Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3951/13 (Republika Srpska)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3951/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3951/13, rješavajući apelacije Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukidaju se presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 031588 13 Gž od 29. avgusta 2013.
godine, 96 0 P 051192 13 Gž od 5. novembra 2013. godine i 96 0 P 051176 Gž od 11. oktobra 2013. godine.
Predmeti se vraćaju Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je u periodu od 17. septembra do 12. decembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 031588 13 Gž od 29. avgusta 2013. godine, 96 0 P 051192 13 Gž od 5. novembra 2013. godine i 96 0 P 051176 Gž od 11. oktobra 2013. godine i presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 96 0 P 031 588 12 P 2 od 5. marta 2013. godine, 96 0 P 051192 12 P od 7. juna 2013. godine i 96 0 P 051176 12 P od 15. aprila 2013. godine.
2. Apelacije su registrovane pod brojevima AP 3951/13, AP 4983/13 i AP 5125/13. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 3951/13, AP 4983/13 i AP 5125/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3951/13.
4. Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 23 stav (6) Pravila Ustavnog suda, uzeo u obzir Odgovor na apelaciju broj 097-0-SuAP-15-000004 od 5. avgusta 2015. godine koji je Apelacioni sud dostavio u predmetu AP 2639/12.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudama Osnovnog suda označenima u tački 1 ove Odluke usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i obavezana apelantkinja da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti oca, odnosno sina isplati iznose bliže označene u presudama, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženjima je navedeno da su tužioci tokom 2011. i 2012. godine podnijeli tužbe protiv apelantkinje radi naknade nematerijalne štete, ističući da je njihovog oca/sina tokom 1992. i 1993. godine uhapsila apelantkinjina vojska ili policija, te da su ih neposredno nakon hapšenja te formacije ubile u Brčkom. U tužbama je istaknuto da su njihovi očevi, odnosno sin bili civilna lica, zbog čega su tražili da im apelantkinja, kao pravno lice čiji je organ odgovoran za štetu u vezi s obavljanjem ili u obavljanju svojih funkcija, isplati iznose označene u tužbama.
7. Tokom postupka je utvrđeno da su očeve, odnosno sina tužilaca tokom 1992. i 1993. godine odveli pripadnici apelantkinjine vojske ili policije i od tada im se gubi svaki trag. Takođe, utvrđeno je da su očevi/sin tužilaca, proglašeni umrlim, kao i da je njihova smrt nastupila tokom 1992. odnosno 1993. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da neposredni izvršilac ubistva očeva/sina tužilaca nije otkriven niti procesuiran, a utvrđeno je i da u vrijeme kada je nastupila smrt nisu bili pripadnici vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija za vrijeme tadašnjih ratnih događaja.
8. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Takođe, Osnovni sud je istakao da, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno navedeno činjenično stanje, te da je u vrijeme štetnog događaja bila osnovana i proglašena Republika Srpska (apelantkinja), prema mišljenju Osnovnog suda, za štetu prouzrokovanu aktom nasilja ili terora odgovara apelantkinja kao društveno-politička zajednica na čijoj teritoriji je nastala šteta, koja je bila dužna da, posredstvom svojih organa koji su vršili kontrolu vlasti na području Brčkog, spriječi teror i nasilje u gradu. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da kod apelantkinje postoji pasivna legitimacija i da je usljed toga dužna da tužiocima naknadi nematerijalnu štetu.
9. Osim toga, Osnovni sud je stava da nije osnovan prigovor zastare potraživanja koji je tokom postupka istakla apelantkinja. Navedeno je da je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pa, iako je izostao krivični postupak i iako ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, šteta koju su tužioci pretrpjeli je, smatra Sud, prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja. Osnovni sud je obrazložio da zbog navedenog ne može da nastupi ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane takvim djelom, shodno odredbama člana 377 ZOO-a, koja ne isključuje mogućnost da se, izuzetno, (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, naglašavajući da je takav stav usvojio i Ustavni sud u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.
10. Protiv prvostepenih presuda apelantkinja je podnijela žalbe Apelacionom sudu, koji je presudama br. 96 0 P 031588 13 Gž od 29. avgusta 2013. godine, 96 0 P 051192 13 Gž od 5. novembra 2013. godine i 96 0 P 051176 Gž od 11. oktobra 2013. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženjima presuda Apelacioni sud je naveo da prihvaća pravni stav prvostepenog suda prema kojem se, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastarjelost potraživanja prosuđuje primjenom odredbe člana 377 ZOO-a. Navedeno je da je prvostepeni sud zaključio i da u konkretnim slučajevima ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku zbog procesnih smetnji usljed kojih je do tada bilo nemoguće da se protiv počinioca ubistva očeva/sina tužioca pokrene i okonča krivični postupak zato što je počinilac umro ili je nedostupan ili nepoznat. Međutim, Apelacioni sud je naveo da, i osim toga, krivično djelo postoji i bez obzira na to što je krivični postupak izostao. Navedeno je da je šteta koju su tužioci pretrpjeli prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može da nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja zbog čega ne može, prema mišljenju tog suda, da nastupi ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom. Obrazloženo je i da odredba člana 377 ZOO-a ne isključuje mogućnost da se, izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, pa je, imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud odlučio kao u izreci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće da se primijene odredbe člana 377 ZOO-a jer počinilac krivičnog djela nije utvrđen niti procesuiran, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinilac, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već su presude donesene na osnovu pretpostavki.
b) Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani i da apelacija treba da se odbije. V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) relevantna odredba glasi: Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) relevantna odredba glasi: Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Apelacionog suda br. 96 0 P 031588 13 Gž od 29. avgusta 2013. godine, 96 0 P 051192 13 Gž od 5. novembra 2013. godine i 96 0 P 051176 Gž od 11. oktobra 2013. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantkinja je primila 12. septembra 2013. godine, 25. novembra 2013. godine i 27. novembra 2013. godine, a apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelankinja osporava navedene presude tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Ustavni sud zapaža da je u konkretnim postupcima apelantkinja obvezana da naknadi nematerijalnu štetu tužiocima, pa slijedi da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantkinjinim imovinskim pravima i obavezama, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
24. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO-a, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo oca/sina tužioca, zbog čega rokovi iz člana 377 ZOO-a u konkretnom slučaju nisu mogli da se primijene. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
26. Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojemu je usvojio apelaciju Republike Srpske, ukinuo presudu istog Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu se radilo o istom činjeničnom pravnom pitanju kao i u konkretnim slučajevima jer je apelantkinja Republika Srpska osporavala primjenu materijalnog prava od strane Apelacionog suda, koji je usvojio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete protiv apelantkinje odbijajući njen prigovor zastare i primjenjujući odredbu člana 377 ZOO-a. Ustavni sud je smatrao da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao da primijeni odredbe člana 377 ZOO-a, već isključivo odredbe člana 376 ZOO-a, posebno zbog toga što je apelantkinja u konkretnom slučaju kao nesporno pasivno legitimisana odgovarala za pričinjenu štetu prema principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180 ZOO-a, u okolnostima kada je stav 4 citiranog člana (važeći u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180 ZOO-a, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom donošenja odluke, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO-a, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u citiranom predmetu, a, takođe, i u konkretnim slučajevima.
27. Osim toga, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda osnovni principi prava na pravično suđenje ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uslov da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju da budu pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi moglo da se razumno smatra da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao je da je podnese u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tačke 29˗33).
28. Ustavni sud podsjeća na to da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja konkretnih apelacija i donošenja odluka vezan za svoju praksu, ali da usvojeni stav u nekom predmetu može da se primijeni u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.
29. Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377 ZOO-a u odnosu na apelantkinju. Dovodeći u kontekst navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta (da su očeve/sina tužioca tokom ratnih dešavanja 1992/1993. godine ubile vojne ili policijske formacije, da nije bilo procesuiranja počinioca, niti je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da usvojeni stavovi iz citiranih odluka mogu u cijelosti da se primijene i na konkretne predmete, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO-a u vezi s odredbom člana 180 ZOO-a kada su odbili kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastare potraživanja.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
31. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju i apelantkinjini inavodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom člana 377 ZOO-a odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman