Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-658/13 (Ž. S. i Ž. S.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Oduzimanje imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-658/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine u predmetu broj AP-658/13, rješavajući apelaciju Željka Subotića i Žarka Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Subotića i Žarka Subotića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047375 11 Rev od 23. oktobra 2012.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047375 09 Gž od 16. marta 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047375 06 P od 16. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Subotić i Žarko Subotić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočnog Sarajeva, koje zastupa Dragan Kramar, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047375 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047375 09 Gž od 16. marta 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047375 06 P od 16. oktobra 2008. godine.
2. Apelanti su 24. novembra 2006. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Općine Trnovo ( u daljnjem tekstu: prvotužena) i Kantona Sarajevo- Ministarstvo prometa za komunikacije, Direkcije cesta (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate naknade štete v.s. p. 18.303,48 KM. U tužbi su, između ostalog, naveli da su vlasnici parcele označene kao k.č. br. 2981/1 k.o. Presjenica- Gornja (u daljnjem tekstu: sporna parcela), te da je prvotužena angažovanjem drugotuženog prilikom gradnje saobraćajnice u okviru Sportsko-rekreacionog centra Bjelašnica, zauzeli dio zemljišta sporne parcele. Predložili su da se tuženi obavežu da apelantima naknade štetu za izuzeto zemljište i posječenu šumu, a tužbeni zahtjev su temeljili na odredbi člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047375 06 P od 16. oktobra 2008. godine koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047375 09 Gž od 16. marta 2011. godine prvotužena je obavezana da apelantima isplati naknadu štete na ime izuzetog zemljišta u iznosu od 2.628,00 KM i posječene šume u iznosu od 450,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa u odnosu na prvotuženu odbijen. Istom presudom, apelanti su sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog odbijeni. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenog dokaznog postupka (uviđajem na licu mjesta, vještačenjem po vještaku geodetske struke A. H., saslušanjem svjedoka i apelanata u svojstvu parničnih stranaka) nesporno utvrđeno da su apelanti suvlasnici nekretnine bliže označene u obrazloženju presude, te da je prvotužena u cilju izgradnje puta u okviru sportsko-rekreacionog centra Bjelašnica zauzela zemljište navedene nekretnine u površini od 876 m2 kao i da apelantima nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište. Također, Općinski sud je istakao da je vještak geodetske struke A. H., u svom nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna vrijednost oduzetog zemljišta iznosi 2.628,00 KM, cijeneći pri tom da je vještak vijednost zemljišta utvrdio na osnovu podataka Komisije za procjenu vrijednosti nekretnina na teritoriji Općine Trnovo. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nije prihvatio navode apelanata da se vrijednost izuzetog zemljišta trebala obračunati u skladu sa odlukom Općine Trnovo kojom je utvrđeno da vrijednost građevinskog zemljišta po kvadratnom metru iznosi 9,62 m2 budući da je „navedenom odlukom utvrđena vrijednost građevinskog zemljišta pri utvrđivanju visine i isplate rente koja se isplaćuje prilikom gradnje“. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je prvotužena izvela radove prilikom izgradnje označenog puta kojom prilikom je zauzela dio zemljišta parcele koja je vlasništvo apelanata i koje više ne mogu koristiti, niti se može uspostaviti ranije stanje, Općinski sud je zaključio da je time apelantima pričinjena šteta, te da im u skladu sa odredbom člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 2.628,00 KM. Naime, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 185. stav 1. ZOO propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a prema stavu 3. istoga člana da kada uspostavljanje ranijega stanja nije moguće ili kad sud smatra kako nije nužno, sud će odgovornoj osobi naložiti da oštećenome isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
4. Općinski sud je također istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je na oduzetom zemljištu posječena šuma, te da je prema nalazu i mišljnju vještaka šumarske struke vrijednost posječene šume 450,00 KM. Pri tom, Općinski sud je imajući u vidu da parnične stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke u pogledu utvrđenog obima i visine štete, u cijelosti udovoljio zahtjevu apelanata za isplatu naknade štete za posječenu šumu te obavezao prvotuženu da apelantima po tom osnovu isplati iznos od 450,60 KM. Tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa za naknadu štete za izuzuzeto zemljište u iznosu od 15.224,88 KM, Općinski sud je odbio kao neosnovanim i previsoko postavljenim.
5. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je drugotuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da je odlučujući o istaknutom prigovoru Općinski sud zaključio da je prigovor osnovan cijeneći da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je drugotuženi svojim radnjama apelantima pričinio štetu.
6. Kantonalni sud je, u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, dajući za svoj stav obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je, ocijenivši žalbene navode apelanata paušalnim i neosnovanim, odbio žalbu apelanata i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio kao pravilnu i zakonitu shodno odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a).
7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio presudu broj 65 0 P 047375 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak nižestepenih sudova, zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je suprotno tvrdnjama revizije apelanata, drugostepeni sud svoje uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima je utemeljena prvostepena presuda, a koje razloge kao pravilne prihvata i taj sud s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjene odredbe člana 185. ZOO, jer kako su po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, u predmetnoj pravnoj stvari se radi o zahtjevu apelanata, kao vlasnikla oduzetog zemljišta, da im tuženi umjesto povrata stvari (oduzetog zemljišta) isplate naknadu za oduzetu stvar (oduzeto zemljište), a osnovanost navedenog zahtjeva je utemeljena na „odredbi člana 185. stav 4. ZOO kojom je propisano da će sud dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtjeva, izuzev ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja (što u konkretnom slučaju nije moguće)“. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni navodi apelanata kojim ukazuju da se prilikom određivanja vrijednosti zemljišta u konkretnom slučaju trebalo postupiti u skladu sa odredbama Zakon o eksproprijaciji koje regulišu „na koji način odrediti vrijednost nekretnine“. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da odredbe Zakona o eksproprijaciji propisuju postupak i mjerila za utvrđivanje naknade za oduzeto zemljište u slučajevima kada je zemljište oduzeto po osnovu akta nadležnog organa, odnosno kada je do oduzimanja zemljišta došlo na osnovu sporazuma, pa budući da u konkretnom slučaju zemljište nije oduzeto na takvoj pravnoj osnovi, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi apelanata kojim ukazuju da su za visinu naknade relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni navodi apelanata te je iste odbio u skladu sa odredbom člana 248. ZPP i shodno tome odlučio kao u izreci presude.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prema navodima apelanata sudovi su odluku o visini naknade za oduzeto zemljište temeljili na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke A. H., koji je utvrdio „866 m2“ zauzetog zemljišta što se po njihovom mišljenju ne slaže sa stanjem na terenu. Također, istakli su da je odbijen njihov prijedlog za dodatno vještačenje koji su temeljili na odredbama Zakona o eksproprijaciji. Apelanti u suštini ističu da su sudovi cijenili samo dokaze tuženih, a da nisu cijenili dokaze apelanata.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo te odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem su usvojili tužbeni zahtjev apelanata kao i u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO), a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i odredbe materijalnog prava na kojim je tužbeni zahtjev utemeljen, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljani ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman