Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/13 (M.I.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2355/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2355/13, rješavajući apelaciju M.I. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.I. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 007200 12 Gž od 15. aprila 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-Dn-z-12-00 1769 od 8. oktobra 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.I. iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 28. aprila 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 007200 12 Gž od 15. aprila 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-Dn-z-12-00 1769 od 8. oktobra 2012. godine.
2. Općinski sud je rješenjem broj 022-0-Dn-z-12-00 1769 od 8. oktobra 2012. godine dozvoli uknjižbu prava vlasništva u korist apelanta na osnovu ugovora o kupoprodaji ovjerenog u Općinskom sudu 15. septembra 2002. godine pod brojem OV:579/00 (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor) na nekretninama dosadašnjeg vlasnika M.Š. (u daljnjem tekstu: prodavac), označenim kao parcela broj 684 zv. Krčevina, stambena zgrada 1 površine 88 m , dvorište površine 329 m i parcela broj 685 zv. Krčevina, njiva 3. klase, površine 307 m , a što odgovara parceli broj 149/164 po starom katastarskom premjeru (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je sud, odlučujući po apelantovom zahtjevu za uknjižbu prava vlasništva, u skladu sa članom 42. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) ispitao zahtjev sa prilozima, proveo dokazni postupak uvidom u isprave u spisu broj Dn: 399/00, uvidom u zbirku isprava na osnovu kojih je formirana zemljišna knjiga i uvidom u zemljišnu knjigu.
4. Općinski sud je uvidom u kupoprodajni ugovor zaključio da je prodavac prodao apelantu parcelu broj 149/164, te pristao da se bez njegove daljnje saglasnosti izvrši prenos prava vlasništva. Uvidom u spis Dn broj 06-039-951-547/87, zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama od 6. septembra 1987. godine, utvrđeno je da parceli broj 149/164 iz Pl broj 465 K.O. Pobriježje, koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora, odgovaraju parcele broj 684 i broj 685, iste K.O.. Najzad, uvidom u zemljišnoknjižni uložak broj 807 K.O. Pobriježje utvrđeno je da je prodavac uknjižen kao nosilac prava vlasništva ne navedenim nekretninama.
5. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da se radi o valjanom pravnom osnovu za prenos prava vlasništva na nekretninama u smislu člana 23, a u vezi sa članom 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), pa je primjenom člana 43. stav
1. ZZK donio rješenje kojim se apelantov zahtjev u potpunosti usvaja.
6. Protiv rješenja Općinskog suda apelant je izjavio žalbu tvrdeći da je od prodavca kupi predmetne nekretnine u površini od 990 m , pa da je prvostepenim rješenjem ova površina umanjena za 260 m bez pravnog osnova. Apelant je uz žalbu priložio skicu gdje je, kako je naveo, pogrešno uplanjen njegov plac, te istako da cijelo vrijeme uživa površinu od 990 m .
7. Kantonalni sud je rješenjem broj 01 0 Dn 007200 12 Gž od 15. aprila 2013. godine apelantvu žalbu odbio kao neosnovanu i rješenje Općinskog suda potvrdio.
8. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa činjeničnim stanjem koje utvrdio prvostepeni sud ukazujući da ono nije dovedeno u pitanje apelantovim žalbenim navodima, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. čl. 43. stav 1. ZZK. Kantonalni sud je zaključio da u prilog navedenog činjeničnog utvrđenja govore i dokazi koje je uz zahtjev za uknjižbu dostavio i sam apelant tj. zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 6. septembra 1987. godine i rješenje te Komisije od 3. marta 1988. godine. Najzad, ukazano je da zemljišno-knjižni sud nema ovlaštenje da utvrđuje i ispituje gdje je nestala veća površina od one koja je navedena u kupoprodajnom ugovoru što, eventualno, može biti predmet drugog postupka.
9. Apelant tvrdi da mu su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem, tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 13. Evropske konvencije.
10. U suštini apelantovi navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da je od prodavca kupio nekretnine u površini od 990 m , a da je osporenim rješenjima bez valjanog pravnog osnova izgubio pravo vlasništva na kupljenim nekretninama u površini od 266 m . Po njegovom mišljenju, ovo je rezultat „zloupotrebe“ Zakona o premjeru i katastru nekretnina jer je u vrijeme sticanja predmetnih nekretnina u katastru bilo upisano pravo na nekretninama u površini od 990 m , ovaj upis se imao smatrati tačnim i bilo kakav upis koji nije proveden nije mogao imati učinak na njega, kao sticaoca nekretnina. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen ZVPO jer bez valjanog pravnog osnova nije mogao izgubiti pravo vlasništava na površini od 266 m . Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen ZZK jer je sud bio dužan da uspostavi zemljišnu knjigu prema podacima iz katastra, a što, po njegovom mišljenju, znači da je trebalo da uspostavi zemljišnu knjigu prema podacima po kojim su predmetne nekretnine označene u površini od 990 m . Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen Zakon o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) jer nije utvrđeno da je rješenje Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 3. marta 1988. godine pravosnažno i izvršno. S tim u vezi ukazuje i da se u skladu sa ZUP odluke upravnih organa izvršavaju u roku od pet godina, pa da je u odnosa na navedeno rješenje nastupio apsolutni rok zastre. Najzad, apelant tvrdi i da je on nije podnio zahtjev za upis u zemljišnu knjigu 17. avgusta 2012. godine, da nije predočio dokaze na koje je ukazao Kantonalni sud u osporenom rješenju, da redovni sudovi nisu vršili identifikaciju parcela upoređivanjem njihovih površina.
11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su tvrdnje apelanta neosnovane. Uz odgovor na apelaciju dostavljena je, pored ostalog: kopija posjedovnog lista broj 465 KO Pobriježje izdatog 12. septembra 2000. godine u koji je upisna k.č. 149/164 okućnica objekata kuća i zgrada površine 20 m , k.č. 149/164 okućnica dvorište površina 970 m , te na kom je naznačena napomena:
„Podaci avio-premjera katastra nekretnina nalaze se u Geodetskom zavodu Sarajevo i stoga nije moguće vršiti provjeru nekretnina“; prijedlog za upis prava vlasništva na kom je prijemni pečat Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda sa datumom 17. avgust 2012. godine, u kom je kao predlagač označen apelant i koji sadrži njegov potpis, kojim je zatraženo da se izvrši identifikacija nekretnina sa sadašnjim zemljišno-knjižnim stanjem, te na osnovu isprava u spisu broj DN 399/2000 dozvoli uknjižba prava vlasništva na nekretninama označenim u navedenom spisu, sada označenim kao k.č. 694 i k.č. 685, u korist apelanta; zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama od 6. septembra 1987. godine iz kog proizilazi da je prodavac izjavio da je saglasan sa podacima upisanim u novi popisni list broj 547. KO Pobriježje, kao i navedeni posipani list; rješenje iste Komisije od 3. marta 1988. godine kojim je utvrđeno da se nekretnine u navodnom popisnom listu sastoje od zemljišta označenog katastarskim parcelama k.č. 684 i 685 a na kojim se utvrđuje pravo svojine u korist porodavca.
12. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja.
Relevantni propisi
13. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom djelu galasi:
Član 41.
Zainteresovane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
Član 42.
Provjera zahtjeva za upis Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, 2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
Član 43. stav 1.
Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
Član 76. stav 1.
Žalbe protiv odluke ili radnje zemljišnoknjižnog referenta (1) Protiv odluke zemljnišnoknjižnog referenta, osim u slučajevima pogrešnog upisa, iz člana 60. st. 1. i 2. ovog zakona, zainteresovana osoba može kod nadležnog suda uložiti žalbu u roku od 15 dana. Rok počinje teći od dana prijema prepisa odluke ili saznanja o radnji koja je predmet žalbe.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke redovnih sudova donijete u postupku upisa prava vlasništva u zemljišne knjige. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 42. ZZK sud najprije provjerava zahtjev za upis tj. da li su podnijeti potrebni dokumenti, stanje u zemljišnim knjigama, te da li postoji odobrenje ranijeg vlasnika, a shodno čemu, u skladu sa članom 43. istog zakona rješenjem odlučuje da li će zahtjevu udovoljiti u cjelini ili djelimično. Najzad, u skladu sa članom 76. istog zakona, protiv rješenja zainteresovano lice može izjaviti žalbu.
18. U konkretnom slučaju iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, te obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant, nakon uspostavljanja zemljišne knjige, podnio zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Na temelju pravednih dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženjima osporenih rješenja apelantovom zahtjevu za uknjižbu je i udovoljeno, ponudivši pri tom razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Najzad, imajući u vidu naprijed citirane odredbe ZZK, činjenica da je osporenim rješenjima utvrđena manja površina predmetnih nekretnina od one koju je apelant kupio, kako je i ukazao Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja, s obzirom na ovlaštenja zemljišno knjižnog suda, ne može biti predmet osporavanja u predmetnom postupku već eventualno u nekom drugom postupku.
19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova,
20. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu te prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa naprijed navedenim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman