Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3758/13 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Aktivna legitimacija
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Zastara
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3758/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3758/13, rješavajući apelaciju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014260 13 Rev od 18. jula 2013.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014260 11 Pž od 23. avgusta 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 Ps 014260 03 Ps 2 od 27. juna 2011. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 4. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014260 13 Rev od 18. jula 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014260 11 Pž od 23. avgusta 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 Ps 014260 03 Ps 2 od 27. juna 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 Ps 014260 03 Ps 2 od 27. juna 2011. godine apelantu je naloženo da tužitelju „Autoprevoz bus“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 39.536,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 29. septembra 2008. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.886,70 KM. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate počev od 27. avgusta 2008. godine. Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta da se naloži tužitelju da apelantu isplati iznos od 34.705,00 KM sa zakonsko zateznom kamatom počev od 26. avgusta 2008. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su parnične stranke 4. novembra 1996. godine zaključile ugovor o prevozu i to tužitelj kao prevoznik a tuženi kao korisnik prevoza. Predmet ugovora je prevoz starješina kao korisnika prevoza a koristeći pri tome prevozna sredstva, autobuse koji već saobraćaju na postojećim linijama za prevoz građana na relaciji Blagaj-Mostar-Salakovac i obratno. Navedenim ugovorom apelant se obavezao da će redovno plaćati pružene usluge po utvrđenim cijenama.
4. Dalje je utvrđeno da je tužitelj obavio usluge prevoza i za iste ispostavio apelantu fakture na ukupan iznos od 32.190,00 KM u periodu od 16. marta do 31. jula 1998. godine, da dug po fakturama nije plaćen, zbog čega je tužitelj kao tražitelj izvršenja pokrenuo izvršni postupak, radi prinudne naplate 22. avgusta 2001. godine, koji je nastavljen po pravilima parničnog postupka. Utvrđeno je da je tužitelju u toku trajanja predmetnog postupka plaćen glavni dug 26. avgusta 2008. godine, te da na naplaćeni iznos tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu za period od 2. aprila 1998. godine do 26. avgusta 2008. godine u iznosu od 39.536,88 KM kao i procesnu kamatu na zakonsku zateznu kamatu kao glavni dug počev od 29. septembra 2008. godine.
5. Općinski sud je utvrdio da je neosnovan prigovor apelanta u pogledu stvarne nadležnosti suda budući da se ona određuje s obzirom na vrstu predmeta spora i na vrijednost spora. Također je utvrđeno da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
6. Istaknuto je da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer je zadnji račun dospio za naplatu 15. avgusta 1998. godine a tužba odnosno prijedlog za izvršenje je podnesen Općinskom sudu 22. avgusta 2001. godine, dakle u roku od tri godine kako je propisano odredbom člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je ukazano da kako je glavni dug apelant u cijelosti isplatio 26. avgusta 2008. godine to je i po tom osnovu prigovor zastarjelosti potraživanja u ovoj pravnoj stvari neosnovan.
7. Prvostepeni sud nije prihvatio prigovor apelanta o nedopuštenosti tužbe u smislu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te postupka pretvaranja navedenih potraživanja u javni dug. S tim u vezi je ukazano da je navedene prigovore apelant mogao isticati u izvršnom postupku dok je u predmetnom (parničnom) postupku sud dužan utvrditi da li postoji obaveza apelanta za plaćanje utuženog iznosa što je i učinjeno.
8. Općinski sud je našao da je tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata osnovan u smislu člana 277. ZOO budući da je apelant propuštanjem da izmiri dospjelo potraživanje pao u docnju a kako je propisano članom 324. ZOO što je nesporna činjenica. Ukazano je da je iznos na ime zakonskih zateznih kamata koji apelant treba da plati utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 18. marta 2011. godine. Ukazano je da je Općinski sud odluku donio u smislu člana 279. stav 2. ZOO s obzirom da se zatezna kamata na iznos neisplaćene kamate može tražiti od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu, a u konkretnom slučaju to je od 29. septembra 2008. godine.
9. Općinski sud je naveo da je protivtužbeni zahtjev apelanta u cijelosti neosnovan. Navedeno iz razloga što je tužitelj izvršio svoju obavezu pružanja usluga prevoza, a kako je i ugovoreno ugovorom od 4. novembra 1996. godine, te da je postupio kao dobar privrednik dok apelant po ispostavljenim računima svoju obavezu nije izvršio na vrijeme odnosno izvršio je sa padanjem u docnju.
10. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 65 0 Ps 014260 11 Pž od 23. avgusta 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio zahtjevu tužitelja a odbio protivtužbeni zahtjev apelanta pri čemu nije počinio povredu postupka.
12. Po mišljenju Kantonalnog suda nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da tužba nije dopuštena navodeći da se radi o potraživanju po osnovu specijalnog zakona tj. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH na koji se apelant pozvao. S tim u vezi istaknuto je da se radi o dugu po ugovoru iz 1996. godine, a da je navedeni zakon stupio na snagu 28. novembra 2004. godine.
13. Kantonalni sud je napomenuo da nije sporno među strankama da je apelant tužitelju isplatio glavni dug 26. avgusta 2008. godine pa je tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev kojim je „uglavničio kamate i na tako uglavničene kamate je tražio procesne kamate koje teku od dana preciziranja tog zahtjeva“ a to je od 29. septembra 2008. godine kako je to utvrdio prvostepeni sud.
14. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 65 0 Ps 014260 13 Rev od 18. jula 2013. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja prema kojem postoji obaveza apelanta da zbog docnje s ispunjenjem svoje novčane obaveze isplati tužitelju zatezne kamate za period od dospijeća 2. aprila 1998. godine do isplate 26. avgusta 2008. godine, pravilno primjenjujući odredbu člana 277. stav 1. ZOO. Pri tome je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno primijenjena i odredba člana 279. stav 2. ZOO jer je na iznos neisplaćenih zateznih kamata dosuđena tzv. procesna kamata počev od podnošenja zahtjeva za njenu isplatu tj. od 29. septembra 2008. godine.
16. Dalje po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je prigovor apelanta da je potraživanje zakonske zatezne kamate kao glavnog duga zastarjelo po članu 372. stav 1. ZOO po kojem potraživanje zateznih kamata kao samostalnog potraživanja zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi istaknuto je da apelant navodi da je zakonsku zateznu kamatu kao glavni dug tužitelj zatražio podneskom od 29. septembra 2008. godine pa su prošle tri godine od dospjelosti i zadnjeg potraživanja 16. avgusta 1998. godine, a posebno svih prethodnih potraživanja.
17. Vrhovni sud je naveo da takav pravni zaključak apelanta nije osnovan. Navedeno iz razloga što zahtjev za kamatu je posljedica neispunjenja novčane obaveze apelanta i teče sve do njezinog ispunjenja zbog čega je, dok glavni dug nije plaćen, nedjeljiva od glavnog duga i zajedno s njim predstavlja cjelinu. Ukazano je da tužitelj u tužbi kojom je tražio isplatu glavnog duga na ime prevoza nije mogao ostvariti pravo na spornu kamatu jer ona nije samostalno izazvala vođenje spora pa se tek po izmirenju glavnog duga ako nije plaćena i zatezna kamata ona osamostaljuje. Zbog toga po mišljenju Vrhovnog suda tužitelj ima pravo na tu kamatu tek nakon isplate glavnog duga od dana kada je u tom pravcu podnio zahtjev a to svakako nije prije 26. avgusta 2008. godine, kada je glavni dug plaćen. Navedeno je da je zahtjev za isplatu kamate postavljen 29. septembra 2008. godine iz čega slijedi da predmetno potraživanje nije zastarjelo.
18. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je i revizijski prigovor o tome da je u pitanju potraživanje koje se jedino može ostvariti po Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kao specijalnom zakonu kojim je propisan način izmirenja obaveza FBiH u koje spada i predmetno potraživanje. Istaknuto je da je ovaj postupak započeo znatno prije stupanja na snagu i primjene navedenog zakona, a pokrenut je zbog ispunjenja ugovorne obaveze, gdje su stranke, u slučaju spora, ugovorile primjenu ZOO i postupanje nadležnog redovnog suda. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni zakon nije odredio da se započeti sudski postupci po osnovu potraživanja obaveza koja imaju karakter općih obaveza prekidaju radi eventualnog upućivanja Komisiji za verifikaciju već naprotiv odredbe navedenog zakona podrazumijevaju i isplatu po odlukama u sudskom i upravnom postupku, pa čak i isplatu kamate od 2,5 % od dana izvršnosti takve odluke do konačne isplate (član 6. stav 3. Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH) Zbog toga Vrhovni sud smatra da ne može biti dvostruke isplate kako smatra apelant uslijed čega se tužitelj isplatom glavnog duga od strane apelanta nije neosnovano obogatio. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta za vraćanje iznosa glavnog duga kojeg je apelant platio tužitelju u toku postupka.
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno „pravo na pravično suđenje“ i „pravo na imovinu“. Navedena prava su zagarantovana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je pravna sudbina glavnog potraživanja da se radi o unutrašnjem dugu FBiH koji dug je pod posebnim zakonskim režimom Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH a što je prihvatio i tužitelj. Navedeno znači da su i kamate na taj dug pod istim zakonskim tretmanom jer dijele sudbinu glavnog potraživanja. Ukazuje da je vještak finansijske struke potpuno zanemario Zakon o unutrašnjem dugu FBiH a po kojem je tužitelju izvršena isplata po osnovnom dugu i svoj nalaz uradio po svom nahođenju upuštajući se u određene pravne kvalifikacije predmetne stvari što je nezakonito i neprihvatljivo.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
23. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata za period od 2. aprila 1998. godine do 26. avgusta 2008. godine, kao i tzv. procesne kamate počev od 29. septembra 2008. godine i u dijelu u kojem su odbili protivtužbeni zahtjev apelanta za vraćanje iznosa glavnog duga primjenjujući relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog čega se na konkretan slučaj ne primjenjuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, na što je apelant ukazivao u predmetnom postupku, a u kojim razlozima Ustavni sud također ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, te imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane, kao i da predloži dokaze u cilju dokazivanja neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i osnovanosti svog protivtužbenog zahtjeva. Stoga Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman