Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/15 (M. D. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2576/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2576/15, rješavajući apelacije Muhameda Durića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Muhamed Durić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100900 10 Gz od 24. aprila 2015. godine;

Ranko Vukomanović i Radoslav Vukomanović protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034375 15 Gž od 21. marta 2016. godine;

Nebojša Ninković protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 033409 15 Gž 2 od 25. februara 2016. godine;

Stipe Vukojević protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022351 15 Gž od 4. aprila 2016. godine;

Ivan Šimunović protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 092716 12 Gž od 12. februara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2576/15 Muhamed Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Semizovca, podnio je 26. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100900 10 Gz od 24. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužiteljice (M.K.) i preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant 23. maja 2009. godine smetao tužiteljicu u zadnjem i faktičkom posjedu nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu rješenja, na način da je parkiranjem svog motornog vozila na dijelu pristupnog puta onemogućavao jedini prolaz stambenom objektu u vlasništvu tužiteljice. Apelantu je naloženo da se on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva uzdrže da na ovaj ili sličan način smetaju tužiteljicu i članove njenog porodičnog domaćinstva u posjedu pristupnog puta, te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužiteljica zasnovali suposjed na predmetnoj nekretnini-putu, te da je apelant parkiranjem vozila na putu onemogućio tužiteljici prolaz do njenog stambenog objekta odnosno da koristi put. Kantonalni sud je naveo da, suprotno navodima prvostepenog suda, pravo korištenja zajedničkog puta do dvorišta i kuće ne podrazumijeva da se suposjednik parkiranjem automobila na prilaznom putu kreće u granicama suposjeda zajedničke stvari. Naime, apelant kao suposjednik bi se kretao u granicama suposjeda zajedničke stvari u situaciji da je predmetno vozilo parkirao unutar dvorišta a ne na prilaznom putu, kao što je uradio u konkretnom slučaju. Dakle, apelant je parkiranjem automobila na prilaznom putu onemogućio tužiteljici kao suposjedniku prilaz njenim nekretninama, što predstavlja čin smetanja, pa se ne mogu prihvatiti navodi iz prvostepene odluke da nema smetanja jer nema elemenata protupravnosti, zaključio je Kantonalni sud.

2. AP-1893/16 Ranko Vukomanović i Radoslav Vukomanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Avtovca-Gacko, koje zastupa Obrad Ristić advokat iz Nevesinja, podnijeli su 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034375 15 Gž od 21. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi (B.Ć.) izvršio smetanje posjeda na parceli apelanata na način što je iz septičke rupe iz pravca štale i svinjara prokopao dva kanala usmjerivši otpadne vode i fekalije iz istih na parcele apelanata, te da se naloži tuženom da izvrši zatrpavanja navedenih kanala i spriječi doticanje vode i fekalija na parcele apelanata i naknadi apelantima troškove postupka, dok su apelanti obavezani da nakade tuženom troškove postupka. U postupku je utvrđeno da smetanje posjeda nije nastalo radnjama tuženog u smislu odredbe člana

313. Zakona o stvarnim pravima, već je nastalo uslijed velikih padavina i rasta podzemnih voda za šta tuženi ne može biti odgovoran. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, te da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da apelanti nisu bili ometeni da vrše faktičku vlast na parceli na kojoj su posadili krompir, nego je, kako su tvrdili apelanti, uslijed otpadnih voda i fekalija slivenih sa posjeda tuženog krompir na parceli apelanata postao neupotrebljiv, a uz to su fekalije širile nesnosan miris. Okružni sud navodi da bi se u konkrenom slučaju moglo raditi o prekomjernim imisijama iz člana 76. Zakona o stvarnim pravima, međutim ni ove navode apelanti nisu dokazali u skladu sa odredbom čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

3. AP-1905/16 Nebojša Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 033409 15 Gž 2 od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je apelant samovlasno smetao tužitelja (Š.N.) u posljednjem mirnom posjedu nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu rješenja, na način što je 17. maja 2014. godine udarcima nogama srušio drvenu konstrukciju (šalung) koju je tužitelj sačinio radi izgradnje stepeništa na ulazu u kuću koju koristi, te je apelantu, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, zabranjeno poduzimanje istih ili sličnih radnji smetanja uz obavezu apelanta da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je, na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka i iskaza parničnih stranaka), utvrđeno da je tužitelj bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnih nekretnina-kuće u koju se ulazi preko ranije sagrađenog stepenika, te da apelant predmetnu nekretninu nije koristio na bilo koji način. Također, tužitelj je dokazao i drugi kumulativni uslov za pružanje posjedovne zaštite odnosno, čin smetanja posjeda od strane apelanta na način što je 17. maja 2014. godine udarcima nogama srušio drvenu konstrukciju u koju se ulijeva beton, a koju je tužitelj postavio radi izgradnje stepenika širine 10 cm na predmetnoj nekretnini. Dakle, s obzirom da je tužitelj dokazao da je bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnih nekretnina i da ga je apelant smetao u korištenju istih, to je pravilno odlučio prvostepeni sud kada mu je pružio posjedovnu zaštitu, zaključio je Okružni sud.

4. AP-1930/16 Stipe Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022351 15 Gž od 4. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi (J.M.) smetao u uživanju prava vlasništva nekretnine, pobliže označene u dispozitivu odluke, na način što je 12. novembra 2013. godine stupio na predmetnu nekretninu nasilno i bez odobrenja apelanta te isprevrtao-počupao četiri metalna kolca na dijelu prednje nekretnine sa jugoistočne strane, te da se naloži tuženom da odmah prestane uznemiravati apelanta, uspostavi prijašnje stanje na predmetnoj nekretnini i naknadi apelantu troškove postupka, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tuženi dokazao, u skladu sa članom 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, da je postupao u skladu sa usmenim dogovorom (koji je zaključio sa apelantom tako da dio svoje nekretnine od 70 m2 ustupa apelantu, dok se apelant obavezao da na ime ustupljenog dijela tuženom napravi betonski zid i to metar od suhozida koji bi se protezao do elektro stuba na sjeveru), dok apelant nije dokazao da je ispunio svoju obavezu ustupanja dijela nekretnine kvadrata za kvadrat. Kantonalni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tuženi nije protivpravno uznemirio apelanta na opisani način, jer je smatrao da se radi o međašnoj površini uz suhozid koju površinu mu je apelant prepustio i obećao izliti betonski zid za oko jedan metar unutar svoje nekretnine, te je na osnovu odredbe člana 49. Zakona o vlasničko pravnim odnosima odbio kao neosnvan tužbeni zahtjev apelanta.

5. AP-1934/16 Ivan Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 092716 12 Gž od 12. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (M.Č.) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da se nalazi u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu služnosti puta, pobliže označenog u dispozitivu rješenja, da ga je tuženi 5. maja 2011. godine omeo u posjedu služnosti predmetnog puta na način što je na isti odložio građevinski materijal, da se naloži tuženom da uspostavi stanje kakvo je bilo prije izvršenog smetanja pod prijetnjom novčane kazne uz obavezu da apelantu naknadi troškove postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant dokazao da je bio u posljednjem mirnom posjedu služnosti predmetnog puta, te da je tuženi prilikom izgradnje kuće i rušenja zida na sporni put odložio građevinski materijal čime je onemogućio apelanta da koristi put kao prolaz do svoje kuće. Međutim, uviđajem na lici mjesta je utvrđeno da je građevinski materijal ukljonjen, te da je na mjestu gdje se nalazio materijal i kapija sagrađen betonski zid sa postavljenom žičanom ogradom na njemu. Kantonalni sud ističe da je izgradnja zida i postavljanje žičane ograde na putu, kojim je apelant onemogućen u prolazu do svoje nekretnine, predstavlja ponovljeno smetanje posjeda, kako to osnovano u žalbi navodi tuženi, pa nisu ispunjeni uslovi za posjedovnu zaštitu po ranijem smetanju. Ovo iz razloga što tužba zbog smetanja posjeda nije tužba za utvrđenje već kondemnatorna tužba po kojoj se rješenjem suda nalaže uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja i zabranjuje buduće smetanje, pa kada se ne može narediti uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja na način kako to tužitelj-apelant traži, onda se tužbeni zahtjev mora u cjelosti odbiti, bez obzira što je utvrđeno da je prethodno počinjeno smetanje posjeda na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je apelant ostao kod prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na čin smetanja posjeda odlaganjem građevinskog materijala, s obzirom da je sud vezan postavljenim tužbenim zahtjevom, to je valjalo uvažiti žalbu tuženog i preinačiti prvostepenu presudu kao u dispozitivu rješenja, zaključio je Kantonalni sud. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2576/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/15 (M. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio