Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/13 („Eko Posavina“ Poljoprivredna zadruga Derventa)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2027/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2027/13, rješavajući apelaciju „Eko Posavina“ Poljoprivredna zadruga Derventa, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eko Posavina“ Poljoprivredna zadruga Derventa podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Ip 029668 13 Pž od 25. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Eko Posavina“ Poljoprivredna zadruga Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Ip 029668 13 Pž od 25. februara 2013. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Ip 029668 10 Ip od 4. oktobra 2012. godine, pored ostalog, prigovor apelanta od 18. oktobra 2011. godine, izjavljen protiv rješenja tog suda broj 84 0 Ip 029668 10 Ip od 17. novembra 2010. godine, odbijen je kao neosnovan i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi, te je odbijen i prijedlog apelanta i trećih lica S.M. i R.Ž. za protivizvršenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je po prijedlogu tražitelja izvršenja „Balkan Investment bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) na osnovu izvršne isprave - Ugovora o zalogu zaključenog 24. februara 2010. godine u Doboju i Potvrde o registraciji BiH Ministarstva pravde, Registra zaloga broj A- 20100427-114 i broj A-20100427-131, određeno izvršenje na način, obimu i visini kako je to opisano u rješenju o dozvoli izvršenja broj 84 0 Ip 029668 10 Ip od 17. novembra 2010. godine.

3. Nadalje, utvrđeno je da je na ročištu održanom 2. februara 2012. godine punomoćnik tražitelja izvršenja izjavio da su navodi apelanta kao i trećih lica da se tražitelj izvršenja namirio po predmetnom kreditu neosnovani, odnosno navodi da je u predmetu broj 71 0 Ip 092819 10 Ip koji se vodi kod Osnovnog suda u Banja Luci sprovedeno izvršenje, te da uvidom u gore navedeni predmet proizilazi da je kao predmet izvršenja naveden samo jedan traktor koji je bio založen zajedno sa ostalim i da je u istom predmetu doneseno samo rješenje o izvršenju, kao i da je tražitelj izvršenja i u tom predmetu tražio urgenciju da sud s obzirom na hitnost postupka zakaže prodaju predmetnog traktora, što do danas nije urađeno. Također, utvrđeno je da je tražitelj izvršenja naveo da je Ugovorom o kreditnoj liniji broj KK/08-043-DO založeno šest unimaks malih dvoosovinskih traktora kao sredstvo obezbjeđenja, pa imajući u vidu da apelant nije ispunjavao svoje obaveze, podnesen je prijedlog za izvršenje kod Osnovnog suda u Banja Luci gdje je kao predmet izvršenja naveden jedan od založenih traktora, karakteristika pobliže preciziranih u obrazloženju rješenja, gdje je predloženo da sud sprovede izvršne radnje, a traktor se nalazi samo na čuvanju kod tražitelja izvršenja. Isto tako, utvrđeno je da je tražitelj izvršenja istakao da u predmetu kod Osnovnog suda u Banja Luci nije doneseno rješenje o namirenju koje bi se donijelo nakon prodaje traktora iz čega proizilazi da se tražitelj izvršenja nije ni djelimično a kamoli u cijelosti namirio, jer bi u suprotnom o tome bili obavješteni svi, te da je postupak pred Osnovnim sudom pokrenut radi poštovanja pravila o mjesnoj nadležnosti sudova kao i da u slučaju da dođe do potpunog ili djelimičnog namirenja svi bi bili obavješteni i povukao bi se prijedlog tamo gdje bi se vodio drugi postupak.

4. S druge strane, utvrđeno je da je apelant na ročištu izjavio da smatra da je tražitelj izvršenja dobrovoljnom predajom jednog traktora, karakteristika pobliže preciziranih u obrazloženju rješenja, u svemu izmiren i to na način da je predmetni traktor dobrovoljno predat tražitelju izvršenja u posjed i vlasništvo prije nego što je tražitelj izvršenja podnio predlog za izvršenje kod Osnovnog suda u Banja Luci. Dalje navodi, da se u momentu predaju predmetnog traktora radilo o novom traktoru na kome su još bili najloni i upakovan je bio u palete te da je vrijednost predmetnog traktora iznosila oko 12.000,00 KM, a dug apelanta prema tražitelju izvršenja u tom momentu bio je nešto veći od 6.000,00 KM. Najzad je istakao da se kao dokaz da je dobrovoljno predao tražitelju izvršenja pokretnu stvar u posjed i vlasništvo a na ime duga po predmetnom ugovoru, treba imati u vidu stav 2. rješenja o izvršenju iz prijedloga za izvršenje podnesenog kod Osnovnog suda u Banjaluci što se može utvrditi uvidom u prijedlog tražitelja izvršenja od 02.07.2010. godine i uvidom u rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 Ip 092819 10 Ip.

5. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov prigovor obzirom da su Ugovorom o zalogu od 24. februara 2010.godine, koji je uz Potvrde registracije broj A-20100427- 131 i broj A-20100427-114 shodno članu 26.stav 1. Okvirnog zakona o zalozima dostavljen uz prijedlog za izvršenje, stranke dogovorile u članu 2. da se do konačnog namirenja svih obaveza dužnika iz Osnovnog ugovora (i glavnih i sporednih) založni dužnik obaveže da predmetnu pokretnu imovinu neće otuđiti niti opterećivati bez saglasnosti povjeritelja kao i u članu 4. da založni povjeritelj ima pravo da cjelokupna potraživanja ili njegov dio sa svim pripadajućim kamatama i ostalim potraživanjima iz Osnovnog ugovora , a koja su obezbjeđena ovim zalogom, prinudno namiri ukoliko dužnik ne izvrši bilo koju obavezu iz Osnovnog ugovora, ukoliko ista ne budu plaćena u cijelosti i blagovremeno ili založni dužnik prekrši bilo koju svoju obavezu navedenu u tom ugovoru. Također, utvrđeno je da je i članom 1. predmetnog ugovora o zalogu regulisano da je zalog neopoziv od strane založnog dužnika i da povjeritelj može zahtjevati prinudnu naplatu potraživanja obezbjeđenog založnim pravom na predmetnoj pokretnoj imovini ukoliko dužnik iz Osnovnog ugovora propusti da ispuni bilo koju obavezu povjeritelju. Budući da izvršenik nije dokazao da je platio predmetne obaveze, Osnovni sud je zaključio da je njegov prigovor neosnovan. Osim toga, odbijen je i predmetni prijedlog za protivizvršenje jer je odredbom člana 54. stav 1. Zakona o izvršnom postupku jasno određeno da se prijedlog za protivizvršenje može podnijeti nakon što je izvršenje već sprovedeno, ali kako u ovom izvršnom postupku sprovođenje izvršenja nije okončano,odnosno izvršena je samo zapljena i predaja pokretnih stvari tražitelju izvršenja, te tražitelj izvršenja nije namiren, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

6. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i rješenje prvostepenog suda je potvrđeno. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da navod žalbe apelanta da je tom sudu dostavio prijedlog o izvršenju koji je od strane tražitelja izvršenja podnesen kod Osnovnog suda u Banja Luci, a iz kojeg je vidno da je apelant predao jedan traktor vrijednosti 12.000,00 KM, za apelanta ne može ishoditi drugačiju odluku u ovom postupku, jer apelant nije u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja ponudio tom sudu dokaze, da je po Osnovnom ugovoru i izmirio svoje obaveze prema tražitelju izvršenja. Shodno tome, te imajući u vidu da pobijano rješenje nije zahvaćeno povredom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Osnovnog suda i Okružnog suda. Smatra da ti sudovi uopće nisu primijenili odredbe članova ZPP i ZIP o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti kao niti članove ZPP koji se odnose na litispendenciju, tj. da se pred dva suda između istih stranaka iz istog činjeničnog i pravnog osnova ne mogu istovremeno voditi dva postupka. U suštini, apelant smatra da je dokazao da je platio predmetne obaveze, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njegov prijedlog za protivizvršenje proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njegova prava na pravično suđenje i imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov prijedlog za protivizvršenje primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Okružni sud je dao jasne i argumentovane razloge vezane za činjenicu da žalbeni navod apelanta da je tom sudu dostavio prijedlog o izvršenju koji je od strane tražitelja izvršenja podnesen kod Osnovnog suda u Banja Luci, a iz kojeg je vidno da je apelant predao jedan traktor vrijednosti 12.000,00 KM, za apelanta ne može ishoditi drugačiju odluku u ovom postupku, jer apelant nije u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja ponudio tom sudu dokaze, da je po Osnovnom ugovoru i izmirio svoje obaveze prema tražitelju izvršenja. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/13 („Eko Posavina“ Poljoprivredna… | Sudska praksa | Aktio