Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4532/13 (D. T. i P. S.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4532/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4532/13, rješavajući apelaciju Dane Tanasića i Petka Stojića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dane Tanasića i Petka Stojića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 010810 12 U od 30. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Tanasić i Petko Stojić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 6. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 010810 12 U od 30. augusta 2013. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka broj 21.11/473-23/10 od 4. juna 2012. godine odbijen je zahtjev apelanata za poništavanje rješenja o eksproprijaciji broj 06/III-473-100/32-a/74 od 5. decembra 1974. godine i broj 06/III-473-100/32-74 od 4. decembra 1974. godine kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da su predmetne nepokretnosti od apelanata eksproprisane pomenutim rješenjima koja su donesena u postupku provedenom po tada važećem Zakonu o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“ broj 35/72), slijedom čega se i zahtjev apelanata za poništenje tih rješenja o eksproprijaciji (tzv. deeksproprijacija) jedino može razmatrati sa aspekta tog istog Zakona o eksproprijaciji SR BiH. Shodno tome, prvostepeni organ je zaključio da je zahtjev za deeksproprijaciju, koji su apelanti podnijeli dana 22. novembra 2010. godine neblagovremeno podnesen, jer je podnijet nakon proteka roka od pet godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, koji petogodišnji rok je propisan odredbom člana 30. stav 6. pomenutog Zakona o eksproprijaciji.
3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 21.05/473- 187/12 od 11. oktobra 2012. godine odbijena je žalba apelanata protiv rješenja prvostepenog organa od 4. juna 2012. godine, kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u postupku deeksproprijacije treba primjeniti zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, jer je postupak deeksproprijacije neposredno vezan za realizaciju rješenja o eksproprijaciji, odnosno za postupak privođenja namjeni eksproprisanih nepokretnosti.
4. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je tužba apelanata protiv rješenja drugostepenog organa od 11. oktobra 2012. godine, kao neosnovana. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme odlučivanja i donošenja rješenja o eksproprijaciji dana 4. i 5. decembra 1974. godine, a to je navedeni Zakon o eksproprijaciji, kako su to pravilno naveli pomenuti organi uprave. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 30. stav 6. predmetnog zakona propisano da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Kako su pomenuta rješenja o eksproprijaciji postala pravosnažna u decembru 1974. godine, a zahtjev za deeksproprijaciju nepokretnosti podnesen dana 22. novembra 2010. godine, Okružni sud je konstatovao da je pravilan zaključak organa uprave da je podnesen izvan zakonskog roka, zbog čega ga je trebalo odbiti, kako je i učinjeno. Dakle, budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za poništenje osporenog akta propisani relevantnom odredbom Zakona o upravnim sporovima, to je Okružni sud donio odluku kao u izreci presude.
5. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane organa uprave i Okružnog suda. Naime, apelanti su stava da je bilo nužno primijeniti važeći Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07 i 110/08) iz razloga što je isti povoljniji za apelante, te iz razloga što korisnik eksproprijacije nije sporne nekretnine priveo namjeni. U suštini, apelanti smatraju da su dokazali osnovanost svog zahtjeva za poništenje pomenutih rješenja o eksproprijaciji, te da su organi uprave i Okružni sud u osporenim odlukama odbili njihov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni zahtjev apelanata primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, nadležni organi uprave su dali argumentovane razloge vezane za činjenicu da u postupku deeksproprijacije treba primjeniti zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, jer je postupak deeksproprijacije neposredno vezan za realizaciju rješenja o eksproprijaciji, odnosno za postupak privođenja namjeni eksproprisanih nepokretnosti. Osim toga, Okružni sud je dao jasne razloge koji se odnose na činjenicu da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen izvan zakonskog roka. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman