Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1099/15 (V. S.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1099/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1099/15, rješavajući apelacije Vladimira Sentića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vladimir Sentić protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 023813 14 Gž od 9. januara 2015. godine;
Daniela Grahovac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 085652 14 Rev od 27. januara 2015. godine;
Goran Marinković i „Marinković Komerc“ d.o.o. Banjaluka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071796 14 Rev 2 od 19. februara 2015. godine;
Izet Glavinić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 026358 14 Rev od 2. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1099/15 Vladimir Sentić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 023813 14 Gž od 9. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, te troškova postupka isplati novčane iznose pobliže označene u dispozitivu presude, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, za predmetni udes isključivo odgovoran apelant i da mu zbog toga ne pripada pravo na štetu koju je tim povodom pretrpio. Također, apelant nije dokazao da je osiguranik tuženog prilikom udesa preticao kolonu vozila i da je preticanje vršio na nedozvoljenom mjestu, te da je na taj način djelomično doprinio nastanku predmetne nezgode, te nije dokazao da je prisustvo alkohola u organizmu osiguranika tuženog od 0,78 promila imalo barem djelimičan doprinos nastanku predmetne nezgode. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-1910/15 Daniela Grahovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Simo Tošić advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 085652 14 Rev od 27. januara 2015. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (Central eksport-import d.o.o. Banjaluka) na ime naknade štete (na ime štete za uništeni autobus i na ime izgubljene dobiti) i troškova postupka isplati novčane iznose pobliže označene u dispozitivu presude, dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1571/00 od 30. juna 2002. godine utvrđeno da je ništav ugovor koji su zaključile parnične stranke 3. maja 1999. godine (ugovor o udruživaju osnovnog sredstva-autobusa za gradski prevoz), te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu izgubljene dobiti po osnovu navedenog ugovora, iz razloga što ništav ugovor ne proizvodi dejstvo u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak nižestepenih sudova i u pogledu zahtjeva apelantice za naknadu štete na ime uništenog autobusa. Naime, apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da je vlasnik predmetnog autobusa, te na taj način nije ispunila uslov iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima da sa uspjehom ističe zahtjev za naknadu štete za uništeni autobus.
3. AP-2870/15 Goran Marinković i „Marinković Komerc“ d.o.o. Banjaluka iz (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijeli su 9. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071796 14 Rev 2 od 19. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude (na ime izgubljene dobiti i kamate na blokiranim sredstvima na računima drugoapelanta), dok su apelanti obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je prvoapelantu ranijim presudama nižestepenih sudova (koje nisu predmet konkretnog postupka) dosuđena naknada nematerijalne štete za neopravdano pritvaranje, te da prema odredbi člana 545. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku činjenica pritvaranja prvoapelanta ne može dati pravo drugoapelantu za naknadu eventualne materijalne štete. Također, radnje provedene u svrhu istrage koja je vođena protiv prvoapelanta ne mogu dovesti do naknade materijalne štete drugoapelanta, po opštim pravilima o naknadi štete, jer u ovim radnjama nema protivpravnosti s obzirom da su iste provedene od strane nadležnih organa na temelju zakonskih ovlaštenja, niti je za naknadu štete usljed istih propisan poseban zakonski osnov. Vrhovni sud je istakao da nema zakonskog osnova za naknadu zahtijevane štete, pri čemu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev prvoapelanta (bez obzira što je isti osnivač i direktor drugoapelanta) nedostaje i aktivna legitimacija, jer se postavljeni tužbeni zahtjev odnosi na izgubljenu dobit drugoapelanta, dok izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali da je zaista i došlo do materijalne štete, niti visinu iste.
4. AP-1599/16 Izet Glavinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 7. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 026358 14 Rev od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i H.G. kojim su tražili da se obavežu tuženi („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo-Podružnica Tuzla i Z.B.) da im solidarno naknade štetu (materijalnu i nematerijalnu) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosima pobliže označenim u dispozitivu presude, dok su apelant i H.G. obavezani da tuženom Z.B. naknade troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je, kako pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, drugotuženi Z.B. dokazao da šteta u vidu gubitka svojinskih prava na nekretninama nije nastala njegovom krivicom jer je on obavljao svoju profesionalnu dužnost zastupanja protivne stranke, te da su sudovi svojim odlukama utvrdili prava na nekretninama u korist stranke koju je drugotuženi zastupao, a na štetu apelanta i H.G. S druge strane, apelant i H.G. nisu dokazali stepen krivnje u radnjama drugotuženog (gruba nepažnja ili namjera) kada je zastupao protivnu stranu, jer je utvrđeno da je disciplinska prijava (apelant i H.G. protiv drugotuženog pokrenuli disciplinski postupak pred Advokatskom Komorom) protiv drugotuženog odbijena jer nije utvrđena njegova disciplinska odgovornost, a nije dokazana ni krivična odgovornost. Dakle, radnje drugotuženog u konkretnom postupku su bile u skladu sa ovlaštenjima iz člana 89. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 5. stav 1. Zakona o advokaturi. Vrhovni sud ističe da nema osnova ni za odgovornost prvotužene kao osiguravajuće kuće, koja je sa drugotuženim zasnovala ugovorni odnos (osiguranje od štete u obavljanju advokatske profesije), jer je ugovor bio zaključen 2006. godine sa rokom važenja do 2007. godine i nije pokrivao period za koji su apelant i H.G. tvrdili da je nastala šteta. Osim toga, činjenica da nije dokazana odgovornost drugotuženog za štetu oslobađa i prvotuženog od odgovornosti, zaključio je Vrhovni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1099/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman