Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2875/13 (S. C. iz Bijeljine)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2875/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2875/13, rješavajući apelaciju Slađana Cvijetinovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slađana Cvijetinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007115 11 Rev od 4. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007115 10 Gž od 20. decembra 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slađan Cvijetinović iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je, 27. juna 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 007115 11 Rev od 4. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 007115 10 Gž od 20. decembra 2010. godine.
2. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj 80 0 P 007115 08 P od 9. jula 2010. godine odbio se kao neosnovan tužbeni zahtjev DOO ,,DMK Trade“ Dvorovi (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu kao vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganje k.č. 538/2, dio od 34 m i k.č. 539/1 dio od 966 m što ukupno čini površinu od 1000 m (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina)
3. Istom presudom usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev te je utvrđeno da je apelant u predmetu Osnovnog suda broj IP-1073/2000 sudskim poravnanjem od 26.decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: sudsko poravnavanje) kupio spornu nekretninu, pa da je tužilac dužan trpiti da se apelant na osnovu ove presude upiše kao njen vlasnik.
4. Osnovni sud je, na temelju provedenih dokaza, zaključio da je apelant sporne nekretnine kupio u toku postupka prinudne naplate sudskim poravnanjem u predmetu ovog suda broj IP- 1073/2000 od 26. decembra 2000. godine, zaključenim između tražioca izvršenja, Semberske banke, koja je na spornim nekretninama imala konstituisano založno pravo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i izvršenika ODP „Razvitak“ Dvorovi (u daljnjem tekstu: izvršenik), koji je i u vrijeme konstituisanja založnog prava kao i u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja bio upisan kao njihov vlasnik. Obzirom da je apelant izvršio uplatu kupoprodajne cijene, zaključeno je da je na osnovu sudskog poravnanja stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu člana 167. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Također, ukazano je da su sporne nekretnine na licu mjesta označene (skica premjeravanja i iskaz vještaka Z.G.), te da se one od tada nalaze u apelantovom posjedu. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je članom 168. tada važećeg ZIP bilo određeno da ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 167. ZIP. Slijedom navedenog zaključeno je da je apelant zaključenjem sudskog poravnanja, isplatom kupoprodajne cijene i uvođenjem u posjed, stekao određena prava (pravo vlasništva) pouzdajući se u ispravnost vođenog postupka od strane suda, a na osnovu člana 165. tada važećeg ZIP kojim je bila predviđena mogućnost dosuđenja nepokretnosti neposrednom pogodbom.
5. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 27. decembra 2006. godine zaključenog između prodavca E.B. i tužioca dozvoljena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u korist tužioca, kao i da je prvostepeno rješenje o uknjižbi potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 4. marta 2009. godine. Također, utvrđeno je da je prodavac E.B. predmetne nekretnine kupio ugovorom o kupoprodaji Ov br.-7786/03 od 20. oktobra 2003. godine od preduzeća “Razvitak” dd Metković, kao pravnog slednika TRO “Razvitak” Metković PJ “Radinost” Dvorovi, te da je na temelju ovog ugovora prodavac E.B. bio upisan kao njihov posjednik. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su rješenjem RGU PJ Bijeljina od 11. decembra 2008. godine oglašeni ništavim: promjena u katastru nekretnina prema kojim je kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama bio upisan TRO “Razvitak” Metković PJ “Radinost” Dvorovi, katastarska promjena koja je urađena na osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.br.-7786/2003 od 20. oktobra 2003. godine, na osnovu kojih je kao posjednik predmetnih nekretnina upisan prodavac E.B., te katastarska promjena od 4. januara 2007. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora od 27. decembra 2006.godine zaključenog između prodavca E.B. i tužioca, shodno kojoj je tužilac bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina. Također, ukazano je da je ovo rješenje potvrđeno rješenjem RGU Banjaluka, a da je tužiočeva tužba u upravnom sporu protiv ovog rješenja odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 959 09 U od 4. februara 2010. godine, u kojoj je, pored ostalog, ukazano da je ugovorom o prenosu osnovnih sredstava bez naknade, koji je 29. januara 1982. godine zaključen između Opštine Bijeljine i TRO „Razvitak" iz Metkovića, kao pravnog prednika DD „Razvitak" iz Metkovića, Opština Bijeljina zadržala prvenstveno pravo raspolaganja nad spornim nekretninama u svoju korist, pa su sporne promjene u suprotnosti i sa navedenom odredbom ugovora, što su nadležni organi bili obavezni utvrditi.
6. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da sve naknadne odluke organa uprave u pogledu promjene prava vlasništva na spornom zemljištu (koje je obuhvaćeno sudskim poravnanjem) nemaju nikakvog uticaja na stečeno pravo vlasništva apelanta. Također, obzirom da je pravosnažnom i konačnom odlukom poništen upis prava vlasništva na spornim nekretninama na TRO „Razvitak" Metković PJ „Radinost" Dvorovi, Osnovni sud je zaključio da on nije mogao prenijeti više prava nego što je sam imao ugovorom zaključenim sa E.B. (ugovor Ov broj 7786/03 od 20. oktobra 2003. godine) pa da to nije mogao učiniti ni E.B. u odnosu na tužioca (ugovor o kupoprodaji od 27. decembra 2006. godine).
7. Okružni sud je presudom broj 80 0 P 007115 10 Gž od 20. decembra 2010. godine uvažio žalbu tužioca i prvostepenu presudu preinačio na način da se tužbeni zahtjev tužioca u cjelini usvaja dok se apelantov protivtužbeni zahtjev u cjelini odbija.
8. Okružni sud je zaključio da je tužilac svoje vlasništvo stečeno u skladu sa članom 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) dokazivao izvodom iz zemljišne knjige po valjanom pravnom poslu – kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa ranijim vlasnikom E.B.. Po ocijeni Okružnog suda apelant u toku postupka ovo ničim nije doveo u sumnju odnosno nema ni činjenica ni dokaza koje bi potvrdile ništavost ovog pravnog osnova, niti se dovodi u sumnju pravno sljedništvo ranijeg vlasnika E.B. (detaljno obrazloženo u rješenju Okružnog suda u Bijeljini Pž-8/07 od 31. decembra 2007. godine koje u potpunosti prihvatio i ovaj sud).
9. Okružni sud je zaključio da apelant nema valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, te da je ocjena Osnovnog suda o pravnom značaju sudskog poravnanja pogrešna. S tim u vezi je ukazano da je sudsko poravnanje zaključeno 26. decembra 2000. godine između tražioca izvršenja i izvršenika u izvršnom postupku u predmetu broj IP-1073/00. Nadalje, ukazano je da prema stanju tog spisa proizlazi da prijedlog za izvršenje nije niti usvojen, te da su stranke zaključile sudsko poravnanje kojim je ovaj izvršni postupak okončan na način da je izvršenik prodao apelantu sporne nekretnine za označenu cijenu, pristajući da se apelant uknjiži kao njihov vlasnik, te direktno uplati tražiocu izvršenja označeni novčani iznos. Tražilac izvršenja se s ovim saglasio i pristao da s takvom uplatom duga bude brisano njegovo založno pravo, pa je podneskom od 25. decembra 2002. godine odustao od prijedloga za izvršenje. Nadalje, Okružni sud je ukazao da u ovom izvršnom postupku nije bilo izvršnih radnji niti zakazane prodaje nekretnina, niti rješenja o dosudi nekretnina, niti predaje nepokretnosti kupcu (apelantu), pa da je neosnovano pozivanje prvostepenog suda na ZIP (član 156.-169.) koji je važio u relevantnom periodu. Okružni sud je zaključio da apelant sporne nekretnine nije kupio u izvršnom postupku pa da nema osnova da se poziva na sticanje prava vlasništva na temelju odluke nadležnog organa u smislu člana 20. ZOSPO, kao ni da ne može uživati zaštitu stečenih prava u skladu sa čl. 167. i 168. ranije važećeg ZIP. Nadalje, Okružni sud je ukazao da apelant nije ni učestvovao u zaključenju sudskog poravnanja između tražioca izvršenja i izvršenika, te da je ono samo potvrda prodaje spornih nekretnina koja je zaključena između izvršenika i apelanta. U vezi s tim je ukazano da je prodaja izvršena na osnovu vlastite odluke izvršenika od 16. novembra 2000. godine, da je apelant u svojoj izjavi i sam potvrdio da je licitacija obavljena u poslovnim prostorijama izvršenika. Okružni sud je ukazao da je nesporno da je apelant na ovoj licitaciji kupio spornu nekretninu, uplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u njihov posjed ali i da nikad nije zaključio pismeni, kupoprodajni ugovor, ovjeren kod suda u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, koji se, pri tom, nije mogao ni ovjeriti ni provesti u zemljišnim knjigama bez dokaza da je dostavljen nadležnom pravobraniocu u smislu člana 22. i 23. Zakona o prometu nepokretnosti.
10. Najzad, Okružni sud je zaključio da bi apelant svojinska prava mogao steći samo u pravnom odnosu sa vlasnikom nekretnina. S tim u vezi je ukazano da u vrijeme zaključenja poravnanja vlasnik nije bio izvršenik (koji je dakle apelantu prodao spornu nekretninu) jer on nije bio pravni slijednik preduzeća “Razvitak" Metković (razlozi o pravnom sljedništvu sadržani su obrazloženju ranije pometnutog rješenja Okružnog suda broj Pž-8/07 od 31. decembra 2007. godine koje prihvata ovaj sud), pa ne bi ni mogao steći više prava nego što ih je imao prodavac.
11. Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 007115 11 Rev od 4. aprila 2013. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da iz stanja spisa IP-1973/00 proizilazi da je prijedlog za izvršenje podnesen radi naplate novčanog potraživanja povjerioca na parceli označenoj kao k.č. 537 (na kojoj je prethodno zasnovano založno pravo), a da je poravnanje zaključeno u odnosu na sporne nekretnine (čija oznaka je mijenjana rješenjem o ispravci koje je donio sud, a ne sporazumom povjerioca i dužnika). Nadalje, ukazano je da zaključenju tog poravnanja nije prethodila niti jedna izvršna radnja kao i da nije bilo dozvoljeno izvršenje. Najzad, ukazano je da je u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornog zemljišta bio upisan TRO “Razvitak” Metković, RJ Radinost Dvorovi, a čiji je pravni slednik “Razvitak” DD Metković.
12. Shodno navedenom Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove revizione navode da je sporne nekretnine stekao na zakonit način, u skladu sa članom 158. stav 3. ZIP koji je se primjenjivao u relevantnom period. Nadalje, Vrhovni sud je pravilnim ocijenio zaključak drugostepenog suda da je tužilac u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik spornog zemljišta na osnovu valjanog pravnog osnova a da apelant nema valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, pa da je pravilno primijenjen član 37. ZOSPO, kada je tužiočev tužbeni zahtjev u cjelini usvojen.
13. Po ocijeni Vrhovnog suda na drugačiji zaključak ne upućuje ni odluke donijete u upravnom postupku kao i činjenica da je apelant ishodovao upis prava posjeda na spornom zemljištu jer se navedeno tiče prava posjeda a ne prava vlasništva na spornom zemljištu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije ponudio činjenice i dokaze koji bi dovele u pitanje upis prava vlasništva pravnog prednika prodavca E.B. (osim pozivanja na pometnuti upravni postupak u kom je došlo do promjene prava posjeda), pa kako sudsko poravnanje od 26. decembra 2000. godine nije u skladu sa odredbama ZIP, niti u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, Vrhovni sud je bez značaja za konkretni spor ocijenio činjenicu da se u predmetu Ps-97/03 po tužbi izvršenika vodi parnica protiv preduzeća “Razvitak” DD Metković radi utvrđivanja prava vlasništva.
14. Najzad, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i navod da je tek uz žalbu na prvostepenu presudu priloženo rješenje Okružnog suda Pž-8/09 od 31. decembra 2007. godine na kom je drugostepeni sud također zasnovao svoju odluku jer je navedeno rješenje dio spisa Dn-1021/06 koji je čitan u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom.
15. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjeničnost stanje, da su pogrešno cijenjeni provedeni dokazi, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da spornu nekretninu nije kupio u izvršnom postupku. S tim u vezi je ukazano da je kao kupac kupoprodajnu cijenu isplatio tražiocu izvršenja i izvršeniku, te da se iz sadržaja zapisnika I-1073/2000 vidi da je predmetnu nekretninu kupio neposrednom pogodbom, u skladu sa članom 158. stav 3. tada važećeg ZIP. Apelant smatra i da je pogrešno pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, jer se ove odredbe ne primjenjuju u izvršnom postupku imajući u vidu naprijed citirani član ZIP, koji je kao lex specialis propisivao i mogućnost prodaje neposrednom pogodbom. Također, po njegovom mišljenju je bespredmetno i ukazivanje na obavezu dostavljanja ugovora o prodaji nepokretnosti javnom pravobraniocu radi dobijanja saglasnosti, obzirom da je članom 163. tada važećeg ZIP bilo određeno da se nekretnina u izvršnom postupku može prodati i ispod procijenjene vrijednosti. Po njegovom mišljenju, obzirom da je predmetnu nekretninu kupio u izvršnom postupku, neosnovan je stav drugostepenog suda da je nema valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, obzirom da nikad nije zaključio pismeni kupoprodajni ugovor. Nadalje, apelant ukazuje da su pravosnažnom i konačnom presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 959 09 U od 4. februara 2010. godine poništena sva rješenja i katastarske promjene koje su se odnosile na upis E.B., da je uspostavljeno stanje prije tog upisa, a iz čega proizlazi da je poništen upis prava vlasništva TRO „Metković“ PJ „Radinost“ Dvorovi koji zbog toga nije mogao ugovorom o kupoprodaji iz 2003. godine prenijeti više prava nego što ih je ima na E.B., pa da ni E.B. to nije mogao učiniti ugovorom o kupoprodaji iz 2006. godine koji je zaključio sa tužiocem. Najzad, apelant je istakao da je na javnoj prodaji u Osnovnom sudu kupio predmetne nekretnine, da je odmah isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u njihov posjed, a da je osporenim odlukama lišen i predmetnih nekretnina kao i novca koji je isplatio na ime njihove kupovine jer je zahtjev za povrat novca zastario.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni i Okružni sud pri donošenju osporene presude utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantno pravo kada su zaključili da sudsko poravnanje zaključeno 26. decembra 2000. godine ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
19. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega sudsko poravnanje zaključeno između tražioca izvršenja i izvršenika ne može predstavljati valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva apelanta na spornim nekretninama, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo tim prije, što apelant ne osporava zaključak Okružnog suda, koji je, pored ostalog zasnovan i na njegovom iskazu u postupku pred prvostepenim sudom, prema kom je apelant sporne nekretnine kupio na licitaciji koju je organizovao tražilac izvršenja nakon što je donio odluku o njihovoj prodaji, da je na licitaciji održanoj u prostorijama izvršenika kupio sporne nekretnine, uplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed, ali da nikad nije zaključio ugovor o kupoprodaji istih. Imajući u vidu član 158. ZIP koji je važio u relevantnom periodu, na koji i sam apelant ukazuje u apelaciji, i u situaciji kada se u izvršnom postupku prodaja nepokretnosti vršila neposrednom pogodbom (apelant tvrdi da je sporne nekretnine upravo tako i kupio), ugovor o prodaji neposrednom pogodbom morao je biti zaključen u pismenoj formi. Shodno navedenom, sudsko poravnanje zaključeno između tražioca izvršenja i izvršenika, odnosno u kojem apelant nije imao ni svojstvo stranke, ne može nadomjestiti nepostojanje naprijed navedenog ugovora kako apelant, u suštini, smatra.
20. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman