Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2751/13 (D. Š.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Komunalna taksa
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2751/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2751/13, rješavajući apelaciju Damira Šerifovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Šerifovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-373/10 od 16.

decembra 2010. godine i Rješenja za plaćanje utvrđenih obaveza Ministarstva finansija Republike Srpske – Poreska uprava – Područni ured Banja Luka broj 06/1.02/0702/1-456-1-134-1/10 od 15. februara 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Šerifovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013.

godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-373/10 od 16. decembra 2010. godine i Rješenja za plaćanje utvrđenih obaveza Ministarstva finansija Republike Srpske – Poreska uprava – Područni ured Banjaluka broj 06/1.02/0702/1-456-1-134- 1/10 od 15. februara 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Damir Šerifović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. juna 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/11-450-373/10 od 16. decembra 2010. godine i Rješenja za plaćanje utvrđenih obaveza Ministarstva finansija Republike Srpske – Poreska uprava – Područni ured Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.02/0702/1-456-1-134-1/10 od 15. februara 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva kao i Poreske uprave zatraženo je 21. avgusta 2014. godine i 4. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Poreska uprava su 17. septembra 2014. godine i 22. marta 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok Ministarstvo nije odgovorilo na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Poreska uprava je donijela Rješenje za plaćanje utvrđenih obaveza broj 06/1.02/0702/1-456-1-134-1/10 od 15. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), kojim je naložila apelantu, kao vlasniku SUR-a “Džis“ Banja Luka, da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje poreskih obaveza, izvrši uplatu ukupnog iznosa od 4.262,00 KM na račun javnih prihoda, u roku od 10 dana, uz obavezu obračuna i uplate kamata na taj iznos za period od 12. februara 2010. godine do uplate, po stopi od 0,06% dnevno, uz upozorenje na posljedice suprotnog ponašanja. Navedeno je da se iznos ukupne obaveze odnosi na 500,00 KM za 2008. godinu (porez na igre na sreću), 2.500,00 KM za 2009. godinu (porez na igre na sreću) i 432,00 KM kamata te 830,00 KM za 2009. godinu (komunalna taksa). U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Ministarstva od 10. oktobra 2008. godine apelantu dato odobrenje za priređivanje igara na sreću za 10 poker aparata (automata) do 10. oktobra 2009. godine, te da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za dobivanje rješenja uplatio iznos od 2.500,00 KM za jednu godinu držanja poker aparata. Navedeno je da je nad apelantovim poslovanjem izvršena terenska, inspekcijska kontrola 11. i 12. februara 2010. godine obračuna i plaćanja poreza za period od 11. jula 2008. do 31. decembra 2009. godine, o kojoj je sačinjen zapisnik 12. februara 2010. godine, koji je apelant potpisao, uz istaknute primjedbe u smislu da su pogrešno utvrđene obaveze, budući da je po rješenju, kojim mu je odobreno priređivanje igara, nametnuta obaveza po 500,00 KM mjesečno poreza, koji je i plaćao, te da, stupanjem na snagu „novog zakona, nije ispunjavao uslove i da je odjavio tu djelatnost“. Navedeno je da je apelant za kontrolisani period od 1. januara do 31. marta 2009. godine izvršio prijavu i uplate poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u iznosu od 1.500,00 KM ili 500,00 KM mjesečno te da je izvršio uplatu na ime prihoda od igara na sreću u iznosu od 1.000,00 KM. Osim toga, navedeno je da je 26. novembra 2008. godine u Službenom glasniku Republike Srpske broj 110/08 objavljen novi Zakon o igrama na sreću, koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja i da je odredbama člana 118. tog zakona propisano da se stavlja van snage Zakon o igrama na sreću i Zakon o porezima na igre na sreću i zabavne igre. Navedeno je da se prema novom Zakonu o igrama na sreću i to prema odredbama člana 80. stav 1., za priređivanje igara na sreću na automatima plaća naknada od 100,00 KM mjesečno po automatu, te da je prema tim odredbama apelant za period od 4. decembra 2008. do 31. maja 2009. godine, manje prijavio i platio iznos od 3.000,00 KM. Osim toga navedeno je da apelant nije podnio poreske prijave po mjesecima što je bio obavezan prema članu 41. Zakon o poreskoj upravi. Dalje, u rješenju je navedeno da je prema Odluci o komunalnim taksama grada Banjaluke, poreski obveznik koji drži automat za igre na sreću dužan da po svakom automatu plaća na ime komunalne takse iznos od po 200,00 KM godišnje te da obaveza po osnovu komunalne takse za držanje igara na sreću iznosi 830,00 KM.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv donesenog rješenja o plaćanju utvrđenih obaveza, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/11-450-373/10 od 16. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) kojim je odbilo apelantovu žalbu. Ministarstvo je u obrazloženju istaklo da je od 4. decembra 2008. godine kada je stupio na snagu novi Zakon o igrama na sreću, po kojem je apelant morao umjesto 500,00 KM, plaćati 1.000,00 KM poreza, kao i komunalnu taksu. Ministarstvo je ukazalo da je Poreska uprava pravilno primijenila zakon, jer u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredbe zakona koji je prestao da važi.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 006031 11 U od 28. februara 2012. godine, uvažena je apelantova tužba i poništeno drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Poreske uprave i Ministarstva i istakao da, prema njegovom stavu, osporeni akt nije pravilan i zakonit, a rezultat je pogrešne primjene materijalnog prava. U konkretnom slučaju, Okružni sud je naveo da je među strankama sporna primjena novog Zakona o igrama na sreću, koji se, po tvrdnjama apelanta, nije mogao primijeniti na njega, kao priređivača igara na sreću, koji je posjedovao odobrenje za priređivanje igara, sa rokom važenja od 1 godine, sve do 4. juna 2009. godine, a po zaključku Ministarstva se imao primijeniti i na apelanta od dana njegovog stupanja na snagu, pa da je za apelanta postojala obaveza plaćanja mjesečnog paušalnog iznosa umjesto 50,00 KM, po 100,00 KM po aparatu.

8. Okružni sud je istakao da je nesporno je da je apelant imao odobrenje za priređivanje igara na sreću putem aparata, a po rješenju tuženog od 10. oktobra 2008. godine, prema kojem je imao i obavezu da plaća porez na igre na sreću po 500,00 KM mjesečno, ali je Zakonom o igrama na sreću, koji je stupio na snagu 4. decembra 2008. godine, ova obaveza povećana na 100,00 KM po aparatu, ali za priređivače igara na sreću na automatima, koji su ispunjavali uslove iz čl. 81, 82, 83, 84 i 85 tog zakona, među koje nije spadao apelant i koji je, kao imalac odobrenja, imao obavezu da uskladi svoje poslovanje u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, kako je to propisano članom 114.

9. Okružni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizilazi da je apelant podnio zahtjev za odjavljivanje priređivanja igara na sreću, po kojem je tuženi i donio rješenje od 22. juna 2009. godine i kojim je svoje rješenje od 10. oktobra 2008. godine stavio van snage, pa stoga nije bio u obavezi da plaća porez na priređivanje igara na sreću putem automata u drugom iznosu, izuzev onog koji mu je utvrđen rješenjem od 10. oktobra 2008. godine, jer odredba člana 114 novog Zakona o igrama na sreću se odnosila na priređivače igara na sreću, koji su na dan stupanja na snagu tog zakona, posjedovali odobrenje za priređivanje igara na sreću, koje je izdato u skladu sa ranije važećim Zakonom o igrama na sreću, te je za njih postojala obaveza da izvrše usklađivanje djelatnosti i poslovanja, sa odredbama tog zakona, pa bi i novo rješenje predstavljalo osnov za plaćanje drugačije poreske obaveze.

10. Dalje, Okružni sud je istakao da nije pravilan zaključak Ministarstva da je, zbog činjenice da je novim zakonom stavljen van snage prethodni zakon o igrama na sreću, automatski dovelo do stavljanja i postojećih rješenja van snage te da takav zaključak ima karakter proizvoljnog tumačenja propisa, a odredbe člana 114 novog Zakona o igrama na sreću, čak suprotno tom zaključku, regulišu tu konkretnu situaciju, jer je apelant po rješenju od 10. oktobra 2008. godine imao plaćati utvrđenu poresku obavezu sve do 4. juna 2009. godine, kada je isticao rok iz člana 114 za usklađivanje djelatnosti. U tom pravcu kako je istakao Okružni sud, ni organi Ministarstva nisu mogli vršiti kontrolu plaćanja poreza na osnovu novog Zakona o igrama na sreću, nego prema rješenju tuženog od 10. oktobra 2008. godine, a sve do 22. juna 2009. godine, kada je rješenjem tuženog stavljeno van snage prethodno rješenje, tačnije od dana kada je apelant podnio zahtjev za stavljanje van snage rješenja od 10. oktobra 2008. godine, odnosno od kada je tuženog obavijestio da nije u mogućnosti uskladiti svoju djelatnost i poslovanje prema novom Zakonu o igrama na sreću, a kada je tačno taj zahtjev apelant podnio, sud nije u mogućnosti utvrditi, jer tu činjenicu nije utvrdio ni tuženi u rješenju od 22. juna 2009. godine, niti se u spisu zatiče taj zahtjev.

11. Okružni sud je također naveo da u slučaju da je apelant nastavio poslovati nakon 4. juna 2009. godine, bez usklađivanja poslovanja ili da nije podnio zahtjev za prestanak odobrenja za rad, da bi potpadao pod prekršajne sankcije, ali da i tada ne bi postojala obaveza plaćanja poreza u povećanom iznosu, jer da povećana poreska obaveza ne nastupa automatski, samo zato što je došlo do izmjene zakona za ubuduće, već da se na tužiočevu situaciju primjenjuje odredba iz člana 114 novog Zakona o igrama na sreću. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da plaćanje komunalne takse predstavlja dvostruko oporezivanje po istom osnovu, usljed čega je ta obaveza nezakonita i apelant je nije dužan plaćati, o čemu da tuženi nije vodio računa u postupku donošenja osporenog akta.

12. Slijedom toga, po ocjeni Okružnog suda, ostvareni su razlozi za poništenje osporenog akta, sadržani u članu 10 tač. 2 i 4 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUP) zbog čega je tužbu uvažio i osporeni akt poništio na osnovu ovlašćenja iz člana 31 st. 1 i 2 ZUP-a. Na kraju, Okružni sud je naložio Ministarstvu da, u smislu člana 50 ZUP-a, odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, donese novi upravni akt, uvažavajući pravni stav i primjedbe pobliže navedene u obrazloženju presude, u pogledu a postupka.

13. Ministarstvo je Vrhovnom sudu podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje Presude broj 11 0 U 006031 11 U od 28. februara 2012. godine, koji je Vrhovni sud, Presudom broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine uvažio, preispitivanu presudu Okružnog suda preinačio i presudio na način da se apelantova tužba odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio pravne stavove Poreske uprave i Ministarstva iz odluka donesenih u predmetnom postupku te je istakao da je razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor Ministartsva te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS-a, zaključio da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude osnovan.

14. Naime, Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant imao rješenje kojim mu se odobrava rad - držanje 10 automata za igre na sreću, sa rokom važenja od godinu dana, izdatim u skladu sa Zakonom o porezima, prema kojem je bio dužan plaćati mjesečnu poresku naknadu od 50,00 KM po aparatu. Kako i sam navodi, dana 4. juna 2009. godine je tražio odjavu te djelatnosti jer ne ispunjava uslove propisane novim zakonom, koji je stupio na pravnu snagu dana 4. decembra 2008. godine, te da je 22. juna 2009. godine donijeto rješenje kojim se stavlja van snage rješenje od 10. oktobra 2008. godine. Sporno pravno pitanje je - da li je sa 4. decembrom 2008. godine, kada je novi Zakon o igrama na sreću stupio na pravnu snagu, a kojim su propisani drugačiji posebni uslovi za ovakvu djelatnost, apelant dužan plaćati porez (naknadu) u povećanom iznosu, propisan odredbom člana 80. tog zakona ili je bio ovlašten nastaviti plaćati niži iznos naknade definisan Zakonom o porezima i rješenjem od 10. oktobra 2008. godine, sve do isteka roka usaglašavanja poslovanja sa odredbama novog zakona, te da li je obveznik plaćanja komunalne takse. Vrhovni sud je ukazao da je novi Zakon o igrama na sreću stupio na pravnu snagu 4. decembra 2008. godine te da je njegovim odredbama člana 80 propisano da naknada iznosi 100,00 KM mjesečno po aparatu. Ukazano je da su odredbama čl. 81-85 tog zakona definisani posebni uslovi za priređivanje igara na sreću na automatima (opremljenost i površina prostorije, broj automata i sl) Nadalje, ukazano je da je odredbama člana 114 Zakona o igrama na sreću propisano da su priređivači igara, koji imaju odobrenje za priređivanje igara na sreću, izdato u skladu sa ranijim, istoimenim zakonom, dužni da poslovanje i djelatnost usklade sa odredbama Zakona u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Pošto je odredbama člana 118 Zakona određeno da njegovim stupanjem na pravnu snagu prestaje da važi raniji istoimeni zakon, Vrhovni sud smatra da je, neovisno od roka usaglašavanja djelatnosti ili zahtjeva za odjavu djelatnosti, apelant bio dužan da poresku obavezu - u obliku naknade za držanje aparata, plaća saglasno odredbi člana 80 novog Zakona o igrama na sreću, dakle u dvostruko višem iznosu nego što je to bilo regulisano ranijim zakonom i rješenjem od 10. oktobra 2008. godine, jer takva poreska obaveza izvire iz sadržaja zakona a ne iz rješenja kojim se odobrava ta djelatnost, kako se to pogrešno nalazi pobijanom presudom. Vrhovni sud je istakao da je Zakon o igrama na sreću donijet u postupku propisanom Ustavom Republike Srpske, javno je objavljen, na jednak način tretira sve priređivače igara na sreću, te da se apelant mogao u svako vrijeme obavijestiti o njegovom sadržaju i tako blagovremeno izvršavati poreske obaveze. Takvo saznanje je mogao steći i za slučaj da je vršio blagovremene mjesečne poreske prijave, što je propustio, kako je to i utvrđeno u postupku inspekcijske kontrole. S druge strane, kako je naglasio Vrhovni sud, šestomjesečni rok za usaglašavanje djelatnosti i poslovanja je odvojen od ove poreske obaveze. Svrha davanja ovog roka je u tome da se legitimnim priređivačima igara na sreću, dakle onima koji, kao i apelant, imaju odobrenje za rad po ranijem zakonu, pruži dovoljno vremena da ispune posebne uslove iz članova 81-85 Zakona, kako bi mogli zakonito nastaviti sa istom djelatnošću. No, taj rok ih ne oslobađa plaćanja povećane poreske obaveze prema Zakonu, počev od trenutka stupanja na snagu novog Zakona i potpuno neovisno od činjenice da li će usuglasiti djelatnost i poslovanje. Stoga, apelant je bio dužan plaćati povećani iznos poreza, saglasno odredbi člana 80 Zakona, neovisno od roka usaglašavanja iz člana 114 istog zakona, usljed čega je nepravilan suprotan zaključak iz obrazloženja pobijane presude, na što se zahtjevom osnovano ukazuje.

15. Vrhovni sud je istakao da je apelant imao pravo podnijeti zahtjev za odjavu djelatnosti sa posljednjim danom isteka roka iz člana 114 Zakona, što je i učinio, ali to pravo nije otklonilo njegovu obavezu da plaća porez iz člana 80. Zakona, počev od dana donošenja novog Zakona. Pošto je očigledno da je apelant ocijenio da ne može ispuniti novoodređene posebne uslove iz članova 81-85 Zakona, nije ni bio dužan podnositi zahtjev za odjavu djelatnosti, jer mu ta djelatnost prestaje po sili zakona u smislu odredbe člana

105. Zakona (zabrana rada u smislu odredbe stava 4 uvezi sa stavom 2 člana 105 Zakona) i to danom isteka roka iz člana 114 Zakona, a za slučaj neusaglašavanja djelatnosti i poslovanja, počev od prvog narednog dana od isteka tog roka, potpadao bi pod udar prekršajne sankcije iz člana 112 Zakona, a ne i odredaba 108-111 Zakona, kako se pogrešno navodi u obrazloženju pobijane presude, jer se te odredbe odnose na prekršaje pravnog lica, a na prekršaj fizičkog lica samo u odnosu na nagradne igre iz člana 95. Zakona, koje apelant nije ni organizovao.

16. Osim toga, prema stavu Vrhovnog suda, i zahtjev Ministarstva u pogledu dijela odluke o komunalnoj taksi je osnovan. S tim u vezi je ukazano da je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, na pravnoj snazi bio Zakon o komunalnim taksama („Službeni list SR BiH“ broj 21/77- 26/89). Odredbama člana 3 tačka 3 tog zakona je bilo propisano da se komunalna taksa može propisati za držanje sredstava za igru u ugostiteljskim i sličnim objektima. Prema tome, kako je istaknuto, obaveza plaćanja ove takse ima podlogu u zakonu koji je važio na dan donošenja prvostepenog rješenja. osim toga, kako je naglasio Vrhovni sud, poreska obaveza iz člana 80 Zakona o igrama na sreću se odnosi na radnju priređivanja igre na sreću i izvorni je budžetski prihod Republike, a komunalna taksa se odnosi na činjenicu držanja sredstava za igru u ugostiteljskom ili sličnom prostoru i izvorni je prihod Opštine ili Grada, pa je jasno da se ne radi o dvostrukom oporezivanju iz istog osnova, kako je pogrešno zaključio Okružni sud. Ukoliko je pak Okružni sud smatrao da se radi o dvostrukom oporezivanju, kojem je ishodište u zakonu, kako je Vrhovni sud ukazao, onda nije mogao odbiti primjenu Zakona o komunalnim taksama, već je trebalo da prekine postupak upravnog spora i pred Ustavnim sudom Republike Srpske pokrene postupak ocjene ustavnosti zakona za koji smatra da je u ovoj oblasti neustavan. Ukoliko apelant smatra da mu pripada pravo na povrat dijela komunalne takse, može podnijeti poseban zahtjev, o kojem se rješava u odvojenom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava se ogleda, prema apelantovom stavu, u proizvoljnoj primjeni odredaba pozitivno - pravnih propisa u osporenim odlukama. U tom kontekstu apelant opisuje hronologiju rada SUR-a “Džis“ te ponavlja, prema njegovom mišljenju pravilne stavove iz odluke Okružnog suda donesene po njegovoj tužbi u upravnom sporu. Smatra da je Okružni sud, u konkretnom slučaju, pravilno zaključio da su Poreska uprava i Ministarstvo proizvoljno primijenili materijalno pravo kako u pogledu primjene novog Zakona o igrama na sreću tako i u pogledu obavezivanja apelanta da plati komunalnu taksu. Navodi da je Vrhovni sud je za razliku od Okružnog suda, pogrešno zaključio da stupanjem na snagu novog Zakona o igrama na sreću prestaje da važi raniji istoimeni zakon i da je neovisno od roka usaglašavanja djelatnosti ili zahtjeva za odjavu djelatnosti apelant bio u obavezi da poresku obavezu, u obliku naknade za držanje aparata, plaća saglasno odredbi člana 80 novog Zakona o igrama na sreću, jer takva poreska obaveza izvire iz zakona a ne iz rješenja kojim se odobrava ta djelatnost. Osim toga, navodi da, u pogledu obaveze plaćanja komunalne takse, Vrhovni sud, iznosi stav da ista obaveza ne predstavlja dvostruko oporezivanje i da ima podlogu u Zakonu o komunalnim taksama, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja jer se poreska obaveza iz člana 80 Zakona o igrama na sreću (100,00 KM po automatu mjesečno) odnosi se na radnju priređivanja igara na sreću i izvorni je budžetski prihod Republike, a komunalna taksa se odnosi na činjenicu držanja sredstava za igru u ugostiteljskom ili sličnom prostoru zaključuje Vrhovni sud. U pogledu obavezivanja apelanta za plaćanje komunalne takse, apelant navodi da je Vrhovni sud u drugom premetu u Presudi broj 11 0 U 000702 09 Uvp od 31. maja 2010. godine zauzeo potpuno suprotno stanovište po kojem ne postoji obaveza plaćanja komunalne takse jer Zakon o igrama na sreću, kao lex specialis, uređuje oporezivanje igara na sreću i zabavnih igara i priređivači plaćaju paušalni mjesečni iznos poreza prema tom Zakonu. Slijedom toga apelant smatra da je evidentno da je Vrhovni sud primijenio Zakon o igrama na sreću proizvoljno, odnosno diskriminatorski te da je time došlo do povrede pravne sigurnosti građana, a samim tim i apelanta jer Zakon o igrama na sreću, kao lex specialis, uređuje oporezivanje igara na sreću i zabavnih igara i priređivači plaćaju paušalni mjesečni iznos poreza prema tom Zakonu. Također, apelant navodi da se opravdano postavlja i pitanje poslovne sigurnosti apelanta kada mu se nameću dodatne obaveze koje nisu postojale u vrijeme izdavanja rješenja o produženju obavljanja djelatnosti i koje bi da su postojale u momentu podnošenja zahtjeva vjerovatno odvratile apelanta od produženja obavljanja djelatnosti. Apelant također ukazuje na nemogućnost kontrole Poreskih organa za period usklađivanja djelatnosti i poslovanja, tj. od 4. decembra 2008. do 4. juna 2009. godine sa aspekta izostanka izrade podzakonskih akata što je bila obaveza Ministra finansija i na taj način onemogućavanje usklađivanja.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga sadržanih u obrazloženju svoje presude, uz napomenu da iz obrazloženja te presude proizlazi da nije povrijeđeno nijedno apelantovo ustavno pravo navedeno u apelaciji.

19. Poreska uprava je u svom odgovoru istakla da su navodi apelanta neosnovani iz razloga što je Poreska uprava, po tada važećim zakonskim propisima izvršila kontrolu materijalno financijskog poslovanja i kontrolu plaćanja poreskih obaveza od strane poreskog obveznika - apelanta i pri tome utvrdila da je on u vremenu od 1. decembra 2008. godine do 31. maja 2009. godine, manje platio poreza na priređivanje igara na sreću u iznosu od 3.000,00 KM i iznos od 830,00 KM na ime takse na držanje aparata za igru na sreću. Na osnovu gore utvrđenog, manje plaćenog poreza od priređivanja igara na sreću, Poreska uprava je donijela rješenje broj 06.01.02/0702/1-456-1-134/10 od 15. februara 2010. godine, kojim je naložila apelantu da plati manje plaćeni porez u iznosu od 3.000,00 KM. Kao stranka u postupku smatra da je Vrhovni sud gore navedenom predmetu pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu istog donio na zakonu zasnovanu odluku.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o igrama na sreću („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 110/08 od 26. novembra 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se sistem i uvjeti priređivanja igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara, naknade za priređivanje i porez na dobitke od igara na sreću i zabavnih igara.

Član 80.

(1) Za priređivanje igara na sreću na automatima priređivač plaća naknadu od 100 KM mjesečno, po automatu.

(2) Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec.

3.1. Posebni uvjeti za priređivanje igara na sreću na automatima Član 81.

(1) Priređivanje igara na sreću na automatima može se obavljati u posebno uređenim prostorijama (automat klubovima).

(2) Automat klub mora imati najmanje 15 automata za igre na sreću, a cjelokupna površina automat kluba ne može biti manja od 40 m2.

(3) Priređivač mora na vidljivom mjestu u automat klubu istaknutii pravila igre i obavijesti za igrača.

(4) Automat klub mora imati blagajnu i sef za čuvanje novca i drugih vrijednosti.

(5) Automat klub može imati prostor za pružanje ugostiteljskih usluga u kojem se poslužuju pića i napici, a može imati i ugostiteljski objekt u kojem se pripremaju i poslužuju jela.

(6) Radno vrijeme automat kluba može iznositi 24 sata na dan, svaki dan neovisno o tome da li je u to vrijeme, zakonom i drugim propisima, određen praznik.

(7) Uprava automat kluba može licima, na osnovu procjene, privremeno zabraniti ili ograničiti učestvovanje u igrama na sreću u automat klubu. (8) Bliže prostorne i tehničke uvjete za priređivanje igara na sreću na automatima propisuje ministar na prijedlog direktora Uprave.

Član 105.

(1) Priređivači su dužni svakodnevno omogućiti neposredno i posredno obavljanje nadzora ovlaštenim službenicima Uprave.

(2) Ako u obavljanju nadzora ovlašteni službenik Uprave utvrdi da se igra na sreću, nagradna igra ili zabavna igra priređuje suprotno odredbama ovog zakona, bez odgađanja će donijeti rješenje kojim će naložiti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana dozvoljen je prigovor direktoru Uprave u roku od osam dana od dana dostave rješenja priređivaču.

(4) Ako priređivač ne postupi u skladu sa rješenjem iz stava 2. ovog člana, ispektor će donijeti rješenje kojim će zabraniti dalje priređivanje igara.

Član 114.

Priređivači koji na dan stupanja na snagu ovog zakona posjeduju odobrenje za priređivanje igara na sreću izdato u skladu sa Zakonom o igrama na sreću (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 6/99) obavezni su da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona izvrše usklađivanje djelatnosti i poslovanja sa odredbama ovog zakona.

Član 118.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju važiti Zakon o igrama na sreću (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 6/99) i Zakon o porezima na igre na sreću i zabavne igre (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 5/99, 52/01,25/02 i 52/06) Član 119.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”

21. Zakon o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH“ br. 21/77, 35/88 i 26/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Komunalne takse propisuje skupština opštine svojom odlukom.

Član 2.

Komunalne takse plaćaju se za korišćenje predmeta i usluga koje tarifom komunalnih taksa utvrdi skupština opštine u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 3. tačka 3.

Komunalne takse mogu se propisati za:

3 .držanje sredstava za igru (bilijar, karte za igru i sl.) u ugostiteljskim objektima, kao i u ugostiteljskim objektima društvenog standarda;

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije

24. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;

25. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65 i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonskim okvirom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u okviru kojeg je apelantu od strane Porezne uprava naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje poreskih obaveza, izvrši njihovu uplatu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna nawww.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove.

VII.Meritum

30. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 006031 12 Uvp od 3. aprila 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, suština apelacionih navoda jeste da apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe novog Zakona o igrama na sreću kao ni odredbe Zakona o komunalnim taksama, pa da slijedom toga, on nije obavezan da plati prvostepenim rješenjem određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku apelantu naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje poreskih obaveza, koje se tiču poreza na držanje aparata za poker u povećanom iznosu od 100,00 KM mjesečno po aparatu u skladu sa novim Zakonom o igrama na sreću, umjesto 50,00 KM po aparatu kako je glasila obaveza po ranije važećim odredbama Zakona o porezima na igre na sreću i zabavne igre i rješenju o odobrenju za rad od 10. oktobra 2008. godine kao i da na ime komunalne takse za držanje tih aparata duguje iznos od 830, KM i u tom rješenju određeni iznos kamata zbog dugujuće a neprijavljene obaveze. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

35. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67 i 68).

36. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u njegovoj obavezi da plati određeni novačni iznos na ime poreza koji je propisala država, a što apelant osporava u predmetnom postupku, dakle u lišavanju apelanta određenog novčanog iznosa.

37. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

38. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 5).

39. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda sa predmetnim postupkom Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o igrama na sreću nesporno predstavljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava u smislu da se tim odredbama u članu 1. „uređuje sistem i uvjeti priređivanja igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara, naknade za priređivanje i porez na dobitke od igara na sreću i zabavnih igara.“ te da je odredbama člana 80. propisano da „(1) za priređivanje igara na sreću na automatima priređivač plaća naknadu od 100 KM mjesečno, po automatu.“ te da se (stav 2) „Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se do 15. u mjesecu za prethodni mjesec.“, koje, kako proizilazi iz osporenih odluka, apelant u konkretnom slučaju nije ispoštovao. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3 Zakona o komunalnoj taksi propisano da „komunalne takse mogu se propisati za: držanje sredstava za igru (bilijar, karte za igru i sl.) u ugostiteljskim objektima […]“ što apelant, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su Zakon o igrama na sreću i Zakon o komunalnim taksama objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da isti na jasan i precizan način regulišu pitanje postupanja poreskih obveznika, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

40. Nadalje, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o igrama na sreću (koji je u primjeni počev od 4. decembra 2008. godine) i Zakonom o komunalnim taksama, na osnovu kojih je apelant obavezan da izvrši sporne uplate, reguliraju „sistem i uvjete priređivanja igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara, naknade za priređivanje i porez na dobitke od igara na sreću i zabavnih igara“, odnosno da se komunalne takse plaćaju za korišćenje predmeta i usluga koje tarifom komunalnih taksa utvrdi skupština opštine a kako bi se osiguralo efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnos, što je nesumnjivo u javnom interesu, kako bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uslova vezanih za naplatu poreza i komunalnih taksi. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uslova za utvrđivanje, obračun i naplatu poreza i plaćanje komunalnih taksi, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, Serija A, br. 296-A, stav 39 i dalje).

41. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanta u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanta i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).

42. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u predmetnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanta, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju poreske dicipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o igrama na sreću i Zakonom o komunalnim taksama preteže nad interesom apelanta da ne plati porez koji je obavezan, te da apelant, zbog obavezivanja na to plaćanje ne snosi „poseban i pretjeran teret“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Također, imajući u vidu da je Ustavni sud utvrdio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu u vezi sa obavezivanjem apelanta da plati komunalnu taksu i da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju zaključio da su nižestepeni [poreski] organi pravilno primijenili relevantne propise, Ustavni sud smatra da je različitost (sudska praksa) na koju apelant ukazuje u skladu sa principom pravne države iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, AP 25/05, stav 48).

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud zaključio, na temelju činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim nižestepenim organima, da su Poreska uprava i Ministarstvo svoje odluke kojima je apelant obavezan na plaćanje poreskih obaveza, donijeli u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o igrama na sreću i Zakona o komunalnim taksama.

45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2751/13 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio