Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-353/15 (J. Z. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-353/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-353/15, rješavajući apelacije Janka Zarića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Janko Zarić protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004426 14 GŽ 3 od 12. novembra 2014. godine;

Šaćir Rahman protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 011221 14 GŽ 2 od 13. februara 2015. godine;

F.V., B.H., A.J., A.S. i D.F. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027334 13 Rev od 26. novembra 2015.

godine;

Amir Demić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 037392 15 Rev od 26. januara 2016. godine;

Iva Vidović i Rudolf Vidović protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 105021 14 Gž od 10. marta 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-353/15 Janko Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitanovića, kojeg zastupa Slavica Ristić advokatica iz Brčkog, podnio je 21. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004426 14 GŽ 3 od 12. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da tužiteljica (V.Z.) ima valjani pravni osnov za sticanje prava vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u izreci prvostepene presude, te prava svojine na postojećem stambenom objektu sagrađenom na istom zemljištu, što su tuženi (apelant, B.K., T.S. i M.Z.) dužni priznati i trpiti da se na osnovu ove presude tužiteljica uknjiži u zemljišnim knjigama sa pravom svojine na predmetnim nekretninama sa 1/1. Istom odlukom naloženo je apelantu da preda tužiteljici predmetne nekretnine, dok su apelant i M.Z. obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne nekretnine, koje su predmet ovog spora, stečene od strane tužiteljice na zakonom propisan način (valjanim pravnim poslom-darovanjem po Ugovoru o poklonu Ov.br. 256/92 od 24. februara 1992. godine, a inače zemljište i objekti na zemljištu imaju jedinstvenu pravnu sudbinu), dok tuženi (apelant i Z.M.) ni jednim pravno valjanim, materijalnim, uvjerljivim, objektivnim i logičnim dokazom nisu dokazali da su predmetne nekretnine stečene radom i sredstvima tuženih, niti da su njihova posebna imovina. Apelacioni sud ističe da je pravilno zaključio prvostepeni sud da tužiteljica ima valjan pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnim nekretninama, pa je primjenom odredbi čl. 22. i

41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom odredbe člana 119. stav 1. u vezi sa odredbom čl. 116. i 129. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-2095/15 Šaćir Rahman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 25. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 011221 14 GŽ 2 od 13. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim se Osnovni sud BD BiH oglasio apsolutno nenadležnim za raspravljanje i odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari (tužba apelanta za utvrđenje prava vlasništva), odbačena je apelantova tužba podnesena protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i sve preduzete procesne radnje su poništene, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da je predmet spora utvrđenje apelantovog prava vlasništva na katastarskim parcelama, pobliže opisanim u prvostepenom rješenju, koje su označene kao Opštenarodna imovina. Apelacioni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da postupak raspravljanja imovinsko-pravnih odnosa nastalih uzurpacijom predmetnih nekretnina nije okončan, te da se radi o imovinsko-pravnim odnosima (nastali uzurpacijom) o kojima je prema odredbi člana 16. Zakona o uzurpacijama nadležan da raspravlja i donese odluku organ uprave. Dakle, pravilno je odlučio prvostepeni sud kada se oglasio stvarno nenadležnim za raspravljanje i odlučivanje u predmetnom postupku, ukinuo sve provedene procesne radnje i odbacio apelantovu tužbu u skladu sa odredbom člana 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku, zaključio je Apelacioni sud.

3. AP-667/16 F.V., B.H., A.J., A.S. i D.F. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Orašja, Tuzle, Siminog Hana i Republike Austrije, koje zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027334 13 Rev od 26. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tuženih-protivtužitelja (E.M. i A.M.) i preinačena je drugostepena presuda na način što je djelimično uvažena žalba apelanata i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o eventualnom protivtužbenom zahtjevu tuženih tako da su apelanti obavezani da tuženim po osnovu ulaganja, dogradnje i preuređenja stambene zgrade i dvorišta u suvlasništvu parničnih stranaka, pobliže označenih u dispozitivu presude, solidarno isplate iznos od 34.340,80 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 42.094,35 KM, te naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.957,35 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 6.456,00 KM, dok je odbijena žalba apelanata u ostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata (odbačena tužba apelanata kojim su tražili utvrđenje veličine suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama). Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu apelanata, jer iz izvedenih dokaza proizilazi da su apelanti upisani kao nosioci trajnog prava korištenja na predmetnim nekretninama sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima, te da postavljenim tužbenim zahtjevom apelanti ne traže bilo kakvu izmjenu u zemljišnim knjigama nego samo potvrdu svojih prava koja su već upisana u zemljišnim knjigama. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je prednik tuženih bio savjestan držalac predmetnih nekretnina i da je postupao savjesno kada je vršio ulaganja u iste, kod činjenice da apelanti nisu tražili da im se nekretnine predaju na sukorištenje, da su bili upoznati sa izvršenim ulaganjima i da im se nisu protivili, te da su ih naknadno odobrili. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su za odluku o isplati naknade za izvršena ulaganja relevantna pravila propisana odredbama člana 38. st. 3., 4. i 5. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. Zakona o parničnom postupku RS.

4. AP-1681/16 Amir Demić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 13. april 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 037392 15 Rev od 26. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je suvlasnik sa 1/3 na dijelu poslovnog objekta koji je postojao u momentu nastavka gradnje od strane tuženog (M.A.), pobliže označenog u dispozitivu presude, da je ovlaštenik prava korištenja zemljšta na kojem je izgrađen objekat sa dijelom 1/3, te da mu je tuženi slijedom navedenog dužan priznati ovo pravo i predati mu ispravu za uknjižbu istog, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije imao zaključen pismeni kupoprodajni ugovor sa ovlaštenikom predmetne nekretnine (S.M.) i da mu nije isplatio kupoprodajnu cijenu, da sa tuženim ili R.M. (zetom tuženog) nije sklopio ortakluk radi zajedničke koristi, niti je dogovorio suvlasništvo na spornom dijelu poslovnog objekta kao ortački udjel srazmjerno uloženim sredstvima na tom objektu, te da je na ime izmirenja duga prema zetu tuženog (R.M.) istom prepustio prava na predmetnom objektu u zamjenu za novčani dug. Vrhovni sud ističe da je, suprotno revizionim navodima apelanta, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je stekao pravo suvlasništva ni usmenim ugovorom o ortakluku sa tuženim ili R.M. Naime, iz iskaza apelanta proizilazi da nikada nije napravljen konačni dogovor oko ulaganja u predmetni objekat, da nije bilo određeno da li bi se uzimajući u obzir ulaganja trebali odrediti odgovarajući suvlasnički dijelovi, ili će neko nekoga isplatiti, dok iz iskaza apelantove supruge proizilazi da nikada nije napravljena rekapitulacija ulaganja i dugova. S obzirom na navedeno, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da nije značajno koliko je sredstava apelant uložio u predmetni objekat, jer pravo suvlasništva nije mogao steći građenjem (s obzirom da je nelegalizovani objekat već bio izgrađen), dok s druge strane apelant nije dokazao da je stekao stvarno pravo na neki drugi način po samom zakonu (član 24. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), zaključio je na kraju Vrhovni sud.

5. AP-1700/16 Iva Vidović i Rudolf Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Rizo Tvrtković advokat iz Mostara, podnijeli su 13. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 105021 14 Gž od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi (M.K. i T.P.) izgradnom ogradnog zida i pomoćnog objekta-šupe bespravno zauzeli dio nekretnina apelanata, pobliže označenih u u dispozitivu presude, te da su tuženi dužni ukloniti ogradni zid i pomoćni objekat sa navedenih nekretnina i iste predati apelantima u posjed i slobodno raspolaganje, dok su apelanti obavezani da tuženim naknade troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su vlasnici spornog dijela parcele, te da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Ovo iz razloga što je nesporno utvrđeno da tuženi više od 20 godina drže u posjedu sporni dio nekretnine pa su dosjelošću stekli pravo vlasništva na istom u smislu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Naime, u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali nesavjesnost posjeda tuženih jer ni nakon 1974. godine (kada je vršeno avio snimanje i kada je stupio na snagu novi premjer) nije vođen spor među strankama niti su apelanti osporavali posjed tuženim, te su apelanti reagovali tek podnošenjem predmetne tužbe kojom traže predaju u posjed spornih nekretnina na kojima su tuženi stekli pravo vlasništva dosjelošću protekom vremena od 20 godina savjesnog posjeda. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-353/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-353/15 (J. Z. i drugi) | Sudska praksa | Aktio