Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/15 (S. M.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1883/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1883/15, rješavajući apelacije Sretenke Marić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sretenka Marić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 V 005338 14 Rev od 5. februara 2015. godine;

Enisa Osmanović, Vedad Osmanović i Adnan Osmanović, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 079728 15 Gž od 17. april 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1883/15 Sretenka Marić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prnjavora, koju zastupa Trivun Đ. Kozomara, advokat iz Trna, podnijela je 18. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 V 005338 14 Rev od 5. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada za nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja) eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove – Područna jedinica Prnjavor od 28. maja 2009. godine, za poljoprivredno zemljište i za izgubljenu korist u određenom novčanom iznosu, te je obavezan korisnik eksproprijacije (protivpredlagač Republika Srpska) da apelantici (ranijem vlasniku, predlagaču) isplati navedenu novčanu naknadu, dok je odbijen apelantičin dio zahtjeva za naknadu za eksproprisano poljoprivredno zemljište preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev postavljen u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji na ime ličnih i porodičnih prilika apelantice.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su osnovom rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove – Područna jedinica Prnjavor, eksproprisane predmetne nekretnine, faktičko vlasništvo apelantice, kao i da pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Nadalje, konstatovano je da prema odredbi člana 54. Zakona o eksproprijaciji pravična naknada u novcu za eksproprisanu nepokretnost ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, dok odredba člana 60. istog zakona propisuje da se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta. U vezi s tim, zaključeno je da je visina tržišne cijene nepokretnosti faktičko pitanje, koje zavisi od niza okolnosti, te je stoga provedeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke D. Đ., koji je prema podacima iz nalaza, imao u vidu položaj predmetnog zemljišta, blizinu saobraćajnica, kulturu i klasu zemljišta, utvrđene tržišne cijene zemljišta prema sporazumima sklopljenim u drugim postupcima eksproprijacije na području iste ili susjednih katastarskih opština i tržišne cijene prema kupoprodajnim ugovorima za isto područje, kao i to da je eksproprijacijom predmetno zemljište presječeno na dva dijela. Dakle, nalaz vještaka je dat ocjenom svih elemenata koji su od uticaja na formiranje tržišne cijene zemljišta, pa je konstatovano da je neosnovan apelantičin prigovor da je sud pogriješio prihvatanjem nalaza ovog vještaka. Isto tako, navodi se da nalaz vještaka M. M. nije dat ocjenom svih elemenata koji su relevantni za formiranje tržišne cijene zemljišta, te stoga nije prihvaćen od strane suda. Osim toga, navodi se da je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđena visina naknade, zbog čega protivpredlagač nije ranije mogao biti u docnji sa ispunjenjem obaveze plaćanja iste, pa je stoga odluka o zakonskoj zateznoj kamati pravilno određena u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-2430/15 Enisa Osmanović, Vedad Osmanović i Adnan Osmanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 13. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 079728 15 Gž od 17. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada za nekretninu (pobliže opisana u izreci rješenja prvostepenog suda), eksproprisanu rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove od 10. marta 2014. godine u određenom novčanom iznosu, apelantima, kao ranijim suvlasnicima za njihove suvlasničke dijelove od 1/3, te je obavezan predlagač Brčko distrikt Bosne i Hercegovine da im isplati određene novčane iznose.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u slučaju oduzimanja prava vlasništva naknadi tržišna cijena eksproprisanih nekretnina, a da je u tom slučaju odlučna činjenica za utvrđivanje visine tržišne cijene pravni režim nekretnina kakav su imale u vrijeme eksproprijacije. U vezi s tim, drugostepeni sud navodi da se u konkurenciji dva dokaza o tržišnoj vrijednosti eksproprisane nekretnine, i to prvog (izvještaj o procjeni Direkcije za finansije Brčko distrikta) i drugog (nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke S. K.), sud opredjelio za nalaz i mišljenje Direkcije za finansije (procjenu uradila Komisija za utvrđivanje naknade u postupku eksproprijacije nekretnina), obzirom da je eksproprisano zemljište procijenila kao poljoprivredno zemljište, dok je vještak S. K. isto procijenio prema budućoj namjeni, odnosno kao građevinsko zemljište. Dakle, na osnovu prihvaćenog nalaza i mišljenja Direkcije za finansije, konstatovano je da je pri utvrđivanju tržišne cijene utvrdila da je zemljište koje je predmet eksproprijacije poljoprivredno zemljište, a da je za daljnju procjenu uključila i sljedeće parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se nalazi, vrijednost za pristup i upotrebu zemljišta, faktor atraktivnosti 1,20 (uvećanje za 20% ). Osim toga, zaključeno je da afekciona vrijednost, kao posebna subjektivna vrijednost stvari, nije procjenjiva objektivnim mjerilima i nema značaj u postupku eksproprijacije u kojem se utvrđuje tržišna vrijednost, dok se kod procjene afekcione vrijednosti uzima u obzir vrijednost koju određena stvar ima za određenu osobu, bez obzira na njenu tržišnu vrijednost, te je stoga u odnosu na navedeno prigovor apelanata neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1883/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/15 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio