Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/13 (I. L.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1950/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016.godine, u predmetu broj AP-1950/13, rješavajući apelaciju Ive Lipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Lipovca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035417 12 Rev od 6. marta 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035417 11 Gž od 10. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035417 08 P od 29. aprila 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlovca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035417 12 Rev od 6. marta 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035417 11 Gž od 10. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035417 08 P od 29. aprila 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035417 08 P od 29. aprila 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi Branko Mirilović i Radojka Mirilović (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu solidarno isplate iznos od 45.508,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 1997. godine do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.615,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tužbu podnio 21. aprila 1999. godine protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja, te da je u tužbi naveo da je 15. augusta 1995. godine sa tuženima zaključio ugovor o zamjeni nekretnina u Banja Luci, kojim je zamjenio svoje nekretnine za dvosoban stan tuženih u Karlovcu, ali da je prilikom useljenja u predmetni stan 1995. godine utvrdio da je stan neuseljiv zbog velikih oštećenja prouzrokovanih požarom nastalih prije zaključenja ugovora o zamjeni. Apelanat je u tužbi naveo da je svojim sredstvima izvršio opravku stana, odnosno nužna ulaganja i zato utrošio 45.508,72 KM, pa je predložio da sud obaveže tužene na isplatu navedenog iznosa sa kamatom od 1. aprila 2007. godine, kao dana završetka radova na stanu, te da ih obaveže na naknadu troškova parničnog postupka. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, i to člana 553. kojim je propisano da iz ugovora o razmjeni nastaju za svakog ugovarača obaveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. Zatim člana 481. stav 1. istog zakona kojim je propisano da je kupac dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada. Nadalje, članom 484. tog zakona je propisano da je u obavještenju o nedostatku stvari kupac dužan bliže opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar, ako obavještenje o nedostatku koje je kupac blagovremeno poslao prodavcu preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način zadocni ili uopšte ne stigne prodavcu, smatra se da je kupac izvršio svoju obavezu da obavjesti prodavca. Konačno, članom 485. je propisano da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obavezu da stvar pregleda bez odlaganja, ili obavezu da u određenom roku obavjesti prodavca o postojanju nedostatka, kao i kad se nedostatak pokazao tek po proteku šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat.

3. Na osnovu provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je konstatovao da je među strankama sporno da li je nedostatak na koji se apelant pozvao, odnosno oštećenje u stanu u Karlovcu, bio poznat tuženima u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni, te da li je apelant obavijestio tužene o nedostacima na stanu u propisanim rokovima i na način propisan u citiranom članu 484. Zakona o obligacionim odnosima. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da su dokazi parničnih stranaka suprostavljeni u pogledu činjenice da li je u trenutku zaključenja ugovora njima bilo poznato da je stan oštećen, jer iz apelantovog iskaza i njegove supruge proizlazi da nije bilo mogućnosti da se izvrši provjera, a iz iskaza tužene i svjedoka Mire Škiljo da je apelantova supruga telefonom razgovarala sa svojim bratom i izvršila provjeru. Pri tom, sud nema osnova da pokloni vjeru jednoj od strana, jer su, s jedne strane u iskazima saglasni apelant i njegova supruga, a s druge strane tužena i svjedok koji je posredovala u zaključenju ugovora. Na taj način, činjenica da je izvršena provjera stanja stana u Karlovcu, čime bi tuženi sazanali za oštećnja na njemu, nije sa sigurnošću utvrđena, pa je Osnovni sud konstatovao, shodno pravilima o teretu dokazivanja, da se pomenuta činjenica ne smatra dokazanom. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tuženi nisu znali za oštećenja na stanu u Karlovcu, pa je apelant bio dužan da ih o istim obavjesti na način i u roku propisanim u čl. 481. i 484. Zakona o obligacionim odnosima, sa rokom trajanja od dana prestanka ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je trakođer utvrdio da je apelant tužene o stanju u kojem je bio stan obavijestio pismom od 2. aprila 1997. godine, gotovo godinu dana nakon prestanka ratnog stanja u Bosni i Hercegovini 19. juna 1996. godine, što predstavlja trenutak od kojeg se smatra da je bio u mogućnosti da isto učini, ali da se to ne može smatrati obavještavanjem u skladu sa odredbom člana

481. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje rok za obavještavanje o nedostacima od osam dana. Osnovni sud je zaključio da je zbog toga apelant izgubio pravo na ispunjenje, sniženje cijene, raskid ugovora i naknadu štete, koja bi mu, shodno odredbi člana 488. Zakona o obligacionim odnosima pripadala, da je u roku iz člana koja 481. stav 1. istog zakona obavijestio tužene o nedostacima stvari koja je bila predmet razmjene. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva, budući da ju je postavio na osnovu nalaza i mišljenja koji nisu sačinjeni u skladu sa odredbama članova 147. do 162. Zakona o parničnom postupku, koji se tiču izvođenja dokaza vještačenjem. Naime, nalazi kojima je apelant dokazivao visinu tužbenog zahtjeva nisu sačinjeni u skladu sa navedenim odredbama, već ih je sačinilo lice koje je ovlašteni sudski vještak u drugoj državi, po apelantovom zahtjevu i bez mogućnosti tuženih da se izjasne o predmetu, obimu i ličnosti vještaka, zbog čega se, na osnovu predmetnih nalaza, visina tužbenog zahtjeva ne može smatrati dokazanom. Osnovni sud je o troškovima parničnog postupka odlučio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 035417 11 Gž od 10. februara 2012. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te odlučio kao u izreci odluke iz sljedećih razloga. Naime, prema činjeničnim navodima tužbe, istaknutom u tužbenom zahtjevu, kao i ponuđenim dokazima (procjeni vrijednosti stana koju je sačinio vještak), proizilazi da je apelant predmetnim tužbenim zahtjevom tražio razliku vrijednosti stana nastalu njegovim ulaganjem u stan radi otklanjanja materijalnih nedostataka stvari, jer stan u vrijeme kad je on stupio u posjed istog nije imao potrebna svojstva za njegovu redovnu upotrebu, odnosno za stanovanje, a zbog oštećenja nastalih od granate. Apelant je svoj zahtjev utemeljio na odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa predmetne parnice proizilazi da je među strankama pravosnažno okončana parnica u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina temeljem kojeg je apelant stekao predmetni stan. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni pravila o neosnovanom obogaćenju iz odredbe člana

210. Zakona o obligacionim odnosima jer nije ispunjen uslov da je bez pravnog osnova imovina apelanta (vrijednost ulaganja), prešla u imovinu tuženih. Nadalje, Okružni sud je prihvatio i stav prvostepenog suda o tome da je apelant propustio u roku od 8 dana propisanom odredbom člana 481 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, obavijestiti tužene o materijalnim nedostacima stvari, te je stoga izgubio pravo iz odredbe člana 488. stav 1. tačka 2. Zakona o obligacionim odnosima pa je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog na kojem se temelji odluka o predmetnom tužbenom zahtjevu.

5. Pored toga, Okružni sud je naveo da se ne može udovoljiti ni tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio naknadu štete u smislu odredbi čl. 154. i čl. 155. Zakona o obligacionim odnosima, budući da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su oštećenja na stanu nastala od granate vezano za opštepoznate ratne okolnosti i da tuženi nisu bili u Hrvatskoj u vrijeme nastanka oštećenja. Dakle, predmetna šteta nije nastala krivicom tuženih. Prema tome, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 154. st. 1., u vezi sa čl. 158. Zakona o obligacionim odnosima, da se tuženi obavežu da apelantu isplate utuženi iznos na osnovu naknade štete. Konačno, Okružni sud je zaključio da žalba osnovano ukazuje da je pogrešan stav prvostepenog suda o neprihvatanju dokaza koji predstavlja pismena isprava koju je sačinio vještak. Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije pogriješio kada je utvrdio da se predmetni dokaz vještačenjem ne može smatrati vještačenjem provedenim u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Međutim, taj dokaz predstavlja pismenu ispravu koju je sud dužan cijeniti u smislu odredbi člana 132. do 134. Zakona o parničnom postupku. Budući da nije dokazan osnov predmetnog tužbenog zahtjeva, pogrešan zaključak prvostepenog suda vezan za visinu tog zahtjeva nema uticaja na pravilnost i zakonitost osporene prvostepene odluke.

6. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 035417 12 Rev od 6. marta 2013. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, ocijenivši da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo, te da nisu počinli ni povrede parničnog postupka na koje je apelant ukazivao, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o povredi tog prava apelant u suštini temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda te predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju osporene presude, koju su potvrdili Okružni i Vrhovni sud, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev shodno čl. 481, 484, 485. i 488. u vezi sa članom 553. Zakona o obligacionim odnosima neosnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanta nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/13 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio