Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2061/13 (Z. V.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2061/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2061/13, rješavajući apelaciju Zorana Veličkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (ˮSlužbeni glasnik Bosne i Hercegovineˮ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Veličkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 000991 13 Kž 7 od 21. februara 2013. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 000991 12 K od 2.
novembra 2012. godine, u dijelu kojim je apelant proglašen krivim.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Veličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv osuđujućeg dijela (stav I izreke) Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 000991 13 Kž 7 od 21. februara 2013. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 000991 12 K od 2. novembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 29. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružno tužilaštvo, Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 5, 8. i 19. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 000991 12 K od 2. novembra 2012. godine, apelant je proglašen krivim, što je radnjama pobliže opisanim u izreci presude, oduzeo tuđe pokretne stvari čija vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. septembra 2011. godine pa nadalje. Apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, a oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Nasuprot tome, apelant je, na osnovu člana 298 tačka v) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS) oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS.
6. Okružni sud je u izreci predmetne presude naveo, između ostalog, da je je apelant u toku noći 25/26. avgusta 2009. godine u vremenskom periodu i mjestu i na način pobliže naveden u izreci, došao do preduzeća d.o.o. „Sretnoˮ Bijeljina (u daljnjem tekstu: preduzeće „Sretnoˮ) te uz pomoć kliješta – makaza za sječenje metala presjekao katanac na ulaznim vratima nakon čega je odvalio vrata na magacinu maloprodajnog objekta, kao i vrata između magacina i prodajnog dijela iz kojeg je uzeo i prisvojio razne vrste alkoholnog i bezalkoholnog pića u vrijednosti od 12. 851,94 KM te je iz kase uzeo iznos od 12.836,30 KM, da bi nakon toga iz kancelarije preduzeća prisvojio jedan laptop marke ,,Acer 7735Zˮ čija je vrijednost oko 1.300,00 KM i novac od kaucije za ambalažu u iznosu od 1.942,00 KM, te da je iz tri magacina veleprodaje prisvojio raznog alkoholnog pića u ukupnoj vrijednosti od 11.826,21 KM, i da je prisvojio neutvrđenu količinu prazne ambalaže „Lavˮ piva u vrijednosti od 735,50 KM, nakon čega je iz kruga tog preduzeća uzeo motorno vozilo marke „Ivecoˮ (u daljnjem tekstu vozilo „Ivecoˮ) pobliže opisano u izreci, čija je vrijednost oko 64.972,36 KM i sve te ukradene stvari natovario u to vozilo i odvezao u mjesto Tobut, opština Lopare, a dio ukradenih stvari ostavio u vikendici u mjestu Triješnica, koju koriste on i njegova supruga, da bi pretresom u toj vikendici bile pronađene razne količine i vrste alkoholnog i bezalkoholnog pića, ukradeni laptop računar kao i pomenuta kliješta, a da je vozilo „Ivecoˮ pronađeno u mjestu zv. ,,Vukosavciˮ koje je apelant ostavio pored puta, bez ključeva.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je Optužnicom Okružnog tužilaštva broj T 14 0 KT 0000191 09 od 14. oktobra 2011. godine apelantu stavljeno na teret izvršenje produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS učinjenog u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS, a sve u vezi sa članom 42 istog zakona. Navedeno je da je okružni tužilac, dokazujući osnovanost optužbe, na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem u svojstvu svjedoka i oštećenih vlasnika preduzeća „Sretnoˮ i predstavnika preduzeća „Delta Maksiˮ, da je izvršeno saslušanje 17 svjedoka optužbe i četiri vještaka te da je izvršena analiza njihovih vještačenja te drugih, u presudi taksativno navedenih, materijalnih dokaza, kao i da je apelantova supruga, koristeći se pravom iz člana 148 ZKPRS, odbila da svjedoči. Dalje, Okružni sud je naveo da je odbrana izvela svoje dokaze saslušanja četiri svjedoka i da je apelantov branilac predao u spis određene materijalne dokaze.
8. Okružni sud je istakao da je analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj logičnoj i povezanoj cjelini, zaključio da je apelant počinio radnju krivičnog djela teška krađa u preduzeću „Sretnoˮ. Navedeno je da svi izvedeni dokazi optužbe koji se odnose na radnju opisanu u osuđujućem dijelu presude, saglasno upućuju na taj zaključak suda. U prilog tome, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka D. M., M. P., G. M., R. J., M. M. i S. Š. nesporno proizlazi vrijeme i mjesto izvršenja ovog krivičnog djela. Način izvršenja ovog krivičnog djela, po ocjeni Okružnog suda proizlazi iz nespornih dokaza koji su saglasni u svim bitnim elementima i važnim činjenicama. U tom kontekstu Okružni sud je ponovio sadržaj iskaza svjedoka D. M. koji je prvi ušao u poslovne prostorije preduzeća „Sretnoˮ 26. avgusta 2009. godine, nakon izvršenog krivičnog djela teške krađe i koji je potom pozvao i obavijestio policiju a potom i svjedoka M. P. koji je primijetio da je otuđeno vozilo „Ivecoˮ koje je on ostavio parkirano u krugu preduzeća prethodni dan. Navedeno je da su sve ove činjenice potvrđene i u Izvještaju o kriminalističkom pregledu mjesta događaja sačinjenog od MUP CJB Bijeljina broj 1002/7-238/09 od 26. avgusta 2009. godine i fotodokumentaciji sačinjenoj od CJB Bijeljina pod brojem KV 488/09 od 5. oktobra 2009. godine.
9. Dalje, Okružni sud je naveo da iz potvrda o privremeno oduzetim predmetima, iz sadržaja fotodokumentacije sačinjene prilikom pretresa vikendice koju su koristili apelant i njegova supruga te iz fotodokumentacije koja je sačinjena prilikom uviđaja izvršenog u toj vikendici i uviđaja izvršenog u poslovnim objektima preduzeća ,,Sretnoˮ, proizlazi zaključak da su roba, stvari i sredstva koji su zatečeni u vikendici ukradeni iz prodajnih, magacinskih i poslovnih objekata preduzeća „Sretnoˮ jer se iz tih dokaza jasno zaključuje da se radi o istoj vrsti robe koja se nalazi i u objektima tog preduzeća. Između ostalog, kako je naveo Okružni sud, kao jedna od činjenica koja potvrđuje i povezuje apelantove radnje sa ukradenom robom i stvarima jeste činjenica koja je sadržana u iskazu svjedoka M. T. (vozača vozila „Ivecoˮ) koji je naveo da je u vozilu koje je ostavio parkirano 25. avgusta 2009. godine nakon završetka radnog vremena ostala u tovarnom dijelu vozila prazna paleta od ambalaže, a upravo se iz Potvrde o privremeno oduzetim predmetima broj 10-02/3-1230- 01/09-1 od 8. septembra 2009. godine vidi da je u objektu vikendice pronađena i oduzeta jedna paleta od ambalaže, koja je kasnije predata po osnovu potvrde o predaji predmeta vlasniku preduzeća „Sretnoˮ iz čega proizlazi zaključak da se radi o paleti koja je ostala u vozilu kojim je i sva ostala roba prevežena od mjesta gdje je ukradena do vikendice gdje je ostavljena i sakrivena. Navedeno je da u prilog zaključku da je apelant izvršilac radnji predmetnog krivičnog djela za koje se tereti upućuju i fotografije br. 41 i 42 na kojima je prikazano skriveno mjesto u vikendici gdje su pronađena kliješta za sječenje metala za koja je vještačenjem s velikom vjerovatnoćom utvrđeno da su kliješta kojima je izvršeno presijecanje katanca na ulaznim vratima i prazna flaša „Heinekenˮ piva od 0,25 litara na kojoj su pronađeni papilarni otisci prsta lijeve ruke i papilarni otisci dlana apelantove lijeve ruke. Istaknuto je da na tu činjenicu ukazuje, prije svega, i pronalazak u vikendici laptopa koji je ukraden iz preduzeća „Sretnoˮ. Iz sadržaja fotografija br. 41 i 42 fotodokumentacije sačinjene prilikom pretresa vikendice proizlazi da se na istom mjestu nalazi naprijed navedena flaša piva na kojoj su utvrđeni i otkriveni otisci papilarnih linija šake i prsta apelanta, kliješta za sječenje metala za koja je vještačenjem sa velikom vjerovatnoćom utvrđeno da je tim kliještima izvršeno presijecanje katanca na vratima ulazne kapije, ambalaža piva „Heinekenˮ koja je istovjetna sa preostalim dijelom ambalaže koja se nalazi na snimcima u magacinskim objektima preduzeća ,,Sretnoˮ i deke koje su iste boje i šare i veoma velike sličnosti po obliku i veličini s dekama pronađenim pored vozila „Ivecoˮ. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelant i njegova supruga veoma često boravili u navedenoj vikendici i da je svjedok O. S. izjavio da se u jednom periodu u blizini vikendice nalazilo kombi vozilo bijele boje, koje je bilo prekriveno dekom i skriveno granjem. Dalje, da iz zapisnika o pretresanju vikendice sa fotodokumentacijom i potvrde o oduzetim predmetima proizlazi da je na licu mjesta prilikom pretresa u navedenoj vikendici nađen laptop koji je otuđen iz preduzeća „Sretnoˮ, da je nađena ambalaža piva „Heinekenˮ koja je istovjetna s preostalim dijelom ambalaže koja se prema snimcima nalazi u magacinskim objektima preduzeća „Sretnoˮ, da su nađene deke koje su pronađene pored vozila „Ivecoˮ iste boje i šare s veoma velikom sličnošću sa dekama pronađenim u vikendici. Okružni sud je naveo da iz niza tih materijalnih dokaza koji su gotovo u cijelosti saglasni sa iskazima svjedoka, proizlazi zaključak da postoji čvrst činjenični osnov koji dovodi u vezu apelanta sa sredstvima kojima je izvršio krivično djelo i stvarima koje je otuđio prilikom izvršenja tog krivičnog djela. Okružni sud je istakao da je cijeneći sve ove dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi izveo jedini pravilan i razuman zaključak da je upravo apelant izvršio radnje krivičnog djela opisane u izreci osuđujućeg dijela ove presude.
10. Dalje, Okružni sud je pojasnio da iz provedenih dokaza proizlazi da su provaljivanje i ulazak u krug preduzeća „Sretnoˮ izvršeni preko kapije na kojoj je pronađen presječen katanac koji se nalazio na metalnim vratima kapije. Navedeno je da je iz nalaza vještačenja ostataka boje na katancu utvrđeno da tragovi crvene boje sa katanca imaju veoma visoku sličnost sa tragovima crvene boje koja se nalazi na kliještima za sječenje metala (armature), koja kliješta su pronađena u vikendici koju je koristio apelant zajedno sa svojom suprugom. Nalazom mehaničkog vještačenja kliješta kao oruđa kojim je izvršeno presijecanje katanca utvrđeno je sa velikom vjerovatnoćom da je katanac presječen upravo kliještima koja su pronađena u naprijed navedenoj vikendici prilikom pretresa vikendice. Na nesporan način su dokazani i navodi optužbe da je provaljivanje i ulazak u prostorije maloprodajnog objekta izvršeno odvaljivanjem vrata na magacinu maloprodajnog objekta jer tragovi oštećenja na vratima, njihova veličina i položaj, upućuju na nesporan zaključak da je provaljivanje izvršeno sa metalnom polugom (pajserom) koja je pronađena neposredno pored ulaznih vrata magacina. Pored toga Okružni sud je naveo da je tačnost navoda optužbe koji se odnose na vrijednost, vrstu i količinu robe i stvari koje su ukradene, kao i iznos ukradenog novca, utvrdio na osnovu sadržaja materijalnih dokaza, a posebno iz sadržaja odštetnog zahtjeva i dokumentacije dostavljene uz taj zahtjev, uključujući „dnevni promet maloprodajeˮ koji se vodio svakodnevno, spiska lica od kojih je uzeta kaucija za ambalažu, poreske fakture za računar ,,ACERˮ, koji je, kako je navedeno, pronađen u vikendici koju su koristili apelant i njegova supruga, te Ugovora o finansijskom lizingu broj 7553/09 za vozilo „Ivecoˮ. Navedeno je da svi dokazi optužbe koji su izvedeni u pogledu radnje opisane u izreci osuđujućeg dijela presude, odnosno svaki dokaz u svom dijelu ukazuje na vezu apelanta kao izvršioca tih radnji sa predmetima izvršenja. Skup svih ovih dokaza po stanovištu Okružnog suda povezuje apelanta s predmetima i sredstvima izvršenja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, jer svi ti dokazi upućuju na jedino mogući razuman zaključak da je apelant izvršilac radnje tog krivičnog djela.
11. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odbrana na glavnom pretresu izvršila unakrsno ispitivanje svih svjedoka optužbe i u toku postupka bila upoznata sa svim materijalnim dokazima. Osim toga, navedeno je da je u dokaznom postupku odbrana prigovorila izvršenim vještačenjima, i to prije svega izvršenom vještačenju papilarnih linija koje su pronađene na flaši piva „Heinekenˮ 0,25 litara, koje vještačenje je izvršeno po dva vještaka, ističući da vještaci nisu mogli bez apelantove saglasnosti uzimati otiske apelantovih prstiju koji se nalaze u MUP-u u bazi podataka AFIS [baza podataka o izvršiocima krivičnih djela obrađenih preko daktiloskopske baze]. U vezi s tim Okružni sud je naveo da ovakvi prigovori odbrane nisu osnovani jer su vještaci bili ovlašćena lica da u postupku vještačenja u skladu sa naredbom za vještačenje izvrše utvrđivanje da li otisci papilarnih linija pronađeni na flaši piva „Heinekenˮ 0,25 litara prilikom pretresa vikendice koju je koristio apelant, pripadaju i odgovaraju otisku papilarnih linija koji je registrovan u odgovarajućoj bazi podataka sistema AFIS. Navedeno je da su u provedenom postupku, u skladu s pravilima vještačenja i struke, vještaci na nesumnjiv način utvrdili da dva spoljna otiska papilarnih linija pronađeni na flaši piva „Heinekenˮ 0,25 litara pripadaju srednjem prstu lijeve ruke i dlanu lijeve ruke apelanta. S obzirom da ni ostali elementi nalaza nisu dovedeni značajnije u sumnju nalaz ovih vještaka je prihvaćen kao stručan i objektivan i kao jedan od dokaza koji zajedno sa ostalim dokazima na nesumnjiv način ukazuju da je apelant izvršilac krivičnog djela opisanog pod tačkom a) optužnice i u osuđujućem dijelu ove presude.
12. Pored toga, Okružni sud je naveo da je odbrana izvela svoje dokaze i to saslušanjem četiri svjedoka. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, iz tih iskaza proizlazi da su apelnat i njegova supruga veoma često boravili u vikendici. Pored toga, navedeno je da je svjedok C. S. u svom svjedočenju istakao da se u jednom periodu u blizini te vikendice nalazilo kombi vozilo bijele boje, velikih svjetala koje je jedno vrijeme bilo prekriveno dekom i skriveno granjem. Po stavu Okružnog suda, upravo ove činjenice upućuju na zaključak da se radi o vozilu „Ivecoˮ koje je obuhvaćeno radnjom za koju se apelant tereti jer je isto kasnije pronađeno u mjestu Vukosavci pored kojeg je bila deka koja je po ocjeni suda veoma slična dekama koje se nalaze na snimcima sačinjenim fotografisanjem unutrašnjosti vikendice. Svjedočenjima J. I. i D. A., apelantova odbrana je nastojala da dokaže da je apelant u vrijeme za koje se tereti, u toku noći 25/26. avgusta 2009. godine bio zajedno s njima u ugostiteljskom objektu pod nazivom „Imidžˮ te da je poslije zajedničkog druženja s njima otišao do svog stana jer mu je dijete bilo bolesno pa je trebao da ga, zajedno sa suprugom, vodi ljekaru na pregled. Iako su ova oba svjedočenja u određenom dijelu saglasna i upućuju na iste činjenice, po ocjeni Okružnog suda su činjenično nepotpuna. Naime, odbrana pored ovih svjedočenja nije ponudila, a ni izvela nijedan drugi dokaz koji bi potvrdio vjerodostojnost činjenica sadržanih u tim izjavama. Međutim, ovi svjedoci u svojim iskazima nisu naveli konkretne činjenice, iz kojih bi proizlazio nesporan zaključak u pogledu vjerodostojnosti njihovih svjedočenja. Upravo zbog toga Okružni sud nije imao dovoljno činjeničnog osnova da stekne uvjerenje o vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka jer su ovim iskazima nedostajali i drugi dokazi po osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogle da potvrde činjenice koje su ovi svjedoci naveli u svojim svjedočenjima.
13. Nadalje, kako je ocijenio Okružni sud, optužba nije na nesumnjiv način dokazala da je apelant počinio i drugu radnju produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS, a koja je navedena pod tačkom c) optužnice. Naime, Okružni sud je naveo da se apelant teretio za izvršenje produženog krivičnog djela teška krađa koje se sastojalo od dvije radnje izvršenja opisane pod tačkama a) i c) optužnice, a kako produženo krivično djelo predstavlja jedno djelo koje se u konkretnom slučaju sastoji od dvije istovrsne radnje izvršenja učinjene u relativno kratkom vremenskom periodu, Okružni sud je zaključio da obje te radnje predstavljaju cjelinu i da se radi o jednom krivičnom djelu u produženom trajanju. Slijedom toga, Okružni sud je donio presudu kojom je za radnju opisanu pod tačkom a) optužnice, apelanta proglasio krivim smatrajući da je dokazana radnja apelanta opisana pod tačkom a) optužnice koja čini krivično djelo teške krađe iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS, dok po njegovoj ocjeni nije dokazana radnja apelanta navedena pod tačkom c) optužnice, iz razloga kako je to obrazloženo u ovoj presudi.
14. Okružni sud je dalje naveo da je, u okviru presude donio i odluku kojom je apelanta, na osnovu člana 298 stav 1 tačka v) ZKPRS, oslobodio optužbe za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS koje djelo je bilo opisano pod tačkom b) optužnice, zbog toga što nije dokazano da je apelant učinio ovo krivično djelo.
15. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili Okružno tužilaštvo, apelant i njegov branilac, Vrhovni sud je donio Presudu broj 12 0 K 000991 13 Kž 7 od 21. februara 2013. godine kojom je odbio, kao neosnovanu žalbu Okružnog tužioca, apelanta i njegovog branioca i u osuđujućem dijelu potvrdio Presudu Okružnog suda broj 12 0 K 000991 12 K od 2. novembra 2012. godine (stav I izreke). Stavom II iste presude Vrhovni sud je uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i ukinuo, u oslobađajućem dijelu, Presudu Okružnog suda broj 12 0 K 000991 12 K od 2. novembra 2012. godine i u tom dijelu predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima, pri čemu se posebno ukazuje da je vještačenje papilarnih linija na flaši „Heinekenˮ piva od 0,25 litara, pronađenoj u vikendici apelantove supruge, nezakonito jer nesporni trag apelanta, koji je korišten u ovom vještačenju, nije uzet sa ruku, odnosno dlana i prstiju apelanta, iako je tužilaštvo to moglo i moralo da učini, već iz baze podataka AFIS-a, bez naredbe tužilaštva ili suda i bez apelantove saglasnosti. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da se pobijana presuda ne zasniva na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ZKPRS koje propisuju šta se smatra pravno nevaljalim dokazima. Nijedan dokaz koji je proveden nema ovakav karakter pa ni onaj dokaz na koji se žalbom branioca ukazuje. Naime, kako je Vrhovni sud ukazao, uvidom u spise predmeta Okružnog suda je utvrđeno da su kao dokazi tužilaštva na glavnom pretresu, između ostalih, izvedeni dokazi saslušanjem vještaka Radivoja Radiše, nakon čega je njegov pisani nalaz i mišljenje vještačenja otisaka papilarnih linija, nađenih na flaši piva „Heinekenˮ u vikendici apelantove supruge, od 12. januara 2010. godine, prihvaćen kao dokazni materijal i uložen u spise predmeta, te izvršen uvid u naredbu Okružnog tužioca od 23. decembra 2009. godine kojim se nalaže daktiloskopsko vještačenje otisaka apelantovih papilarnih linija. Navedeno je da je prilikom sprovođenja ove istražne radnje, odnosno pri donošenju i provođenju naredbe za vještačenje papilarnih linija u potpunosti ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje se određuje ova istražna radnja. I Vrhovni sud je istakao da je mišljenja da su dokazi koji su dostavljeni radi vještačenja papilarnih linija pribavljeni na zakonom propisan način. Ovo iz razloga, kako je naglasio Vrhovni sud, što su vještaci, kako je pravilno zaključio i Okružni sud, ovlašćena lica koja u postupku vještačenja, u skladu sa naredbom za vještačenje, mogu da pribavljaju i da koriste određene dokaze i podatke iz odgovarajućih evidencija, pri čemu nije potrebna saglasnost osumnjičenog, odnosno optuženog za pribavljanje i korišćenje tih dokaza ili podataka.
17. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantove prigovore da su izreka i obrazloženje pobijane presude nerazumljivi, protivrječni i da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer je zaključio da, suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela teške krađe i krivične odgovornosti apelanta, kao i obrazloženje u pogledu radnje izvršenja u sklopu produženog krivičnog djela teške krađe opisane pod tačkom a) dispozitiva optužnice, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kako to propisuju odredbe člana 295 stav 2 i člana 304 stav 7 ZKPRS i dala pravilnu ocjenu tih iskaza. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da je Okružni sud, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazima i mišljenjima vještaka, zapisnika o uviđaju, zapisnika o pretresanju, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentacije, naredbi o vještačenju i pretresanju i drugim provedenim dokazima, izveo pravilan zaključak da je apelant, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, počinio krivična djela za koja je oglašen krivim, jasno obrazlažući način preduzimanja radnji izvršenja, odnosno da optužba nije na nesumnjiv način dokazala da je apelant počinio i drugu radnju produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS, a koja je navedena pod tačkom c) optužnice.
18. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da su prvostepenom presudom pravilno utvrđene sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne apelantu i da su te okolnosti adekvatno vrednovane. Stoga je Vrhovni sud, u odnosu na osuđujući dio pobijane presude zaključio da žalbe nisu osnovane i žalbe je odbio te u tom dijelu, na osnovu člana 327 ZKPRS, pobijanu presudu potvrdio.
19. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da su žalbeni prigovori tužioca u odnosu na oslobađajući dio presude za krivično djelo iz člana 319 stav 1 KZRS osnovani. Vrhovni sud je ukazao da pobijana presuda, u dijelu koji se odnosi na krivično djelo iz člana 399 stav 1 KZRS, nema razloga o odlučnim činjenicama, izreka presude je nerazumljiva i protivrječna razlozima presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka j) ZKPRS, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Slijedom toga, Vrhovni sud je, ukinuo osporenu presudu u tom dijelu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
20. Ustavni sud konstatuje da je Okružno tužilaštvo, uz odgovor na apelaciju dostavilo i Presude Okružnog suda broj 12 0 K 000991 13 K 2 od 21. maja 2013. godine i Vrhovnog suda broj 12 0 K 000991 13 Kž 8 od 24. oktobra 2013. godine donesene u ponovnom postupku u dijelu koji je osporenom odlukom Vrhovnog suda vraćen na ponovno suđenje. Iz dostavljene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je apelant proglašen krivim i za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je konačno, primjenom člana 42 stav 2 tačka 2 KZRS, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant protiv tih odluka nije Ustavnom sudu podnio apelaciju.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, navodi da je prvostepena presuda u osuđujućem dijelu postala pravosnažna te da stoga osporava pravilnost navedenih odluka Okružnog i Vrhovnog suda u tom dijelu. Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, primjeni pozitivnopravnih propisa te analizi kao i zakonitosti dokaza. Smatra da u vezi s krivičnim djelom za koje je osuđen redovni sudovi nisu mogli da nađu kauzalnu vezi između njega i tog krivičnog djela, na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude, jer za to nema nijednog direktnog, neposrednog i nespornog dokaza. Smatra da su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze i da iste nisu brižljivo i savjesno ocijenili te da mu nije obezbijeđena „jednakost oružjaˮ u odnosu na Tužilaštvo kao i da sud nije poštovao princip in dubio pro reo. Ukazuje da se nijedan trag niti izuzeti materijalni dokaz, niti brojni otisci papilarnih linija pronađeni na licu mjesta, nisu mogli da povežu s njim ili da se dovedu u vezu s njim kao potencijalnim izvršiocem krivičnog djela, a takođe takvi dokazi nisu pronađeni ni kod detaljnog pretresa u njegovom stanu ili u garaži. Takođe, u kontekstu pretpostavki o povezanosti apelanta s djelom je i pronađeni kombi, iako udaljen 5 km od vikendice, te pronađene makaze i flaša od piva s otiscima. Međutim, apelant nije pronađen tu sa predmetima niti su oni od njega oduzeti. S tim u vezi ističe da na makazama za sječenje željeza nisu, kao ni kod oštećenog pronađeni tragovi apelanta (papilarne linije, materijal za DNK) koji bi ga povezali s djelom. Takođe, navodi da pronađene makaze za sječenje željeza (kliješta) nemaju nikakvu vezu sa njim i za tu vezu nema dokaza. Vještačenjem ovog oruđa je utvrđeno da „su iste gotovo nove, bez mehaničkih oštećenja na reznom dijeluˮ te da se „ne može izvršiti potpuna identifikacija oruđaˮ koje je korišteno za presijecanje katanca (nalaz vještaka). Pored toga, apelant navodi da je na njegovu štetu, utvrđena kvalifikatorna okolnost djela za koje je oglašen krivim i to da vrijednost ukradenih stvari prelazi iznos od 50.000 KM jer, na tu okolnost nije provedeno vještačenje niti je optužba predlagala. Osim toga apelant naročito prigovara da i vještačenju traga njegovih papilarnih linija, tj. fragmentu otiska prsta i dlana pronađenih na flaši od piva „Heinekenˮ. Ističe da je ovaj trag sa flaše vještačen u MUP-u KTC Banjaluka i da je ovo vještačenje nezakonito i sudovi su isto trebali da isključe. Naime nesporni apelantov trag koji je korišten u ovom vještačenju, kao biološki trag masnih kiselina sa ruku – otisak dlana i prstiju nije izuzet od apelanta niti je to traženo te da je nesporni trag iz baze ADIS i AFIS pribavio vještak iako za to nije ovlašćen po zakonu. Dalje navodi da ni Vrhovni sud nije pravilno i u cijelosti razmotrio sve njegove žalbene navode i da je nekritički prihvatio izvedene dokaze pred Okružnim sudom, prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i nezakonito pribavljene dokaze, te dokaze na kojim ne može da se gradi nesumnjivo utvrđenje apelantove krivice iskoristio za svoju odluku i nepravilno potvrdio osuđujući dio presude. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
b)Odgovor na apelaciju
22. Okružno tužilaštvo je u odgovoru navelo da je iz sadržaja apelacije evidentno da apelant ističe činjenice i navode koje je isticao tokom redovnog postupka pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom. Smatra da su apelacioni navodi potpuno proizvoljni a naročito oni kojima se ukazuje da sudovi nisu cijenili prigovore i žalbene navode odbrane, jer to demantuje obrazloženje presude Vrhovnog suda.
23. Okružni sud je istakao da iz obrazloženja apelacije proizlazi da se kompletno obrazloženje odnosi na pobijanje činjeničnog utvrđenja presude Okružnog suda i ocjenu dokaza jer se u okviru obrazloženja raspravlja o činjenicama o kojima je već Okružni sud raspravio u svojoj presudi i koje činjenice je pravosnažno ocijenio Vrhovni sud.
24. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude Okružnog suda u vezi s krivičnim djelom teške krađe iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS, a slijedom toga se dovodi u pitanje pravilnost presude Vrhovnog suda kojom je njegova žalba protiv prvostepene presude odbijena kao neosnovana. Budući da apelacija napada činjeničnu osnovu pravosnažne presude (prvostepene), kao i odluku Vrhovnog suda po žalbi protiv te presude, te način na koji su ocijenjeni dokazi, Vrhovni sud smatra da Ustavni sud ne može da se upušta u ocjenu dokaza niti u činjenična utvrđenja pravosnažne presude, zbog čega smatra apelaciju neosnovanom i predlaže da se odbije.
V. Relevantni propisi
25. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) relevantne odredbe glase: Teška krađa Član 232. stav 1 točka 1 i stav 3.
(1) Ako je krađa izvršena:
1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora, (3) Ako […] vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
26. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 160.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. [...].
Član 161. stav 1.
Naredba o vještačenju (1)Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. [...].
Korišćenje rezultata analize DNK u drugim krivičnim postupcima Član 179.
U cilju utvrđivanja identiteta osumnjičenog, odnosno optuženog sa njegovog tijela mogu se uzeti ćelije radi analize DNK. Podaci dobijeni na ovaj način mogu se koristiti i u drugim krivičnim postupcima protiv istog lica.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav 7.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 000991 13 Kž 7 od 21. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 18. marta 2013. godine a apelacija je podnesena 14. maja 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svejdoke koji svjedoče protiv njega.
34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
35. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da je sud proizvoljno cijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da redovni sudovi nisu analizirali sve dokaze i doveli ih u međusobnu vezu te da je slijedom toga prekršen princip in dubio pro reo. Osim toga prigovara obrazloženju konačne presude Vrhovnog suda, a ističe i da je u konkretnom slučaju korišten nezakonit dokaz – trag njegovih papilarnih linija.
36. U pogledu apelantovog navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešnoj primjeni prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza i tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud prije razmatranja ovih navoda, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Takođe, Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Ustavni sud podsjeća i da prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 304 stav 7 ZKPRS) i pri tom dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
39. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega zapaža, a vezano za apelacione navode koji su skoro identični žalbenim navodima, da je ove navode Vrhovni sud razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant oglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, zato što su sudovi, nakon provedenog postupka, zaključili da je, u vrijeme i na način podrobno opisan u izreci prvostepene presude, obijanjem zatvorenih zgrada i prostora preduzeća „Sretnoˮ oduzeo pokretne stvari koje su se nalazile u tim prostorijama, u namjeri da njihovim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, a čija vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 KM. Nadalje, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da je kriv za njegovo izvršenje.
40. Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe tako i svjedoci apelantove odbrane. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke pri čemu je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji (ocjenu dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS-a, dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli da dovedu do drukčijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred Okružnim sudom proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi ne samo iz izjava svejdoka već i iz drugih provedenih dokaza.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao da su Okružni i Vrhovni sud eventualno odbili njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su kako Okružni tako i Vrhovni sud naročito razmotrili apelantove navode o nezakonitosti dokaza – vještačenje traga apelantovih papilarnih linija koji je uzet iz baze AFIS-a, tvrdnjama da vještaci nisu mogli da bez apelantove saglasnosti uzimaju te otiske koji se nalaze u MUP-u u bazi podataka AFIS. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim dokazom Okružni sud ukazao da je to vještačenje izvršeno po dva vještaka te da je ta vještačenja prihvatio kao objektivna i stručna imajući u vidu da se radi o vještacima sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti u kojoj su vještačili, čija stručnost ničim konkretnim nije dovedena u pitanje. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je taj dokaz samo jedan od više dokaza koji ukazuje da je apelant kriv za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen te da, štaviše nijednom od odredaba ZKPRS nije propisano da trag papilarnih linija ne može da se uzima iz odgovarajuće baze podataka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 179 ZKPRS propisano da se čak i podaci o DNK analizi koje se u jednom postupku izvrši mogu koristiti i u drugim krivičnim postupcima protiv istog lica. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je identične navode detaljno razmotrio i Vrhovni sud i u obrazloženju svoje odluke dao iscrpne razloge zašto su apelantovi žalbeni navodi istaknuti u tom pogledu neosnovani odnosno zašto ne mogu da dovedu do drukčijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Vrhovni sud u pogledu ovog prigovora istakao da prije svega ovi dokazi ne pripadaju grupi dokaza za koje je zakonom izričito propisano da na njima ne može da se zasniva sudska odluka. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
42. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na „jednakost u postupkuˮ Ustavni sud podsjeća da iz tog načela proizlazi, između ostalog, i da optuženim osobama mora da bude dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe, moraju da budu u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora da bude ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te da unakrsno ispituje svjedoke i vještake optužbe. Štaviše, u konkretnom slučaju, Okružni sud je, kako to proizlazi iz osporenih presuda, prihvatio sve dokaze koje je apelant predložio i proveo ih na glavnom pretresu. Takođe, apelant je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud, nasuprot apelantovom stavu, ispoštovali smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja». Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.
43. U vezi s apelantovim navodima da je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba da ide u korist optuženom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da te navode apelant povezuje isključivo s ocjenom svih provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o krivici apelanta isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam bilo kakve proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud, u kontekstu navedenog, zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo.
44. Naprotiv, apelant svojim argumentima samo želi da sudsku ocjenu dokaza zamijeni vlastitom ocjenom, što znači da se navodi o kršenju ovog principa zasnivaju na apelantovom nezadovoljstvu zaključcima suda o njegovoj krivici. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Budući da je u prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje pobijane presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude, počinio predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo, takođe neosnovani.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanta iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
46. Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: „Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud.ˮ Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Vrhovni sud ispitao osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo za koje je oglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa in dubio pro reo. Takođe, sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu prigovora o zakonitosti dokaza koje je prihvatio, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju imajući u vidu da je apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu, te da je sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu navedenog člana.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman