Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3780/13 (Advokatsko društvo „Spaho“ iz Sarajeva je u ime Zehrida Gluhića, I. V., H. Š., P. S., H. Č., R. Z. i H. D.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nije dopunjena/precizirana apelacija
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3780/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3780/13, rješavajući apelaciju Zehrida Gluhića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i k), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Zeće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“ u ime Zehrida Gluhića, Hakije Šurkovića, Pašage Selimovića, Huse Čilića i Have Demirović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine zbog toga što su je podnijele neovlaštene osobe.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Vejzagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine zbog toga što je imenovani propustio da u ostavljenom roku dopuni apelaciju.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Advokatsko društvo „Spaho“ iz Sarajeva je u ime Zehrida Gluhića, Izeta Vejzagića, Hakije Šurkovića, Pašage Selimovića, Huse Čilića, Ramiza Zeće i Have Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijelo 5. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine. Kako podnesena apelacija nije sadržavala sve potrebne elemente da bi se po njoj postupalo (punomoć za zastupanje, odnosno nejasnoće vezano za apelante, budući da su apelaciju podnijele i osobe koje nisu učestvovale u postupku) od Advokatskog društva „Spaho“ zatraženo je da otkloni nedostatke. Advokatsko društvo „Spaho“ je, postupajući po podnesku Ustavnog suda, dostavilo punomoć za zastupanje samo za apelanta Ramiza Zeću, a da nije otklonilo ostale nedostatke.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Privredne banke Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka), te od Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zatraženo je 29. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Banka i BiH su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 13. oktobra 2015. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti Izet Vejzagić i Ramiz Zećo (koji su učestvovali u predmetnom postupku) su 20. marta 2006. godine tužbom pokrenuli postupak protiv Banke i BiH radi utvrđivanja prava raspolaganja deponovanim sredstvima na ime „stare devizne štednje“ na računima kod Banke.

6. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su imenovani apelanti tužbeni zahtjev konačno opredijelili na pripremnom ročištu održanom 30. oktobra 2012. godine, tražeći isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od po 10.000,00 KM, pozivajući se na pilot presudu Evropskog suda Suljagić protiv BiH.

7. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 65- 0-P-226151-06-P od 17. januara 2013. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao BiH da apelantima isplati iznos od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz istovremeno odbijanje zahtjeva u odnosu na preostalih 9.000,00 KM, sve uz naknadu troškova postupka, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na Banku u cijelosti odbijen.

8. Obrazlažući takav stav Općinski sud je, između ostalog, naveo da je BiH odgovorna jer je svojim postupanjem, odnosno svojim nepostupanjem apelante dovela u neizvjesnu situaciju radi ostvarenja njihovih prava na imovinu, te je pravnom prazninom prouzrokovala nesigurnost i na apelante stavila pretjeran teret budući da su apelanti živjeli od izuzetno malih penzija, te da nisu mogli raspolagati svojom štednjom. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu činjenicu da su apelanti penzioneri, te da njihovo čekanje da dođu do svoje ušteđevine duže od deset godina predstavlja kršenje njihovih ljudskih prava. U odnosu na Banku Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je tokom postupka došao do zaključka da ona nije pasivno legitimirana i da u konkretnim okolnostima ne snosi nikakvu odgovornost.

9. Općinski sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba čl. 127. i 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine kojom je žalbu apelanata odbio, a žalbu BiH uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen, uz odbijanje njihovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga, te je nakon ispitivanja zaključio da je žalba apelanata neosnovana, a žalba BiH osnovana.

11. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete prouzrokovane nemogućnošću apelanata da raspolažu sredstvima na ime stare devizne štednje, tvrdnjama da su zbog toga trpjeli duševne boli i patnju, te da im naknada nematerijalne štete pripada po osnovu člana 41. Evropske konvencije shodno presudi Evropskog suda Suljagić protiv BiH.

12. Kantonalni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, naveo da se nematerijalna šteta određuje primjenom odredaba člana 155. ZOO-a kao šteta koja je prouzrokovana nanošenjem fizičkog i psihičkog bola ili straha, dok odredbe člana 200. ZOO-a određuju da pretrpljene duševne boli postoje zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, zbog smrti bliske osobe, kao i zbog straha, te određuju elemente na osnovu kojih se može odrediti naknada za takvu vrstu štete. S obzirom na to Kantonalni sud je naveo da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu dokazali nematerijalnu štetu koju su trpjeli da bi se naknada odredila prema članu 200. ZOO-a prema okolnostima slučaja, zavisno od intenziteta i trajanja duševnih boli koje se mogu naknaditi pravičnom naknadom i koja odgovara značaju zaštićenog dobra i pri tome ne smiju pogodovati težnjama koje nisu spojive sa pravičnom naknadom i njezinom svrhom. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo ni elemenata da se naknada odredi primjenom ovlaštenja iz člana 127. ZPP-a, pa je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da su redovni sudovi dužni da svoju funkciju obavljaju primjenom kantonalnih, federalnih i državnih propisa, poštujući pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije, ali da ne mogu utvrđivati povrede ljudskih prava i sloboda niti određivati naknadu u slučaju takvih povreda primjenom člana 41. Evropske konvencije koji jedino Evropski sud ima pravo da primjenjuje ukoliko utvrdi povredu nečijeg prava, pa je i taj prigovor apelanata ocijenjen neosnovanim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 41. Evropske konvencije. Iscrpno obrazlažu da su kod Banke prije rata imali deponovana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije ovu garanciju je solidarno s ostalim državama nasljednicama preuzela tužena BiH. Navode da je Banka odbila njihov zahtjev da isplati deponovana novčana sredstva, odnosno njihovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su donošenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) grubo povrijeđena njihova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom jer oni nisu mogli ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka, odnosno duže od tri godine od donošenja pilot presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.

15. Prema ocjeni apelanata osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelanti podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu prava apelanta na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njihovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštovati svi sudovi na teritoriji BiH. Prema ocjeni apelanata, osporavanjem njihovog prava da vode sudski postupak u zaštiti svojih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, Evropska konvencija i njezina ugradnja u pravni sistem BiH gubi svoj suštinski smisao. Ističu da se njihov tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 41. Evropske konvencije koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.

16. Konačno, apelanti su predložili da se na osnovu povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena BiH obaveže da svakom od apelanata isplati iznos od po 5.000,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim traže od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona koji je tužena BiH donijela ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena BiH donošenjem Zakona (konkretno odredba člana 28) osporila pravo apelanata na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH koji su protivno zakonu ili njegovim pogrešnim tumačenjem osporili tužiteljima prava na čiju se povredu pozivaju.

b) Odgovor na apelaciju

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija u odnosu na presudu navedenog suda neosnovana budući da je donesena nakon zakonito provedenog postupka, uz primjenu materijalnog prava i brižljivu ocjenu dokaza.

18. BiH je, između ostalog, navela da je Kantonalni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Banka je predložila da se u odnosu na nju apelacija u cijelosti odbije.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu bitne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju Član 123. stav 2.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:

c) Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge DD Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.

(Sudski postupci u toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelanta Izeta Vejzagića

25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovanog apelanta, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;

26. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelanata podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“, a uz apelaciju nije bila priložena punomoć za zastupanje, Ustavni sud je 27. augusta 2015. godine od navedenog Advokatskog društva zatražio da dostavi punomoći za zastupanje apelanata u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda Advokatsko društvo „Spaho“ je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu, dostavljajući punomoć samo za apelanta Ramiza Zeću, ali ne i za drugog učesnika u ovom postupku Izeta Vejzagića. Budući da Advokatsko društvo „Spaho“ nije u cijelosti postupilo po zahtjevu Ustavnog suda, te je propustilo da u ostavljenom roku dopuni apelaciju traženom punomoći i za drugog učesnika u postupku, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda u odnosu na apelanta Izeta Vejzagića odlučio kao u izreci odluke.

b)Dopustivost u odnosu na apelante Zehrida Gluhića, Hakiju Šurkovića, Pašagu Selimovića, Husu Čilića i Havu Demirović

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelante, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice

28. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine nije odlučivalo o građanskim pravima imenovanih apelanata, već o osnovanosti tužbenih odnosno žalbenih navoda Ramiza Zeće i Izeta Vejzagića, koji su jedini učesnici u predmetnom postupku. S obzirom na to da imenovani apelanti nisu bili učesnici u postupku pred redovnim sudovima, te da nisu preduzeli bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, niti su eventualno postali procesni sukcesori nekog od učesnika u predmetnom parničnom postupku, proizlazi da imenovani apelanti nisu osobe koje u konkretnom slučaju imaju pravo da pokrenu postupak pred Ustavnim sudom.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je podnese neovlašteno lice Ustavni sud zaključuje da je Advokatsko društvo „Spaho“ neovlašteno podnijelo apelaciju u ime Zehrida Gluhića, Hakije Šurkovića, Pašage Selimovića, Huse Čilića i Have Demirović, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci ove odluke. c)Dopustivost u odnosu na apelanta Ramiza Zeću

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 28. augusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovanog apelanta ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetu AP 2191/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2191/13 od 17. februara 2016. godine, st. 37-47, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci, raspravljajući prigovore identične ovim iz predmetne apelacije, prigovore ocijenio neosnovanim, zaključivši da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na što su apelanti neosnovano ukazali. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, između ostalog, naglasio da u osporenom postupku u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete nije uočena proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a i procesnog prava, pri čemu je Ustavni sud naglasio da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO-a, neosnovan zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet relevantnog zakonskog okvira koji se tiče pitanja stare devizne štednje budući da redovni sudovi, odlučujući o meritumu tužbenog zahtjeva, nisu ni primijenili zakone koji reguliraju to pitanje. Ustavni sud također podsjeća da se u citiranoj odluci osvrnuo i na primjenu člana 41. Evropske konvencije, podržavši u tom pravcu stav Kantonalnog suda koji se u obrazloženju osporene presude osvrnuo na identičan žalbeni prigovor.

36. U vezi s prigovorima koji se odnose na dužinu trajanja postupka Ustavni sud zapaža da se i u tom segmentu radi o gotovo identičnoj činjeničnoj situaciji kao u citiranoj odluci Ustavnog suda. Naime, u konkretnom slučaju postupak je ukupno trajao nešto duže od sedam godina. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka na pravnu snagu stupio Zakon koji je isključio stvarnu nadležnost sudova u postupcima „stare devizne štednje“ jer je članom 28. propisano da se predmeti koji na dan stupanja na snagu Zakona (15. april 2006. godine) nisu riješeni pravomoćnim odlukama prenose po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom, tako da je apelant svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio na pripremnom ročištu održanom krajem oktobra 2012. godine tražeći naknadu nematerijalne štete, nakon čega je u kratkom vremenskom periodu od nepunu godinu dana predmetni postupak na dvije sudske instance okončan.

37. Dakle, budući da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja u razumnom roku i prava na imovinu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u potpunosti poziva na obrazloženje iz odluke AP 2191/13, te iz istog razloga zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud, podržavajući svoju praksu, zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanta ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na što je apelant neosnovano ukazao.

39. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. d) i k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3780/13 (Advokatsko društvo „Spaho“ iz… | Sudska praksa | Aktio