Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/15 (P. R.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1030/15, rješavajući apelacije P. R. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

P. R., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 074096 14 Gž od 5. januara 2015. godine;

„Digitel Telecom Company“ d.o.o. Gradačac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 053904 14 Rev 2 od 23.

decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1030/15 P. R. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 074096 14 Gž od 5. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju DOO „Zenica-stan“ u stečaju određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelant, kao pravni sljednik J. R., ima obavezu platiti naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, iz razloga što J. R., kao apelantov pravni prednik, nije izmirivala obaveze prema tužitelju u određenom vremenskom periodu. Nadalje, utvrđeno je da apelantova obaveza na plaćanje navedene naknade za održavanje proizilazi iz odredbe člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, koja propisuje da nasljednik odgovara za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno na osnovu odredbe člana 31. Zakona o upravljanju i održavanju stambenih i stambeno-poslovnih zgrada, te člana 10. Ugovora o održavanju i upravljanju zgradom od 9. marta 2011. godine. Naime, konstatovano je da održavanje zgrade u kojoj stanuje apelant povjereno tužitelju kao pravnom sljedniku JP „Zenica-stan“ Zenica, te da je sa ovlaštenim predstavnikom stanara zaključen ugovor o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, pa je tužitelj aktivno legitimisan da potražuje naknadu od apelanta. Osim toga, konstatovano je da je zaostavština pravnog prednika J. R., prešla na nasljednike danom njene smrti, a ne danom pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju, kako to pogrešno ističe apelant, te da apelant kao jedan od nasljednika solidarno odgovara za dugove ostavioca. Isto tako, neosnovan je apelantov prigovor kojim osporava pravo tužitelju da pruža i naplaćuje usluge održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade po osnovu činjenice da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, iz razloga što otvaranje stečajnog postupka ne znači i prestanak postojanja i poslovanja pravnog subjekta.

2. AP-1292/15 „Digitel Telecom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 20. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 053904 14 Rev 2 od 23. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (DD „BH Telecom“ Sarajevo) da apelantu na ime neosnovanog obogaćenja za preuzete telefonske kapacitete (pobliže opisani u izreci presude prvostepenog suda) isplati određeni novčani iznos. Osporenom konačnom odlukom, odbijen je i apelantov eventualni tužbeni zahtjev da se poništi Sporazum o načinu korištenja telefonskih priključaka ATC na području Općine Gradačac zaključen 22. aprila 1999. godine između apelanta i tuženog, te je tuženi dužan apelantu zbog neosnovanog obogaćenja za preuzete telefonske kapacitete isplatiti određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant sa tužiteljem 22. aprila 1999. godine, zaključio Sporazum o načinu korištenja telefonskih priključaka, da su navedenim sporazumom ugovorne strane regulisale poslovni odnos i to tako da je apelantu dato pravo samostalnog raspolaganja sa 1716 rezervnih telefonskih priključaka na period od dvije godine od potpisivanja sporazuma. Također, utvrđeno je da je apelant izgradio rezervne telefonske priključke na svoj rizik, a da neprodati priključci nisu prešli u imovinu tuženog, jer se u skladu sa ugovorom priključci nakon uključenja prenose u osnovna sredstva tuženog, što znači da nema prelaska apelantove imovine u imovinu tuženog, pa u skladu s tim nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, konstatovano je da odredba člana 117. stav 1. ZOO propisuje da se pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za rušljivost ugovora, odnosno od prestanka. Obzirom da apelant zahtijeva poništenje Sporazuma o načinu korištenja telefonskih priključaka koji je zaključen 22. aprila 1999. godine i tvrdi da je isti zaključen pod prinudom, konstatovano je da je za pobijanje takvog ugovora propisan subjektivni rok, koji je prekluzivni rok materijalnog prava čijim istekom apelantu prestaje pravo zahtijevati poništenje ugovora. Dakle, utvrđeno je da je od zaključenja sporazuma pa do podnošenja tužbenog zahtjeva za poništenje zbog mana volje, protekao zakonom propisani rok iz člana 117. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1030/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/15 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio