Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3355/13 (S. L., V. L., T. B. i M. L.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Povrat stana
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3355/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3355/13, rješavajući apelaciju Stipe Ljubasa i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Stipe Ljubasa, Vinka Ljubasa, Terezije Bradić i Matije Ljubas podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 017828 11 Rev od 29. ožujka 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 017828 09 Gž od 5. svibnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 017828 08 P od 29.
srpnja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stipe Ljubas, Vinko Ljubas, Terezija Bradić i Matija Ljubas (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četrvtoapelant ili apelanti), koje zastupa Predrag Kelava, odvjetnik iz Tomislavgrada, podnijeli su 26. srpnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 017828 11 Rev od 29. ožujka 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 017828 09 Gž od 5. svibnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 017828 08 P od 29. srpnja 2009. godine. Apelanti su 22. studenog 2013. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog javnog pravobraniteljstva Jablanica, koje je u postupku zastupalo Općinu Jablanica, i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Hidroelektrane na Neretvi Jablanica (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 20. studenog 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 23. studenog, 1, 8. i 9. prosinca 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 017828 08 P od 29. srpnja 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obvežu da apelantima solidarno isplate na ime naknade materijalne štete zbog nekorištenja stana i plaćanja podstanarstva u periodu od 15. rujna 1999. godine do 29. svibnja 2006. godine novčani iznos od 500,00 KM mjesečno ili ukupno 46.000,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, za uništeni namještaj i druge stvari u stanu novčani iznos od 20.000,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 15. rujna 1998. godine do isplate, za odvjetničke usluge 8.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate, za troškove sačinjenja pismena, pravne konzultacije, troškove prijevoza, telefona, mobitela iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate, te 50.000,00 KM na ime gubitka zarade apelanata, te za nanesene duševne boli zbog povrede slobode i prava ličnosti iznos od 20.000,00 KM uz zakonske zatezne kamate počev od presuđenja do isplate, te troškove ovog postupka. Prvostupanjskom presudom apelanti su obvezani da plate prvotuženom troškove parničnog postupka u iznosu do 2.261,92 KM.
6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvoapelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u Ulici Pere Bilića broj 15 u Jablanici počev od 8. prosinca 1987. godine. Rješenjem vlasnika stana od 16. listopada 1992. godine prvoapelant je dobio na privremeno korištenje novoizgrađeni stan na Trgu oslobođenja SP-32 u Jablanici (u daljnjem tekstu: predmetni stan) ali nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana koji je koristio do 1993. godine, kada ga je zbog ratnih okolnosti napustio nakon čega je navedeni stan proglašen napuštenim, te korišten kao alternativni smještaj do kolovoza 1999. godine, kada su privremeni korisnici iseljeni. Rješenjem vlasnika stana od 28. svibnja 1999. godine predmetni stan je dodijeljen tadašnjem načelniku Općine Jablanica Š.Z., koji je 1. studenog 1999. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa vlasnikom stana HE na Neretvi Jablanica a potom stan sa suprugom otkupio i uknjižio se kao njegov vlasnik.
7. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je prvoapelant 15. rujna 1998. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana koji je Služba za prostorno uređenje Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Služba) odbila rješenjem od 20. travnja 1999. godine. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 17. svibnja 1999. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen protiv rješenja Službe. Prvoapelant je protiv drugostupanjskog rješenja podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom od 5. srpnja 2000. godine odbio. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je podnio priziv koji je Vrhovni sud presudom od 23. svibnja 2002. godine uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu, poništio prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku prvostupanjsko upravno tijelo je donijelo rješenje od 20. prosinca 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela od 12. siječnja 2004. godine, a kojim je potvrđeno da je prvoapelant bio korisnik predmetnog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Istovremeno je utvrđeno da tadašnjem korisniku Š.Z. prestaje pravo korištenja predmetnog stana na dan pravomoćnosti poništenja ugovora o otkupu stana koji je on zaključio sa vlasnikom stana. Protiv drugostupanjskog rješenja Š.Z. je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom od 27. srpnja 2004. godine odbio. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je podnio priziv koji je Vrhovni sud presudom od 18. siječnja 2006. godine odbio.
8. Iz obrazloženja presude nadalje proizlazi da je prvoapelant 19. veljače 2004. godine podnio zahtjev za izvršenje prvostupanjskog rješenja od 20. prosinca 2003. godine ali je Služba zaključkom od 27. prosinca 2004. godine odbacila prvoapelantov zahtjev kao preuranjen. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je rješenjem kojim je potvrđeno apelantu pravo na povrat predmetnog stana utvrđeno da tadašnjem korisniku Š.Z. prestaje pravo korištenja stana sa pravomoćnošću rješenja o poništenju ugovora o otkupu stana. U posebnom postupku Služba je rješenjem od 19. rujna 2003. godine utvrdila da je ugovor o korištenju stana zaključen između Š.Z. i vlasnika stana ništav. Rješenje je potvrđeno rješenjem od 5. prosinca 2004. godine. Š.Z. je protiv drugostupanjskog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu koja je odbijena presudom od 10. lipnja 2004. godine. Protiv presude Kantonalnog suda Š.Z. je podnio priziv koji je Vrhovni sud Presudom broj UŽ-448/04 odbio. Prvoapelant je ponovno 16. lipnja 2005. godine podnio zahtjev za izvršenje prvostupanjskog rješenja koji je Služba odbila zaključkom od 18. studenog 2005. godine. U obrazloženju zaključka je navedeno da je općinski javni pravobranitelj 7. listopada 2007. godine podnio tužbu mjerodavnom sudu radi poništenja ugovora Š.Z. o korištenju predmetnog stana a do donošenja zaključka sudska odluka još nije bila donesena.
9. Općinski sud je presudom od 31. ožujka 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 22. lipnja 2006. godine, utvrdio da je ugovor o kupoprodaji stana zaključen između drugotuženog i Š.Z. ništav. Nakon toga Služba je 10. travnja 2006. godine potvrdila izvršnost rješenja od 20. studenog 2003. godine, a kojim je odlučeno da prvoapelantu pripada pravo na vraćanje stana. Prvoapelantu je predat stan i o tome sačinjen zapisnik 29. svibnja 2006. godine.
10. Nadalje je ukazano da je, zbog duljine trajanja postupka povrata stana, apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 1070/05 (od 9. veljače 2006. godine u kojem je Ustavni sud odlučivao o apelaciji prvoapelanta podnesenoj zbog trajanja upravnog postupka, te zbog nemogućnosti izvršenja konačnog rješenja o povratu stana prvoapelantu) usvojio apelaciju, te utvrdio kršenje prvoapelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na dom iz članka II/3.(e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
11. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud u činjenici da je prvotuženi neopravdano dugo vodio upravni postupak, a drugotuženi doprinio dugotrajnosti postupka nije našao da su ispunjeni opći uvjeti za nastanak obligacionog odnosa između apelanta kao oštećenog i tuženih kao štetnika. Navedeno iz razloga što je za nastanak obligacionog odnosa potrebno da se kumulativno ispune uvjeti u vidu postojanja štetne radnje, štete i uzročne veze, kao općih uvjeta za naknadu štete u smislu čl. 172, 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete zbog nemogućnosti korištenja stana za period od 15. rujna 1998. godine do vraćanja stana u posjed, te izgubljene zarade u visini zakupnine stana na području općine Jablanica, prvostupanjski sud je primijenio odredbu članka
189. ZOO prema kojoj oštećenik ima pravo na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi. Istaknuto je da prilikom odmjeravanja naknade štete sud vodi računa o stvarnom iznosu pretrpljene štete dok se izmakla korist manifestira kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Navedeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant bio lišen posjedovanja svog stana u periodu za koji potražuje ovu štetu, te da je u obvezi da u predmetnom postupku dokaže da su zbog nepravilnog postupanja tuženika pretrpjeli štetu, u čemu se šteta ogleda, te visinu stvarno pretrpljene štete, što apelant nije dokazao. Prema tome, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je plaćao najamninu za drugi unajmljeni stan tako da nije potkrijepio svoju tvrdnju da je, zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana, morao iznajmiti drugi stan i plaćati zakupninu. Stoga prvostepeni sud nije mogao uzeti kao dokazano da je iznos koji je utvrdio vještak financijske struke iznos stvarno pretrpljene štete zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu neutemeljen.
13. Također, prvostupanjski sud je ocijenio da je neosnovan i zahtjev apelanata u odnosu na gubitak zarade koji su apelanti mogli ostvariti u visini cijene zakupnine stana na području općine Jablanica. Navedeno iz razloga što se, u smislu članka 189. stavak 3. ZOO, prilikom procjene izmakle koristi kao jednog od elemenata za odmjeravanje integralne naknade materijalne štete uzima u obzir samo onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari a što je spriječeno štetnikovom radnjom, odnosno propuštanjem. Stoga dobitak za koji se po subjektivnim procjenama i željama pretpostavlja da je mogao nastupiti ne može se smatrati elementom integralne naknade štete. To je samo onaj dobitak koji se obzirom na objektivne ili posebne okolnosti može osnovano očekivati. Istaknuto je da je prvostupanjski sud imao u vidu da apelanti nisu nakon preuzimanja stana u posjed navedeni stan izdali u zakup radi stjecanja zarade nego su ga prodali zbog čega je utvrđeno da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu koristi koju bi ostvarili iznajmljivanjem stana podstanarima. Ukazano je da bi ovako potraživanje bilo osnovano da su apelanti dokazali da bi upravo na ovaj način ostvarili prihode od stana u periodu za koji potražuju ovu vrstu naknade, te da je izvjesno da bi ova korist bila ostvarena da nije bilo propusta tuženih na čiju se odgovornost apelanti pozivaju.
14. U odnosu na pokretne stvari-pokućstvo Općinski sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali vrijednost pokućstva imajući u vidu da se navedeno moglo utvrditi vještačenjem, uzimajući u obzir da su stvari apelanata popisane zapisnikom prvotuženog od 19. studenog 1993. godine.
15. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za pravne usluge povrata stana, konzultacija sa odvjetnikom, prepisku apelanata sa raznim organizacijama i institucijama, troškovi telefona, prijevoza, pisma i mobitela u ukupnom iznosu od 28.000,00 prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim budući da su apelanti eventualne troškove upravnog postupka mogli zahtijevati u upravnom postupku i tražiti da nadležno tijelo o tome odluči.
16. U odnosu na naknadu za pretrpljene duševne bolove, prvostupanjski sud je naveo da apelanti nisu dokazali relevantne okolnosti za dosuđivanje navedene vrste nematerijalne štete, te da stoga nema ni osnova za njihovo obeštećenje na način kako to apelanti potražuju u predmetnom postupku.
17. Obzirom na sve navedeno, Općinski su je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata primjenom odredbi čl. 172, 154, 189. i 200. ZOO.
18. Protiv prvostupanjske presude apelanti su podnijeli priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj 56 0 P 017828 09 Gž od 5. svibnja 2011. godine djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka na način da je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova parničnog postupka. U ostalom dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev prvostupanjska presuda je potvrđena.
19. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio sve zahtjeve apelanata za naknadu štete. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, te pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Istaknuto je, da bi apelanti u ovom postupku mogli ostvarivati svoje zahtjeve za naknadu štete, morali su dokazati da im je šteta nastala, da su tuženi odgovorni za štetu, da postoji uzročna veza između štetne radnje i nastale štete, te konačno da dokažu visinu štete koju potražuju. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelanti tijekom prvostupanjskog postupka nisu ispunili navedene uvjete za ostvarivanje njihovih zahtjeva u predmetnom postupku.
20. Protiv drugostupanjske presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 56 0 P 017828 11 Rev od 29. ožujka 2013. godine odbio kao neutemeljenu.
21. U obrazloženju revizione presude je navedeno da, suprotno tvrdnjama revizije, drugostupanjski sud je u smislu odredbe članka 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pri čemu je naveo valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelanti zasnivaju osnovanost tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore tuženih. Istaknuto je da je razloge drugostupanjskog suda prihvatio i revizijski sud, budući da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava koje su primijenjene na sporni odnos.
22. Dalje, po mišljenju Vrhovnog suda, neprisustvovanje opunomoćenika apelanata sjednici drugostupanjskog vijeća nije imalo utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude.
23. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno izveli zaključak da na strani tuženih ne postoje materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi njihova obveza sadržana u tužbenom zahtjevu apelanata. Istaknuto je da su nižestupanjski sudovi dali za svoje odluke jasne i potpune razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud pri čemu je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom, privatan i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U suštini apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatraju da su osporene presude nejasne, nerazumljive, te da nisu sukladne Ustavu. Ističu da je uporište za podnošenje tužbe za naknadu štete bila Odluka Ustavnog suda broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine. Apelanti također smatraju da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud navode da u predmetnom postupku nije došlo do povreda apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje apelacijom.
26. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je apelant tužbu podnio 11. ožujka 2008. godine a prvostupanjska presuda je donesena 28. srpnja 2009. godine što zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku. Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji, budući da je osporena presuda donesena na temelju relevantnih zakonskih propisa čija primjena nije bila proizvoljna.
27. U odgovoru na apelaciju prvotuženi navodi da je suština u tome da su apelanti iz spora u vezi sa predmetnim stanom izašli kao nositelji stanarskog prava, da su 29. svibnja 2006. godine ušli u posjed stana, te su na temelju ugovora od 12. travnja 2007. godine otkupili stan od drugotuženog, a odmah potom, 14. svibnja 2007. godine, prodali stan Š.N. za iznos od 60.900,00 KM, mada se kao stvarna cijena stana prema saznanjima prvotuženog spominje iznos od 80.000,00 KM.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 017828 11 Rev od 29. ožujka 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. svibnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. srpnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na dom, privatan i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Stoga je za Ustavni sud nesporno da apelanti u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
A) U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava
36. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
39. Dovodeći navedene stavke u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete prouzrokovane u postupku povrata predmetnog stana apelantima. Naime, apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje općih uvjeta na nastanak obligacionog odnosa između apelanata kao oštećenih i tuženih kao štetnika. Po mišljenju redovnih sudova, Odluka Ustavnog suda broj AP 1070/05 na koju su se apelanti pozvali u predmetnom postupku ne može biti osnov na kojem apelanti mogu zasnivati svoj tužbeni zahtjev, već je za nastanak obligacionog odnosa potrebno da su ispunjeni uvjeti postojanja štetne radnje, štete i uzročne veze kao općih uvjeta za naknadu štete u smislu čl. 172, 154. i 158. ZOO. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka vezanih za neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe (čl. 154, 158, 172, 189. i 200. ZOO). Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
41. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
b) Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 11. ožujka 2008. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 017828 11 Rev od 29. ožujka 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao ukupno pet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
43. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio relativno složene prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 467/08 od 21. prosinca 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 59). Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelanti svojim radnjama na bilo koji način odugovlačili predmetni postupak. U odnosu na doprinos redovnih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke u predmetnom postupku donosili u relativno kratkom vremenskom periodu. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, kada se uzme u obzir ukupno trajanje predmetnog postupka, te činjenica da se radilo o relativno složenom predmetu, kao i da se predmet rješavao na tri sudske instance, ne može se zaključiti da period od pet godina koliko je trajao predmetni postupak predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
46. Iako nisu eksplicitno naveli, Ustavni sud zapaža da kršenje prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije apelanti dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelanti osim pozivanja na kršenje navedenog prava nisu ponudili bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani, odnosno da su, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također neosnovani.
Ostali navodi
47. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na dom, privatan i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim svojih paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nisu ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku usmjerenom na naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge, pri čemu duljina postupka, koji je bio relativno složen i koji je na tri sudske instance trajao pet godina, zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, povreda prava na dom, privatan i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju budući da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman