Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/15 (J. R. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2635/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2635/15, rješavajući apelacije Joce Radulovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Joco Radulović protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029278 15 Gž od 12. marta 2015. godine;
Slobodanka Stajić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 037054 15 Gž od 9. aprila 2015. godine;
Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 127816 11 Gž od 14. aprila 2016. godine;
Milorad Vođević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 011790 13 Rev od 2. februara 2016. godine;
Investiciono komercijalna banka d.d. Zenica protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 032057 13 Rev od 18. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2635/15 Joco Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029278 15 Gž od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja („Agro-Trade“ d.o.o. Šamac) i obavezan je apelant da tužitelju ma ime regresnog duga isplati iznos od 5.604,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant 17. decembra 2007. godine zaključio ugovor o kreditu sa Pavlović International bankom, te da je članom 11. Ugovora o kreditu određeno da će se kao sredstvo obezbjeđenja koristiti blanko mjenica bez protesta po osnovu koje će obavezu žiranta preuzeti tužilac. Dalje, članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima je određeno da se Ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni novčani iznos sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati na vrijeme i način kako je utvrđeno ugovorom. Članom 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu, dok je članom 423. navedenog zakona propisano da dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveza koji pada na njega. S obzirom da je u konkretnom slučaju apelant zaključio ugovor sa bankom i da je tužilac uplatio ukupan iznos od 5.604,03 KM na ime duga za kredit apelanta, to je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, zaključio je Okružni sud.
2. AP-3061/15 Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 037054 15 Gž od 9. aprila 2015. godine. U postupku koji je tužitelj (Zajednica etažnih vlasnika zgrade 45/3, ulica Filipa Višnjića 1-5 Doboj) pokrenuo tužbom 25. aprila 2013. godine, Osnovni sud je presudom od 31. decembra 2014. godine odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženog koji se odnosio na potraživanje naknade za održavanje zgrade za period od 1. marta 2003. godine do 1. maja 2010. godine jer se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, dok je obavezana apelantica da tužitelju-protivtuženom na ime naknade za održavanje zgrade za period od 1. maja 2010. godine do 31. marta 2013. godine isplati iznos duga od 180,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužitelj-protivtuženi da joj naknadi štetu u ukupnom iznosu od 800,00 KM. Odlučujući o žallbi apelantice, Okružni sud je osporenom odlukom odbio kao neosnovanu njenu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio izjavu tužitelja o odricanju tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na potraživanje naknade za održavanje zgrade za period od 1. marta 2003. godine do 1. maja 2010. godine) i pravilno zaključio kada je u skladu sa odredbom člana 181. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku odlučio presudom na osnovu odricanja u ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud na osnovu odredbi čl. 11. i 29. Zakona o održavanju stambenih zgrada pravilno obavezao apelanticu da tužitelju naknadi dug na ime održavanja zgrade za period od 1. maja 2010. godine do 31. marta 2013. godine. Naime, pravilno je prvostepeni sud u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o povremenim potraživanjima koja dospijevaju u kraćim određenim razmacima vremena. S druge strane, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelantica u skladu sa odredbama člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj protivtužbeni zahtjev, te je pravilno odlučio kada je isti odbio kao neosnovan, zaključio je na kraju Okružni sud.
3. AP-1908/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 29. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 127816 11 Gž od 14. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (A.I., I.Š., Š.P. i F.K.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 24. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da se radi o zastarjelom potraživanju, iako se pogrešno pozvao na odredbu člana 80. Zakona o mjenici što nije uticalo na pravilnost same odluke jer se svakako radi o zastarjelom potraživanju u smislu odredbi člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici.
4. AP-1910/16 Milorad Vođević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 3. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 011790 13 Rev od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom raskinut je, zbog neispunjenja od strane apelanta, ugovor o ortakluku zaključen 19. oktobra 2008. godine i obavezan je apelant da tužitelju (E.E.J.), na ime povrata novca koji je u ispunjenju navedenog ugovora o ortakluku primio, isplati iznos od 35.204,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o ortakluku radi sticanja zajedničkog cilja-sticanja dobiti (na period od jedne godine), te su ugovorili da će preuzeti rad i upravljanje folkotekom „Pink klub“ u Mejdanu-Mrkonjić Grad i ugovorili visinu uloga koji će dati svaki ortak, nakon čega je tužilac na račun apelanta uplatio iznos od 18.000 eura na ime svog ortačkog uloga. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant, koji nije vodio finansijske ili druge dokumente u kojima bi bili prikazani prihodi i rashodi, odnosno dobit ili gubitak u poslovanju folkoteke, dužan vratiti tužitelju ortački ulog. Kod odlučenja nižestepeni sudovi su se pozvali na pravna pravila Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) paragraf 1175 do 1216 koji regulišu ugovor o ortakluku, s obzirom da Zakon o obligacionim odnosima ni drugi zakoni ne regulišu ovaj ugovor zbog čega se odredbe OGZ primjenjuju kao pravna pravila na osnovu člana 12. Ustavnog Zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske. Dakle, u situaciji kada apelant nije vodio nikakve evidencije o poslovanju, odnosno o prihodima i rashodima folkoteke, niti je dokazao da je tužitelja obavještavao o stanju ortakluka niti o svojoj namjeri da podnese zahtjev za prestanak rada folkoteke, predmetni ugovor o ortakluku je (donošenjem rješenja organa uprave o prestanku rada folkoteke po zahtjevu apelanta) prestao 3. marta 2009. godine istupanjem apelanta iz ortakluka. Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da zbog nedostatka finansijske dokumentacije nije moguće utvrditi koliki su rashodi i prihodi zajedničkog ortačkog posla (kao i trošak zakupnine), te pravilno obavezali apelanta da tužitelju vrati ortački ulog.
5. AP-1914/16 Investiciono komercijalna banka d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 29. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 032057 13 Rev od 18. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija prvotuženog (Z.Ć.) i preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora namirenje duga prvotuženog po osnovu neotplaćenog duga iz Ugovora o kreditu zaključenog 20. oktobra 2006. godine sa apelanticom, te da su nižestepeni sudovi obavezali tužene (Z.Ć., M.S. i Ć.Š.) da solidarno apelantici-tužitelju plate dug po osnovu navedenog ugovora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Vrhovni sud je istakao da, suprotno stanovištu nižestepenih sudova, apelantica tokom postupka nije iznijela činjenice niti dokaze koji bi uvjerili sud u istinitost tvrdnji od kojih zavisi visina tužbenog zahtjeva, što je bila dužna u skladu sa odredbama čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je apelantica na temelju izvoda o stanju duga dokazala visinu tužbenog zahtjeva. Naime, izvod o stanju duga ne sadrži parametre niti vidljivu metodologiju na osnovu koje bi se mogla provjeriti tačnost navedene visine duga, zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se na osnovu sadržaja prezentiranog izvoda o stanju duga mogao izvesti zaključak o visini duga. U konkretnom slučaju, kod činjenice da je prvotuženi osporio pravilnost i visinu duga, apelantica-tužitelj je bila dužna da putem finansijskog vještačenja ili putem prilaganja plana i podataka otplate kredita i podataka o izvršenim uplatama dokazano supstancirati visinu potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2635/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP-3061/15 navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-3061/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman