Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-435/13 (Mio Dino Arredamenti Snc Di Mio Dino&C Italia)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-435/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 435/13, rješavajući apelaciju Mio Dino Arredamenti Snc Di Mio Dino&C Italia, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mio Dino Arredamenti Snc Di Mio Dino&C Italia, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 004968 12 Rev od 6. studenog 2012.
godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 004968 11 Pž2 od 31. siječnja 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 004968 04 Ps od 14. lipnja 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mio Dino Arredamenti Snc Di Mio Dino&C Italia (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fossalta di Portogruaro, Italija, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Miselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnio je 29. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 004968 12 Rev od 6. studenog 2012. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 004968 11 Pž2 od 31. siječnja 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 004968 04 Ps od 14. lipnja 2011. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 21. stavak 2. Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje) od apelanta je 14. ožujka 2016. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 28. ožujka 2016. godine dostavio traženu dopunu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Ivanković“ d.o.o za trgovinu i usluge iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. ožujka 2016. godine, Kantonalni sud 25. ožujka 2016. godine, Općinski sud 28. ožujka 2016. godine, a tuženi 1. travnja 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 26. siječnja 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi isplate duga u iznosu od 680.522,49 KM.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj Ps.178/04 od 24. veljače 2005. godine kojim se oglašava nenadležnim, ukidaju sve provedene radnje u postupku i odbacuje tužba u predmetnoj pravnoj stvari jer je iz odgovora tuženog na tužbu utvrđeno postojanje ugovora o izabranom sudu-arbitraži Trgovačkog suda u Zagrebu koji je zaključen između apelanta i tuženog.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž.32/05 od 8. lipnja 2005. godine uvaženi su apelantovi prizivi, predmetno prvostupanjsko rješenje, kao i rješenje od 21. ožujka 2005. godine ukinuti i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak i suđenje.
8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj Ps.99/05 od 23. veljače 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev i naložio mu da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 008-0-Pž-07-000 036 od 20. rujna 2007. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti, te odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na priziv.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 070-0-Rev-07-001803 od 14. listopada 2008. godine reviziju uvažio, ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje jer je utvrdio da nije donesen pravilan zaključak glede prekida tijeka zastare potraživanja.
11. Nakon toga Kantonalni sud je donio Rješenje broj 008-0-Pž-07-000 036/1 od 3. prosinca 2008. godine kojim je apelantov priziv uvažio, ukinuo presudu od 23. veljače 2007. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.
12. U ponovljenom postupku Općinski sud je, između ostalog, pozivom od 21. siječnja 2010. godine pozvao apelanta na pripremno ročište za 2. ožujka 2010. godine u 11.00 sati, uz upozorenje da ako tužitelj ili njegov zastupnik ne dođu na zakazano ročište smatrat će se da je povukao tužbu, osim u slučaju ako tuženi bude zahtijevao provođenje ročišta. Navedenom ročištu su pristupili i apelant i tuženi, te je tada apelant uredio tužbu i kao tužitelja označio MIO DINO Interior Design S.R.L. Kako Općinski sud iz priloženih dokumenata nije mogao utvrditi da je naznačeni novi tužitelj pravni sljednik apelanta to je predmetno ročište odgođeno kako bi apelant dostavio dokaze u tom pravcu. Nakon toga ročište je odgađano još nekoliko puta da bi Općinski sud donio rješenje od 16. ožujka 2011. godine kojim se nastavak predmetnog ročišta, zakazanog za taj dan, ponovno odgađa uz apelantovu obvezu da u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja dostavi dokaz da je novonaznačeni tužitelj pravni sljednik apelanta. Apelant nije postupio prema nalogu suda, već je tražio da mu se rok za navedeno produlji za još 15 dana, zbog čega je i ročište zakazano za 17. svibnja 2011. godine odgođeno za 3. lipnja 2011. godine u 09.00 sati.
13. Nakon toga, Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Ps 004968 04 Ps od 14. lipnja 2011. godine utvrđeno je da se tužba smatra povučenom, te je apelantu naloženo da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.605,00 KM. U obrazloženju je navedeno da apelant nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 3. lipnja 2011. godine, niti je svoj izostanak opravdao, a kako tuženi nije zahtijevao održavanje ročišta to je doneseno predmetno rješenje u skladu sa odredbama članka 84. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 Ps 004968 11 Pž2 od 31. siječnja 2012. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Apelantov podnesak naslovljen kao dopuna priziva od 14. rujna 2009. godine je odbačen kao nepravodoban, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na priziv i apelantov zahtjev za naknadu troškova za apelantov podnesak naslovljen kao dopuna priziva. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio priziv, navodeći da je 3. lipnja 2011. godine pred Općinskim sudom bilo zakazano pripremno ročište i da je njegova punomoćnica Ana Primorac krenula na zakazano pripremno ročište svojim vozilom, ali da je tijekom vožnje imala probleme uslijed kojih je nastavak vožnje bio nemoguć, zbog čega nije stigla na zakazano ročište. Navedeno je i da je zbog toga apelantova punomoćnica istog dana zatražila povrat u pređašnje stanje, te da i mimo toga prvostupanjski sud nije mogao donijeti predmetno rješenje kojim se tužba smatra povučenom jer nije u pozivu upozorio apelanta na posljedice izostanka sa ročišta. U svezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi da, iako uredno obaviješten, apelantov punomoćnik nije pristupio na ročište zakazano za 3. lipnja 2011. godine, da svoj izostanak nije opravdao, kao i da tuženi nije tražio održavanja ročišta, zbog čega je doneseno osporeno rješenje da se predmetna tužba smatra povučenom. Nadalje je navedeno da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi da njegova punomoćnica iz opravdanih razloga nije pristupila predmetnom ročištu jer je imala problema sa vozilom. Ovo stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, jer je navedena punomoćnica kao prilog zahtjevu za povrat u pređašnje stanje priložila zapisnik sačinjen kod Općinskog suda u Mostaru 3. lipnja 2011. godine u 9.00 sati povodom održavanja glavne rasprave u predmetu broj 58 0 P 047698 08 u svojstvu punomoćnice osobe poimenično navedene u rješenju.
15. Navedeno je da su neutemeljeni i navodi da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o urednom pozivu za predmetno pripremno ročište jer iz poziva-rješenja o odgodi proizlazi da apelant nije upozoren na posljedice izostanka u smislu odredbe članka 77. ZPP-a. U svezi s tim je navedeno da je apelant prilikom prvog poziva za pripremno ročište, kao i poziva za pripremno ročište u ponovnom postupku, nakon rješenja o ukidanju koje je donio Kantonalni sud 3. prosinca 2008. godine, bio uredno upozoren o presumpciji povlačenja tužbe ukoliko bez opravdanih razloga ne pristupi na ročište. Kako je u konkretnom slučaju apelant na pripremno ročište pozvan rješenjem o odgodi, a ne pozivom to, prema mišljenju tog suda, nije točna apelantova tvrdnja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 84. stavak 1. i članka 77. ZPP-a u svezi sa člankom 209. istog zakona. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obvezao apelanta na naknadu troškova tuženom jer su navedeni troškovi nastali tijekom vođenja predmetnog postupka. Navedeno je i da je apelantov akt koji je naslovljen kao podnesak-dopuna priziva nepravodoban, zbog čega ga je i odbacio shodno odredbama članka 213. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
16. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 Ps 004968 12 Rev od 6. studenog 2012. godine reviziju odbio kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu preciziranom u rješenju. U obrazloženju je navedeno da su neutemeljeni revizijski prigovori u svezi sa tvrdnjom da je apelantova punomoćnica zakasnila na ročište zbog kvara na automobilu jer iz zapisnika, preciziranog u prethodnim točkama ove odluke, proizlazi da je apelantova punomoćnica u to vrijeme prisustvovala glavnoj raspravi u drugom predmetu, i to u Općinskom sudu u Mostaru čime je, prema mišljenju tog suda, pokazala pasivan odnos prema konkretnom predmetu. Nadalje je navedeno da je neutemeljena i revizijska tvrdnja da apelant nije uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta jer je apelant, kako je obrazložio Vrhovni sud, u pozivu za pripremno ročište koje je trebalo biti održano 2. ožujka 2010. godine bio uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta, a kasnija odlaganja tog pripremnog ročišta su, prema obrazloženju rješenja, predstavljala samo nastavak tog pripremnog ročišta, zbog čega sud i nije bio u obvezi ponovno obavještavati apelantovu punomoćnicu, koja je advokat, o posljedicama izostanka sa ročišta. Stoga je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, bez osnove apelantovo pozivanje na sudsku praksu koja se odnosi na situaciju kada tužitelj nije bio uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta. Također je navedeno da je neutemeljen apelantov navod da je akt koji je odbačen kao nepravodoban predstavljao pojašnjene pravodobnog priziva u smislu odredbe članka 214. ZPP-a. Ovo stoga jer, kako je naveo Vrhovni sud, navedeni članak propisuje da podnesci primljeni po prijemu odgovora na priziv ili po isteku roka za odgovor na priziv neće biti uzeti u razmatranje, osim u slučajevima kada je sud izričito od stranke zatražio dodatno izjašnjenje. Kako u konkretnom slučaju sud od apelanta nije tražio dodatno izjašnjenje to su, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovi revizijski navodi neutemeljeni. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Smatra da nije uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta. Navodi da je njegova punomoćnica pojasnila razloge nedolaska na ročište, te da je zbog toga trebao biti usvojen njezin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a ne doneseno rješenje da se tužba smatra povučenom. Apelant tvrdi da nije točna konstatacija redovitih sudova da nisu bili u obvezi u pozivu za ročište naznačiti kakve posljedice mogu nastupiti nedolaskom, te da se ne radi o nastavku ročišta od 2. ožujka 2010. godine. Također navodi i da nije točno da se njegova punomoćnica pasivno odnosila prema sporu. Apelant smatra i da je ovakvim postupanjem redovitih sudova onemogućen naplatiti dug od tuženog jer o tome nije mogao ni raspravljati pred sudom.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju danom u svojoj odluci, te da iz tih razloga apelacija nije utemeljena.
19. Kantonalni sud je naveo da je apelant u pozivu za ročište od 2. ožujka 2010. godine uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta, te da ostala zakazana ročišta predstavljaju samo nastavak predmetnog ročišta koje je nekoliko puta odgađano i zbog čega nije bilo potrebe ponovno upozoravati stranke na posljedice izostanka. Također navodi i da su pravdanja apelantove punomoćnice zbog izostanka oprečna jer je tvrdila da je izostala zbog kvara na automobilu, a iz zapisnika sa ročišta u drugom predmetu, i to pred Općinskim sudom u Mostaru proizlazi da je u to vrijeme zastupala drugu stranku pred drugim sudom.
20. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
21. Tuženi je naveo kronologiju predmeta i istaknuo da apelantova punomoćnica nije pristupila ročištu jer je u to vrijeme zastupala drugu stranku pred drugim sudom, te da je zbog toga apelacija neutemeljena.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBIH“ br.53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Članak 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će izvijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u tijeku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele uporabiti kao dokaz.
Članak 84. stavak 1.
(1) Ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženik ne zahtijeva da se ročište održi.
Članak 111. st. 1. i 3.
(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegova održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta. (odgoda ročišta).
(3) Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah izvijestiti sve pozvane.
Članak 112. st. 1. i 3.
(1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga:
1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti koji od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;
2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudske nagodbe.
(3) Kad se ročište odloži, sud će nazočnima odmah priopćiti mjesto i vrijeme novoga ročišta. Sud nije dužan o mjestu i vremenu novoga ročišta obavijestiti stranku koja nije bila nazočna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena.
Članak 115. stavak 6.
(6) Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgodu, odnosno odlaganje ročišta, nije dopuštena posebna žalba.
Članak 117.
Odredbe čl. 111., 112., 115. i 116. ovoga zakona, na odgovarajući se način primjenjuju na pripremno ročište.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 004968 12 Rev od 6. studenog 2012. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 3. prosinca 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud prije svega zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovitim sudovima odnosio se na pitanje dugovanja tuženog, te da je doneseno rješenje da se smatra da je tužba povučena jer apelant nije pristupio pripremnom ročištu, dakle da se radilo o pravima i obvezama građansko-pravne prirode, zbog čega je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene procesnog prava jer su redoviti sudovi zaključili da se tužba smatra povučenom jer se nije pojavio na pripremnom ročištu iako nije bio uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta. U svezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno jer apelantova punomoćnica (niti apelant) nije pristupila zakazanom nastavku pripremnog ročišta, a svoj izostanak nije argumentirano opravdala budući da je kao opravdanje ponudila kontradiktorne tvrdnje - prvo da je zakasnila zbog problema sa automobilom, a nakon toga je dostavila zapisnik sa ročišta održanog pred sudom u Mostaru iz kojeg proizlazi da je u vrijeme kada je bilo zakazano ročište u konkretnom predmetu zastupala drugu stranku pred drugim sudom. Iz činjenica predmeta proizlazi i da je iz navedenog razloga i odbijen apelantov zahtjev za povrat u pređašnje stanje. Osim toga, Ustavni zapaža da apelant svoje navode o nezakonitosti osporenih odluka temelji i na tvrdnji da u pozivu za pripremno ročište, na kojem je zbog izostanka apelanta, odnosno njegove punomoćnice, i doneseno rješenje da se tužba smatra povučenom, nije uredno obaviješten o posljedicama izostanka sa ročišta.
34. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka nesporno proizlazi da apelantu, kao ni tuženom, i nije uručivan poziv za navedeno ročište jer se radilo o nastavku ročišta koje je bilo zakazano za 2. ožujka 2010. godine i koje je (više puta) odgođeno isključivo iz razloga koje je uzrokovao apelant. Ustavni sud, u svezi s navedenim, ukazuje da iz zapisnika sa ročišta koji su dostavljeni uz apelaciju proizlazi da je o zakazivanju predmetnog ročišta doneseno rješenje od 4. svibnja 2011. godine kojim se na apelantov zahtjev ročište zakazano za 17. svibnja 2011. godine odgađa za 3. lipnja 2011. godine u 9.00 sati jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 112. ZPP-a za nastavak ročišta jer apelant nije postupio po nalogu suda od 16. ožujka 2011. godine prema kojem je bio dužan u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja dostaviti sudu dokaz da je novonaznačeni tužitelj pravni sljednik apelanta, niti je apelant to učinio u naknadnom roku od 15 dana. Dakle, iz navedenog proizlazi da je ročište zakazano za 3. lipnja 2011. godine predstavljalo nastavak ročišta prvobitno zakazanog za 2. ožujka 2010. godine (za kada je i upućen poziv s upozorenjem o posljedicama nepristupanja), te da je navedeno ročište više puta rješenjem odgađano zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 112. ZPP-a za nastavak.
35. U svezi s tim Ustavni sud još jednom upućuje na naprijed citirane odredbe čl. 77., 112. stavak 3. i 115. stavak 6. ZPP-a, prema kojima se poziv upućuje strankama prilikom zakazivanja ročišta i u kojem se stranke upozoravaju na posljedice izostanka sa ročišta, te da se nakon toga, u slučaju odgađanja ročišta, donose rješenja kao odluke kojim se upravlja postupkom i kojim se stranke odmah obavještavaju o novom datumu održavanja ročišta, te u kojem se ne ponavlja upozorenje o posljedicama izostanka jer je to već učinjeno u prvobitnom pozivu za zakazano ročište. Osim toga, iz navedenih odredbi proizlazi čak i da sud nije dužan obavijestiti stranku koja nije bila prisutna ročištu, a uredno je obaviještena rješenjem, o novom terminu održavanja ročišta, te da protiv rješenja o odgađanju ročišta nije dozvoljen poseban priziv. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovitih sudova u konkretnom slučaju. S obzirom da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te kako apelant niti jednim argumentom nije doveo u pitanje zaključak redovitih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava neutemeljeni.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantova prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelant navode o kršenju ovog prava temelji na navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava, te kako je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava od strane redovitih sudova, odnosno da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 77., 111. stavak 3. i 115. stavak 6. ZPP-a kada su zbog nepristupanja uredno obavještenog apelanta i njegovog punomoćnika pripremnom ročištu, koji svoj izostanak nije opravdao, donijeli rješenje kojim se tužba smatra povučenom.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da ovo apelantovo pravo nije prekršeno.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman