Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5337/13 (O. H.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5337/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5337/13, rješavajući apelaciju Osmana Halilovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Halilovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 020358 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, SR Njemačka, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 020358 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 020358 08 P od 5. septembra 2011. godine utvrđeno je da je apelant po osnovu Ugovora o regulisanju suvlasničkih odnosa zaključenog 2. januara 1997. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) stekao 51% suvlasničkog udjela u Društvu za proizvodnju, prijevoz, trgovinu i usluge „Citarprodukt" d.d. Visoko, što je tuženi S.H. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpiti da se apelant na osnovu ove presude upiše sa navedenim suvlasničkim pravom u Registar privrednih društava Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te je naloženo navedenom registru da po pravosnažnosti ove presude izvrši upis utvrđenog prava apelanta u pomenutom društvu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant bio osnivač preduzeća ,,Citarprodukt“ d.j.l. Visoko (prvi put registrovano kod Višeg suda u Sarajevu pod brojem 4661/91 dana 3. oktobra 1991. godine), koje je osnovao zajedno sa svojim bratom-tuženim, da je odlukom osnivača od 25. oktobra 1995. godine usaglašeno da apelant istupi iz društva i jedini osnivač bude tuženi, pa je 20. oktobra 1995. godine izvršena preregistracija preduzeća od kada je tuženi preuzeo osnivačka prava pomenutog društva, da su stranke 2. februara 1997. godine zaključile Ugovor kojim su sporazumno utvrdile udio apelanta u vlasništvu preduzeća od 51%, a tuženog 49%, da je apelant Ugovorom ovlastio S.A. da zastupa njegove interese iz razloga što on živi u SR Njemačkoj, kao i da je apelant 12. septembra 1997. godine registrovao novo društvo pod nazivom Preduzeće za proizvodnju, građevinarstvo, unutrašnju i vanjsku trgovinu „Citarkomerc" d.j.l. Ilijaš, a 2001. godine izvršio usklađivanje statusa ovog preduzeća promjenom oblika organizovanja iz društva jednog lica (d.j.l.) u društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o). Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je Ugovor raskinut, kao i da okolnost osnivanja novog preduzeća od strane apelanta ne znači da se on odrekao suvlasničkog udjela u društvu „Citarprodukt", pa je smatrajući neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe, usvojio zahtjev apelanta u cijelosti.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 020358 12 Gž od 24. februara 2012. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda, tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zauzeo pravni stav da je apelant realizaciju zaključenog Ugovora mogao provesti do 30. juna 1998. godine, do kada je shodno Zakonu o postupku za upis u sudski registar i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima, trebalo izvršiti preregistraciju preduzeća iz statusa društva jednog lica u status društva sa ograničenom odgovornošću i u tom smislu donijeti više odluka bez kojih se predmetni Ugovor nije mogao izvršiti i provesti u Registru privrednih društava.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nalazi osnovanim prigovor tuženog istaknut u smislu zastarjelosti prava apelanta da zahtjeva ispunjenje ugovora. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što je odredbom člana 360. st. l. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtjevati ispunjenje ugovora, te da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjeritelj mogao zahtjevati ispunjenje obaveze. Nadalje, utvrđeno je da podnesenom tužbom od 14. jula 2006. godine apelant zahtjeva ispunjenje obaveza utvrđenih Ugovorom od 1997. godine. Kako se u konretnom slučaju radi o Ugovoru o regulisanju suvlasničkih odnosa preduzeća, koji bi se po svojoj pravnoj prirodi mogao smatrati ugovorom o ortakluku (pravno pravilo 1175. OGZ - koji po definiciji predstavlja obavezu dva ili više lica da ujedine odnosno stave na raspolaganje svoju imovinu, imovinska prava ili svoj rad u cilju postizanja imovinske koristi), to bi se za ovu vrstu ugovora primjenjivao opći rok zastarjelosti od pet godina. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant na temelju, u to vrijeme važećeg Zakona o preduzećima (koji je važio do 28. augusta 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o privrednim društvima), mogao tražiti promjenu oblika preduzeća iz d.j.l. u neko drugo društvo, a što ovaj nije učinio, pa je njegovo pravo da zahtjeva izvršenje navedenog Ugovora zastarjelo još 2002.godine, tj. prije podnošenja tužbe sudu. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da pravo zahtjevati ispunjenje ugovora zastarjeva u roku koji je određen za takvu vrstu ugovora, pa ako bi se uzelo da potraživanja iz ugovora o regulisanju suvlasničkih odnosa, kao vrste ortačkog ugovora, zastarjeva u općem roku od pet godina (član 371. ZOO), to je pravo apelanta da traži izvršenje predmetnog Ugovora zastarjelo prije podnošenja tužbe sudu.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Smatra da je ključna činjenica bila da li je Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa stvarnopravni ugovor koji reguliše suvlasničke odnose u privrednom društvu ili je to obligacionopravni ugovor. U prilog tome navodi da Kantonalni sud u svojoj presudi nije ni spomenuo zastaru, već je za razliku od Vrhovnog suda predmetni Ugovor smatrao stvarnopravnim, dok je Vrhovni sud tvrdio da je u pitanju zastara jer se radi o ugovoru o ortakluku. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog predmetnog tužbenog zahtjeva, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njegova prava na pravično suđenje i imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov predmetni tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je apelant realizaciju zaključenog Ugovora mogao provesti do 30. juna 1998. godine, do kada je shodno Zakonu o postupku za upis u sudski registar i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima, trebalo izvršiti preregistraciju preduzeća iz statusa društva jednog lica u status društva sa ograničenom odgovornošću i u tom smislu donijeti više odluka bez kojih se predmetni Ugovor nije mogao izvršiti i provesti u Registru privrednih društava. Osim toga, Vrhovni sud je dao i jasne razloge zbog čega je našao osnovanim prigovor tuženog istaknut u smislu zastarjelosti prava apelanta da zahtjeva ispunjenje ugovora. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman