Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5246/14 (M. O., R. I.-P. i T. S.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5246/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5246/14, rješavajući apelaciju Marine Oršolić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Marina Oršolić, Radmila Ivanović-Pavić i Tadija Samardžić protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 026664 14 Rsž 3 od 6. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marina Oršolić, Radmila Ivanović-Pavić i Tadija Samardžić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Goran Jezdić i Vlado Matuzović iz Tuzle, podnijele su 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu; Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 026664 14 Rsž 3 od 6. oktobra 2014. godine. Apelantice su podneskom, od 28. januara 2016. godine, obavijestile Ustavni sud da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 026664 14 Rev od 15. decembra 2015. godine, odbačena njihova revizija kao nedopuštena, podnesena protiv osporene odluke Kantonalnog suda, tako da Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Kantonalnog suda u predmetnom postupku konačna odluka. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelantica, pa je obavezana tužena (Kantonalna bolnica Orašje) da apelanticama isplati određeni novčani iznos na ime razlike plate i doprinosa za određeni vremenski period, dok je preko dosuđenog iznosa, za određeni vremenski period, odbijen tužbeni zahtjev apelantica. Također je obavezana tužena da apelanticama naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a preko dosuđenog iznosa odbijen je zahtjev apelantica, koji se odnosi na troškove postupka.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je o tužbenom zahtjevu apelantica, prvostepeni sud odlučio primjenom Pravilnika o radu tužene, kao autonomnog akta poslodavca, za koji akt je prvostepeni sud zauzeo stav da nije provedbeni akt granskog kolektivnog ugovora, a koji stav je podržao i Kantonalni sud. Dalje se navodi, da u situaciji kada kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelantica, nije primijenjen granski kolektivni ugovor već Pravilnik o radu tužene, kao autonoman akt, koji nije provedbeni propis granskog ugovora, irelevantno je u kojem periodu je važio i kada se trebao primijeniti granski kolektivni ugovor, pa je u tom smislu nepotrebno polemisanje apelantica u žalbi o tom pitanju. Kantonalni sud, također, navodi da podnesci koji se navode u žalbi apelantica, vezano za odbijeni dio troškove postupka, nisu ni po mišljenju Kantonalnog suda, nužni za zaštitu prava stranaka jer se radi o podnesku kojim je preinačen tužbeni zahtjev, što se moglo učiniti i na ročištu, te o podnesku kojim je konačno uređen tužbeni zahtjev, što se također moglo učiniti na ročištu, te da u iznos svake pojedinačne nagrade ulazi i PDV, shodno članu 29. tarife i da je prvostepeni sud pravilno primijenio advokatsku tarifu i Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, prema kojem nagrada advokatima u toku jedne rasprave ili jedne radnje ne može prelaziti jednomjesečni prosječni dohodak u Federaciji BiH, da osim navedenog punomoćnici apelantica nisu pružili dokaz da su u sistemu PDV, jer samo oni koji su u tom sistemu imaju pravo da zahtijevaju PDV. Kantonalni sud, pored navedenog, konstatuje da troškovi prevoza punomoćnika apelantica, na relaciji Tuzla – Orašje i obrnuto, nisu opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da je takav stav zauzet i u pravnom shvatanju usvojenom na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su učestvovali predstavnici Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice se pozvaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali ni te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5246/14 (M. O., R. I.-P. i T. S.) | Sudska praksa | Aktio