Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-603/14 (F. A., Š. A., J. A., G. A., Z. A., Š. A., A. A. i I. A.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni postupak
  • Strani državljanin
  • Upravni spor
  • Odnos sa drugim članovima EK
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-603/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 603/14, rješavajući apelaciju F. A. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka

b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. A., Š. A., J. A., G. A., Z.

A., Š. A., A. A. i I. A. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011419 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine i broj S1 3 U 011419 12 U od 7. oktobra 2013. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-6- 8/12 od 19. septembra 2012. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. A., Š. A., J. A., G. A., Z. A., Š. A., A. A. i I. A. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastapaju Harisa Bačvić i Elma Tekač, zaposlenice Udruženja «Vaša prava BiH», podnijeli su 6. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011419 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine i broj S1 3 U 011419 12 U od 7. oktobra 2013. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-1- 07/1-41-1-6-8/12 od 19. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti zatraženo je 20. augusta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 28. augusta 2015. godine, a Ministarstvo sigurnosti 31. augusta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-6-8/12 od 19. septembra 2012. godine utvrđen je prestanak izbjegličkog statusa u Bosni i Hercegovini apelantu F. A., državljaninu Republike Srbije, rođenom 20. januara 1965. godine u Podujevu, Kosovo, i članovima njegove porodice: Š. A., rođenoj 11. februara 1963. godine u Prištini, Kosovo, J. A., rođenoj 26. novembra 1988. godine u Prištini, Kosovo, G. A., rođenoj 28. novembra 1990. godine u Podujevu, Kosovo, Z. A., rođenoj 17. februara 1992. godine u Podujevu, Kosovo, Š. A., rođenoj 15. januara 1995. godine u Podujevu, Kosovo, A. A., rođenom 25. marta 1996. godine u Podujevu, Kosovo, i I. A., rođenom 29. marta 1999. godine u Subotici, Republika Srbija.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Odlukom UNHCR-a broj A0090 od 11. augusta 2005. godine apelantima priznat izbjeglički status u Bosni i Hercegovini, te da je Protokolom potpisanim od Ministarstva sigurnosti i predstavnika UNHCR-a u BiH 29. decembra 2004. godine definisano da će se odgovornost određivanja statusa izbjeglica prenijeti sa UNHCR-a na Ministarstvo sigurnosti do 30. juna 2004. godine.

7. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je sa apelantima F.A. i Š.A. 21. maja 2012. godine obavljen intervju kojem su prisustvovali punomoćnica apelanata Lejla Tekač, zaposlenica Udruženja „Vaša prava BiH“ i predstavnik UNHCR-a, te da su apelanti F.A. i Š.A. u intervjuu naveli da su njihove kćerke, apelantice J.A., Z.A i G.A. u inozemstvu.

8. Obrazlažući odluku o prestanku izbjegličkog statusa apelantima, Ministarstvo sigurnosti je ukazalo da je, prema članu 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje „izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu“. Dalje je ukazano da je „izbjeglica“, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine, stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. Također, ukazano je da je „stranac pod supsidijarnom zaštitom“ stranac koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili osobe civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili oružanog sukoba, a koji ne može ili se zbog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje.

9. Što se tiče veze subjektivnog straha sa elementima određenim definicijom izbjeglice, navedeno je da je Ministarstvo sigurnosti kao osnov zbog kojeg priznati izbjeglički status ne bi trebalo prestati, u konkretnom slučaju, prepoznao pripadništvo romskoj nacionalnoj skupini, budući da se radi o manjinskoj nacionalnoj skupini u zemlji porijekla, čiji su pripadnici u proteklom ratu bili suočeni sa najrazličitijim vidovima kršenja ljudskih prava.

10. Ispitujući objektivni element osnovanosti straha od progona, Ministarstvo sigurnosti je ispitalo situaciju u zemlji porijekla s osvrtom na sigurnosnu situaciju, kao i situaciju s povratkom izbjeglih i raseljenih lica na Kosovo. Ministarstvo sigurnosti je imalo u vidu izvještaj Human Rights Watcha (izvještaj za 2012. godinu) od 22.1.2012. godine u kojem je u dijelu o stanju na Kosovu navedeno da se situacija u pogledu ljudskih prava poboljšala u 2011. godini, i pored pregovora sa Srbijom i napetosti između Srba i Albanaca na sjeveru Kosova, koje su ponekad za posljedicu imale nasilje, da je pravosudni sistem ostao slab, uprkos naporima da se krivično gone pojedinci zbog korupcije i ratnih zločina, te da su kosovski Romi, Aškalije i Egipćani (grupa koja govori albanski jezik s navodnim porijeklom iz Egipta) i dalje marginalizovani i ranjivi i da se suočavaju sa diskriminacijom pogotovu u pogledu stanovanja i pristupa uslugama javnih službi i najvišim stopama nezaposlenosti, napuštanja školovanja i smrtnosti na Kosovu. Također je navedeno da se i u izvještaju State Departmenta US (Biro za demokratiju, ljudska prava i rad) od 24. maja 2012. godine spominje diskriminacija prema manjinskim zajednicama koja se često ogleda u nedostatku pristupa osnovnoj higijeni, medicinskoj pomoći i obrazovanju i koja u mnogome zavisi od humanitarne pomoći, te da je OSCE u svom izvještaju u maju istakao da, unatoč koracima koje su vlasti preduzele da implementiraju akcioni plan za integraciju Roma, Aškalija i Egipćana, ipak se nisu uspjeli potpuno ispuniti odgovarajući uvjeti za njihovu integraciju.

11. Uzimajući u obzir sve informacije o sadašnjoj situaciji na Kosovu sadržane u navedenim izvještajima, Ministarstvo sigurnosti je ocijenilo da, i pored postojanja mogućnosti od povrede ljudskih prava, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se svi pripadnici romske etničke skupine u pravilu nalaze u opasnosti od progona, te je istaknuto da se povrede kojima su apelanti bili izloženi 1999. godine, posmatrane u kontekstu vremena u kome su se desile, mogu smatrati kao povrede koje su pogađale generalno stanovništvo Kosova, te da kao takve ne predstavljaju indiciju da će se ponoviti u današnjem vremenu. Prema mišljenju Ministarstva sigurnosti, apelanti F.A i Š.A. su u zabludi u pogledu sadašnje situacije na Kosovu, što se može pripisati činjenici da su napustili zemlju porijekla prije 13 godina. U kontekstu manjina na Kosovu, odnosno romskog dijela stanovništva, navedeno je da citirani izvještaji spominju da se Romi na Kosovu suočavaju sa diskriminacijom koja se ogleda u pristupu određenim uslugama javnih službi, ali da ne spominju napade na Rome koji se opisuju u članu 105. stav (3) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, niti se spominje da bi se, povratkom u zemlju porijekla, osobe, samo zato što su pripadnici romske etničke skupine, suočile sa povredama koje bi se mogle okarakterisati kao mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

12. U obrazloženju rješenja je posebno istaknuto da apelanti nisu u zemlji porijekla ostvarili nikakav politički angažman, niti su lično bili u sukobu sa pripadnicima kako srpske, tako i albanske etničke skupine, te da su apelant F.A. i članovi njegove porodice više puta pokušali da napuste Bosnu i Hercegovinu i otputuju u zemlju porijekla.

13. Ministarstvo sigurnosti je ukazalo i na odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Načić i drugi protiv Švedske u kojoj je Evropski sud smatrao da opća situacija na Kosovu i Srbiji nije dovoljna da se zaključi kako se Romi ne mogu tamo poslati, odnosno da bi u slučaju njihove deportacije na Kosovo ili Srbiju njihova etnička pripadnost Romima imala kao posljedicu nepoštivanje prava garantovanih Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Načić i drugi protiv Švedske, presuda od 15. maja 2012. godine).

14. Slijedom navedenog, pozivajući se na odredbe člana 123. stav (1), tač. e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da su ispunjeni uvjeti za prestanak izbjegličkog statusa apelantima, te je odlučilo kao u dispozitivu rješenja.

15. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 011419 12 U od 7. oktobra 2013. godine odbijena je tužba apelanata za pokretanje upravnog spora protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41- 1-6-8/12 od 19. septembra 2012. godine.

16. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je ocijenilo pravilnim zaključak Ministarstva sigurnosti da apelanti ne ispunjavaju uvjete za zadržavanje statusa izbjeglice, niti za supsidijarnu zaštitu smatrajući da je Ministarstvo sigurnosti dalo valjane razloge za ovakav zaključak, temeljeći ga na izvještajima međunarodnih organizacija koje prate stanje na Kosovu i koji ukazuju da se situacija u pogledu ljudskih prava poboljšala u 2011. godini i pored napetosti između Srba i Albanaca na sjeveru Kosova, koje su ponekad kao posljedicu imale nasilje. Razmatrajući osnovani strah, kroz subjektivni element, Vijeće za upravne sporove je navelo da su apelanti iskazali svoj subjektivni strah od povratka u zemlju porijekla, ali da nema posebnih individualnih ponašanja i iskustava koji daju osnov za osjećanje da u odnosu na apelante postoji stvarni i razuman rizik za život i slobodu. S tim u vezi je dalje istaknuto da iz podataka u spisu, kao i iz iskaza apelanata, proizlazi da je ostanak u Bosni i Hercegovini, odnosno zadržavanje izbjegličkog statusa u Bosni i Hercegovini, zapravo motivisano činjenicom da apelanti već niz godina žive u Bosni i Hercegovini, da je jedna od apelantica zasnovala vanbračnu zajednicu sa državljaninom Bosne i Hercegovine, te da su kupili kuću, pa postoji osjećanje da bi im bilo lakše živjeti u Bosni i Hercegovini, što, po shvatanju Vijeća za upravne sporove, svakako nije razlog za ostvarenje međunarodne zaštite, nego može biti osnov za odobrenje privremenog boravka, što apelanti mogu ostvariti u zasebnom postupku. S obzirom na sve navedeno, Vijeće za upravne sporove je odlučilo kao u dispozitivu presude.

17. Presudom Apelacionog vijeća za upravne sporove broj S1 3 U 011419 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji su apelanti podnijeli protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 011419 12 U od 7. oktobra 2013. godine.

18. Po shvatanju Apelacionog vijeća za upravne sporove, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je pravilno ocijenilo da je pravilan zaključak Ministarstva sigurnosti da apelanti ne ispunjavaju uvjete za zadržavanje statusa izbjeglice, niti za supsidijarnu zaštitu. Apelaciono vijeće za upravne sporove je također ukazalo da je irelevantno pozivanje apelanata na povrede Zaključka Izvršnog komiteta UNHCR-a, smjernica i drugih akata UNHCR-a, budući da se ne radi o materijalnim propisima koje je tuženi dužan primijeniti, jer je oblast međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini regulisana Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu i u kome su odredbe o prestanku izbjegličkog statusa u potpunosti usklađene sa odredbama Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće za upravne sporove je odlučilo kao u dispozitivu presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

20. Navode da su Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH na proizvoljan način zaključili da u konkretnom slučaju ne postoji realna opasnost da će oni povratkom u zemlju porijekla biti suočeni sa kršenjem osnovnih ljudskih prava, a koje bi se po svojoj težini i posljedicama mogli okarakterisati kao progon, te da ne postoji opasnost da budu izloženi nehumanom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. Smatraju da nadležni organi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su propustili da razmotre sve relevantne izvještaje iz zemlje porijekla apelanata, zbog čega su njihovi zaključci proizvoljni, te da u obzir nisu uzete ni druge okolnosti koje se ogledaju u dužini boravka apelanata u Bosni i Hercegovini, odnosno njihovoj integraciji u bosanskohercegovačko društvo, s obzirom da se apelanti od 1999. godine nalaze u Bosni i Hercegovini i da djeca A. i I. pohađaju osnovnu i srednju školu, odnosno da im je od 2005. godine bio priznat izbjeglički status, a što je sadržina njihovih tvrdnji s obzirom na pravo na privatni i porodični život. S tim u vezi, ukazuju da nadležni organi u postupku odlučivanja o prestanku njihovog izbjegličkog statusa nisu uzeli u obzir Smjernice UNHCR-a, štaviše, smatrali su u da se ne radi o materijalnim propisima koje su dužni primijeniti.

21. Zatim, ističu da je Ministarstvo sigurnosti odlučivalo i o statusu apelanata J.A., G.A. i Z.A., a da ih prethodno nije saslušalo, niti je utvrdilo da li su one trajno riješile svoj status u inozemstvu, tj. da li su stekle državljanstvo i da li uživaju zaštitu države u kojoj se trenutno nalaze, te da je na taj način prekršeno načelo saslušanja stranke sadržano u odredbama člana 10. Zakona o upravnom postupku, odnosno načelo materijalne istine iz člana 9. Zakona o upravnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na koja se u apelaciji pozivaju, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

23. Ministarstvo sigurnosti je istaklo da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

24. Ministarstvo sigurnosti je navelo da je zaključak da ne postoji realna opasnost da će apelanti povratkom u zemlju porijekla biti izloženi kršenju osnovnih ljudskih prava, koje bi se po svojoj težini i posljedicama moglo okarakterisati kao progon, odnosno da bi bili izloženi mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju izveden na osnovu saslušanja apelanata, pribavljenih dokaza o višestrukim odlascima u zemlju porijekla apelanata i analizom izvještaja o situaciji u njihovoj zemlji porijekla.

25. U vezi sa navodima apelanata da Ministarstvo nije saslušalo kćerke nosioca domaćinstva (apelanta F.A.) J., Z. i G. A., niti utvrdilo da li su trajno riješile svoj status u inozemstvu, istaknuto je da je van logike da nadležni organ poziva na saslušanje izbjeglice koje prema svim pokazateljima (izjave roditelja, nisu ostvarivale kontakt s nadležnim organom, nisu pribavljale identifikacione dokumente, niti su ostvarivale druga prava iz izbjegličkog statusa) ne žive na teritoriji BiH 10 godina. Dalje je navedeno da je u apelaciji zanemarena okolnost koja je dovela do pokretanja postupka prestanka izbjegličkog statusa, a to su česti odlasci u zemlju porijekla, što generalno predstavlja ozbiljnu indiciju da izbjeglica koristi, odnosno može koristiti zaštitu zemlje porijekla, što je nakon provedenog postupka i u konkretom slučaju utvrđeno.

26. U vezi sa navodima apelanata da je Ministarstvo sigurnosti prilikom procjene situacije u zemlji porijekla zanemarilo Smjernice UNHCR-a, zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a i druge dokumente te organizacije, navedeno je da je Ministarstvo sigurnosti provelo postupak prestanka izbjegličkog statusa prema standardima izraženim u navedenim dokumentima, koji se odnose na kriterije za oduzimanje izbjegličkog statusa. Istaknuto je da je Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu usklađen s Konvencijom o statusu izbjeglica i osnovi za prestanak izbjegličkog statusa, navedeni u članu 123. Zakona, preuzeti su iz Konvencije, te da su odredbe o samom postupku ukidanja međunarodne zaštite, koje predviđaju saslušanje stranke, pravo na pravni lijek, razmatranje objektivnih informacija iz zemlje porijekla, preuzete iz Direktive broj 2013/32/EU Evropskog parlamenta i Vijeća o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite. Ministarstvo sigurnosti je ukazalo da su Smjernice UNHCR-a o prestanku izbjegličkog statusa, koje govore da promjena u zemlji porijekla mora biti fundamentalne prirode tako da izbjeglica „ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje čije državljanstvo ima“, također poštovane u provedenom postupku, imajući u vidu da je apelantima status ukinut tek 2013. godine, dakle, 14 godina nakon okončanja sukoba na Kosovu. Također, ukazano je da je postupak prestanka pokrenut nakon što su imenovani konstantno odlazili u zemlju porijekla, a ne nakon prvog prelaska granice sa zemljom porijekla. Stoga su neosnovani navodi da Ministarstvo zanemaruje stavove UNHCR-a, kao i izvještaj UNHCR-a o situaciji na Kosovu.

27. U vezi sa navodima o povredi prava na privatni i porodični život, navedeno je da je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu predviđeno da stranci imaju mogućnost ostvarivanja boravka na teritoriji BiH po osnovu spajanja porodice, koje se ostvaruje u propisanim postupcima pred drugim organizacionim jedinicama Ministarstva sigurnosti.

V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 91.

(Princip zabrane vraćanja «non-refoulement») (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen («refoulement») na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja («non-refoulement») odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.

Član 105.

(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.

(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Član 109.

(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti) (1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.

(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.

[...] Član 123.

(Razlozi za prestanak važenja izbjegličkog statusa ili statusa supsidijarne zaštite) (1) Međunarodna zaštita odobrena u BiH prestaje da važi:

e) strancu koji, zbog prestanka okolnosti na osnovu kojih mu je priznat status zaštite u BiH, ne može i dalje odbijati koristiti zaštitu zemlje čiji je državljanin;

h) strancu kada su okolnosti koje su dovele do priznavanja tog statusa prestale ili su se promijenile u tolikoj mjeri da zaštita više nije potrebna.

29. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 87/12, stupio na snagu 13. novembra 2012. godine) relevantna odredba glasi:

Član 68.

(3)Svi predmeti koji do stupanja na snagu ovog zakona nisu pravosnažno okončani, završit će se po odredbama propisa koji su na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a u predmetima u kojima do stupanja na snagu ovog zakona nije doneseno prvostepeno rješenje postupak će se nastaviti po ovom zakonu.

30. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 19/02 i 88/07) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1.

Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Član 35.

Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Član 37. stav 2.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011419 13 Uvp od 6. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. decembra 2013. godine a apelacija je podnesena 6. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

36. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

37. U pogledu tvrdnji apelanata da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 94, st. 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba koja je u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te s tim u vezi odgovornosti države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju član 3. nameće obavezu da osoba koja je u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italije [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba koja je u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da sud ocijeni uvjete u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi, Evropski sud, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka, mora sadržavati minimalan nivo surovosti da bi potpadao pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi, Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potječe od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi, Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40). U svakom slučaju, mora biti pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik osiguravanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi, Evropski sud, N. protiv Finske, aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama predmetnog slučaja, proizlazi da je u konkretnom slučaju, na osnovu provedenog upravnog i sudskog postupka, utvrđen prestanak izbjegličkog statusa apelantima u Bosni i Hercegovini u skladu sa članom 123. stav 1. tač. e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je zaključeno da apelanti više ne ispunjavaju uvjete za zadržavanje izbjegličkog statusa, niti za supsidijarnu zaštitu, a koji su propisani članom 105. istog zakona. Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH zauzeli su stanovište da ne postoji realna opasnost da će se povratkom u zemlju porijekla apelanti suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, te da nisu dokazali da im prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da im u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Ovakvo stanovište nadležnih organa zasnovano je, prije svega, na izvještajima međunarodnih i inozemnih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelanata. Na osnovu navedenih izvještaja zaključeno je da se sigurnosna situacija u zemlji porijekla popravila i da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije. Istaknuto je da punu integraciju romske skupine u društvo uglavnom otežavaju pristup obrazovanju i zapošljavanju, a što je posljedica loše ekonomske situacije, nedostatka kvalifikacija i nepoznavanja jezika većinskog stanovništva. Također, Ministarstvo sigurnosti je ukazalo i na odluku Evropskog suda u predmetu Načić i drugi protiv Švedske u kojoj je Evropski sud smatrao da opća situacija na Kosovu i Srbiji nije dovoljna da se zaključi kako se Romi ne mogu tamo poslati, odnosno da bi u slučaju njihove deportacije na Kosovo ili Srbiju, njihova etnička pripadnost Romima imala kao posljedicu nepoštivanje prava garantovanih Evropskom konvencijom.

39. Na temelju svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o prestanku izbjegličkog statusa apelantima propustili da razmotre relevantne činjenice, ili da nisu ocijenili relevantne činjenice u pogledu neispunjavanja uvjeta za zadržavanje statusa izbjeglice apelanata, niti za supsidijarnu zaštitu. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elemenata iz definicije izbjeglice, a što je uvjet za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca. Shodno navedenom, proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelanti povratkom u zemlju porijekla bili podvrgnuti mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantima prijeti opasnost da budu izloženi tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.

40. S tim u vezi, nisu od značaja ni navodi apelacije da J.A., G.A. i Z.A. nisu saslušane u postupku pred Ministarstvom sigurnosti, jer se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o ispunjenosti uvjeta za međunarodnu zaštitu cijele porodice i u kojem su saslušani njihovi roditelji koji su izjavili da su one napustile Bosnu i Hercegovinu.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka Suda BiH nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

43. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije. U smislu navedenog, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka o prestanku izbjegličkog statusa donesena nakon provedenog upravnog i sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uvjete za pružanje međunarodne zaštite. Predmet konkretnog upravnog i sudskog postupka nije deportacija apelanata, odnosno apelantima uopće nije izrečena mjera protjerivanja iz BiH. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u pravo apelanata na privatni i porodični život. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije

44. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…

45. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 7. oktobra 2013. godine, te da je odlučujući po navedenom zahtjevu Sud BiH u osporenoj presudi, nakon uvida u spise predmeta, prihvatio obrazloženja koja su data u rješenju Ministarstva i presudi Suda BiH od 7. oktobra 2013. godine. Naime, utvrđeno je da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za prestanak izbjegličkog statusa apelantima, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanti imali mogućnost i da su koristili mogućnost upotrebe pravnih lijekova propisanih zakonom (tužba protiv rješenja Ministarstva i zahtjev za preispitivanje sudske odluke). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali na način na koji su to apelanti željeli ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana

13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava apelanata da ne budu podvrgnuti mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi apelanti, u slučaju povratka u zemlju porijekla, bili podvrgnuti postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nije odlučivano o protjerivanju apelanata iz Bosne i Hercegovine.

48. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. a u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije u postupku odlučivanja o prestanku izbjegličkog statusa, budući da su apelanti imali i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove a činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji su apelanti željeli ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-603/14 (F. A., Š. A., J. A., G. A., Z. A., Š… | Sudska praksa | Aktio