Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/13 (D. T.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1357/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine , u predmetu broj AP-1357/13, rješavajući apelacije Dušana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Todorovića protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000550 12 Gž od 26. februara 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 000550 06 P od 3. februara 2012. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000550 12 Gž od 26. februara 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000550 06 P od 3. februara 2012. godine.

2. Stavom 1 rješenja Osnovnog suda broj 85 0 P 000550 06 P od 3. februara 2012. godine konstatirano je da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na tuženog Ljubu Radulovića (u daljnjem tekstu: tuženi) smatra povučenom. Stavom 2 obavezan je tužitelj Samostalna zanatska molersko-farbarska radnja „Antić Company“ iz Osječana (u daljnjem tekstu: tužitelj) da apelantu kao privremenom zastupniku tuženog na ime zastupanja tuženog isplati troškove zastupanja u iznosu od 50.220,00 KM a koje troškove će uplatiti na račun depozita Osnovnog suda preciziran u rješenju a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u ovom predmetu podnio tužbu protiv tuženog i ostalih lica poimenično navedenih u rješenju radi utvrđivanja prava vlasništva te da je tužitelj na ročištu održanom 16. septembra 2011. godine povukao tužbu u odnosu na tuženog. Navedeno je da je apelant kao privremeni zastupnik tuženog na istom ročištu istakao da se ne protivi povlačenju tužbe ali da traži naknadu troškova prema priloženom troškovniku a sa čime se taj sud saglasio i dosudio apelantu troškove precizirane u rješenju.

3. Protiv navedenog rješenja i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je rješenjem broj 85 0 P 000550 12 Gž od 26. februara 2013. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u stavu 2 njegove izreke. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovana apelantova žalba u kojoj je istaknuto da je osporeno rješenje Osnovnog suda nezakonito zbog postojanja proceduralnih propusta prvostepenog suda prilikom njegovog donošenja. Kako je obrazložio taj sud, iako postoji određen propust prvostepenog suda prilikom donošenja osporenog rješenja taj propust, koji se sastoji u tome što je prvostepeni sud trebao prvo obavezati tužitelja da predujmi tražene troškove a tek zatim ga obavezati da ih naknadi apelantu, nema uticaja na suštinu odlučenja niti obavezu tužitelja na naknadu predmetnih troškova apelantu kao privremenom zastupniku tuženog zbog čega, prema obrazloženju tog suda, nije bilo razloga da se osporeno rješenje u tom dijelu ukida ili preinačava na način da se samo mijenja redoslijed radnji koje će se izvršiti. Također je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je on u ugovornom odnosu sa sudom jer je postavljen kao privremeni zastupnik tuženom. Ovo stoga jer se, kako je obrazložio Okružni sud, u konkrentom slučaju ne radi o obaveznoj odbrani kao što je to slučaj u krivičnom postupku već o zastupanju u smislu odredbe člana 296. stav 2. tačka 4. Zakona o parničom postupku iz koje proizlazi obaveza tužitelja da plati troškove nastale postavljanjem privremenog zastupnika tuženom i zastupanje tuženog tokom parničnog postupka.

4. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant 26. februara 2013. godine protiv navedenog rješenja Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu i da je predmet registriran pod brojem 85 0 P 000550 13 Rev. Do dana donošenja ove odluke apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je postupak po reviziji okončan niti da li osporava, eventualno, donesenu odluku po reviziji iako je Ustavnom sudu 29. januara 2016. godine dostavio urgenciju za rješevanje konkretne apelacije protiv rješenja Okružnog suda broj 85 0 P 000550 12 Gž od 26. februara 2013. godine i rješenja Osnovnog suda broj 85 0 P 000550 06 P od 3. februara 2012. godine.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da sudovi nisu mogili obavezati tužitelja da mu isplati troškove koje je imao kao privremeni zastupnik tuženog jer apelant nije ni u kakvom odnosu sa tužiteljem već isključivo sa sudom koji se i trebao obavezati da mu isplati zahtijevanu naknadu troškova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (1) i stav(3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

8. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

9. U konkretnom slučaju apelant do dana donošenja ove odluke nije obavijestio Ustavni sud da li je postupak po reviziji koji se vodi pred Vrhovnim sudom okončan niti je osporio eventualno donesenu revizionu odluku.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav(3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/13 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio