Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1143/13 (LJ. T.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Odnos sa drugim članovima EK
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Uporedive situacije
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1143/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1143/13, rješavajući apelaciju Lj. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 134385 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 134385 11 P od 26. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lj. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnijela je 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 134385 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 134385 11 P od 26. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Republike Srpske – Republička uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovore dostavili 6. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinje i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 134385 11 P od 26. juna 2012. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantkinje kojom je tražila da se tužena obaveže da apelantkinji na ime razlike neisplaćenih plata sa zakonskim zateznim kamatama i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje isplati precizirane iznose za period počev od februara pa do novembra 2010. godine (stav I izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da se tužena obaveže da joj na ime razlike plate za decembar 2010. godine isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. januara 2011. godine, kao i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period (stav II izreke). Apelantkinja je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude (stav III izreke).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelantkinje za isplatu neisplaćenih plata i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje uz zakonsku zateznu kamatu za period od 1. februara 2010. godine pa do 30. januara 2011. godine. U sprovedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja u svojstvu republičkog tržišnog inspektora u Odjeljenju inspektorata Banja Luka rješenjem od 19. novembra 2007. godine preventivno udaljena s posla (suspendovana) do pravosnažno okončanog krivičnog postupka koji je bio pokrenut protiv apelantkinje. Dalje je navedeno da je apelantkinji za vrijeme trajanja suspenzije utvrđeno pravo na 50% dijela plate. Takođe je utvrđeno da je odlukom Odbora državne uprave za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor državne uprave) od 21. novembra 2007. godine odbijena žalba apelantkinje protiv rješenja od 19. novembra 2007. godine. Dalje je navedeno da je apelantkinji rješenjem od 8. juna 2010. godine prestao radni odnos kod tužene (Republička uprava za inspekcijske poslove). Nadalje je utvrđeno da se apelantkinja 16. juna 2010. godine žalila Odboru državne uprave protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 8. juna 2010. godine, koji je rješenjem od 8. jula 2010. godine poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Navedeno je da je nakon što je tužena dva puta ponovo donosila rješenja o prestanku radnog odnosa apelantkinje (rješenja od 2. avgusta i 13. oktobra 2010. godine) konačno je rješenjem Odbora državne uprave od 23. decembra 2010. godine poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa od 13. oktobra 2010. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelantkinja vraćena na rad kod tužene 4. januara 2011. godine, zatim da se zahtjevom za isplatu plata obratila tuženoj 19. septembra 2011. godine, te da je dopisom tužene od 24. novembra 2011. godine obaviještena da tužena ne raspolaže u budžetu sredstvima na ime potraživanih plata za utuženi vremenski period. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja presudom Osnovnog suda od 9. decembra 2009. godine proglašena krivom za krivično djelo nesavjesni rad u službi, te da joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i novčana kazna od 5.000,00 KM, da bi rješenjem istog suda od 25. februara 2010. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca bila zamijenjena novčanom kaznom od 4.500,00 KM. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se na konkretan radnopravni odnos ima primijeniti Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR), kojim su definisani rokovi za podnošenje tužbe. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja podnijela tužbu sudu 21. decembra 2011. godine, te da je tužba za potraživanja koja su dospjela do 21. decembra 2010. godine neblagovremena. Istaknuto je da plata ima karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec. Dalje je navedeno da apelantkinja nije dokazala da je tužbom kod nadležnog suda pobijala rješenje o suspenziji od 19. novembra 2007. godine, niti je dokazala temeljem kojeg akta je tužena apelantkinju vratila na rad. Osnovni sud je dalje utvrdio da je zahtjev apelantkinje za isplatu plata za decembar 2010. godine neosnovan, jer rješenje o suspenziji apelantkinje nije stavljeno van snage, pa apelantkinji ne pripada pravo na isplatu razlike plate. Takođe je utvrđeno da drugostepeni organ - Odbor državne uprave, donošenjem rješenja od 23. decembra 2010. godine (kada je treći put poništio rješenje tužene o prestanku radnog odnosa) nije odlučio o pravu apelantkinje na isplatu plata, niti na isplatu razlike plate na temelju pravosnažnog okončanja krivičnog postupka. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 90 ZOR-a, člana 35 Zakona o republičkoj upravi i čl. 2, 27 i 97 Zakona o državnim službenicima.
7. Odlučujući o žalbi apelantkinje, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 134385 12 Gž od 15. januara 2013. godine kojom je odbio žalbu apelantkinje i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju nesporne činjenice da je apelantkinja za vrijeme suspenzije primala naknadu plate, da je suspendovana radi vođenja krivičnog postupka, zatim, da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 9. decembra 2009. godine proglašena krivom za krivično djelo nesavjesni rad u službi, kada su, po mišljenju tog suda, i prestale pravne posljedice dejstava rješenja o suspenziji apelantkinje od 19. novembra 2007. godine. Okružni sud je utvrdio da je apelantkinja u momentu kada je izdejstvovala pravosnažnu presudu krivičnog suda imala mogućnosti da se obrati poslodavcu zahtjevom da se vrati na rad, odnosno da joj se vrši isplata plata u 100% iznosu, jer su prestali razlozi za suspenziju i to sve temeljem odredbe člana 97 Zakona o državnim službenicima (budući da je apelantkinja imala status državnog službenika). Citirajući odredbu člana 97 Zakona o državnim službenicima Okružni sud je zaključio da se navedena zakonska odredba primjenjuje na sva prava državnog službenika vezana za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, pa i na novčana potraživanja, te da je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom materijalnog prava tužbu apelantkinje valjalo odbaciti kao nedopuštenu, jer apelantkinja nije koristila sva efikasna pravna sredstva interne zaštite, pa samim tim nije ostvarila pravo ni na sudsku zaštitu.
8. U odnosu na prvostepenu odluku kojom je u jednom dijelu tužba apelantkinje odbačena kao neblagovremena, a u drugom dijelu odbijena kao neosnovana, Okružni sud je utvrdio da su pravne posljedice odbacivanja tužbe kao neblagovremene i nedopuštene iste, kao i odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odlučeno u meritumu. Stoga je Okružni sud svojom odlukom žalbu apelantkinje odbio i prvostepenu odluku potvrdio. Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, a pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Takođe je istaknuto da ni činjenice da je apelantkinji 8. juna 2010. godine prestao radni odnos (nakon šest mjeseci od kada su prestali razlozi za suspenziju), zatim, da je direktor tužene donosio odluke o prestanku radnog odnosa, koje su poništavane od drugostepenog organa, sve do rasporeda apelantkinje na odgovarajuće poslove (dok apelantkinja za sve vrijeme prima 50% plate) ne oslobađaju apelantkinju obaveze da se u ostvarivanju prava iz radnog odnosa koristi pravnim sredstvima koji su propisani odredbom člana 97 Zakona o državnim službenicima niti utiču na pravilnost prvostepene odluke. Okružni sud je, takođe, istakao da kod činjenice da je apelantkinja u ostvarivanju prava iz radnog odnosa u obavezi da koristi pravna sredstva interne zaštite, te u slučaju kada starješina, odnosno rukovodilac ne odluči o zahtjevu apelantkinje, tada ona ima pravo da podnese prigovor u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva, a u situaciji da rukovodilac ne odluči o prigovoru, da službenik može koristiti pravo žalbe Odboru državne službe u roku od 15 dana od dana prijema, odnosno isteka roka u kome je trebalo odlučiti o podnesenom prigovoru i dalje sve do pokretanja sudskog postupka, te je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 117 ZOR-a, kako je to pogrešno istaknuto u žalbi apelantkinje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Takođe, apelantkinja navodi i povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U veoma opširnim navodima apelacije apelantkinja ističe da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer se član 97 Zakona o državnim službenicima ne može primijeniti u konkretnom slučaju zato što Odbor državne uprave prema članu 109 istog zakona nije nadležan da odlučuje o platama već samo o „statusnim pitanjima“ taksativno navedenim u zakonu. Dalje je navela da je u postupku dokazano da se apelantkinja obraćala tuženoj zahtjevom za povrat na posao i zahtjevom za isplatu razlike plate a da tužena nije odgovorila na njen zahtjev. Stoga apelantkinja smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 104 st. 4 i 5 ZOR-a (odnosno član 117 st. 4 i 5 prečišćenog teksta Zakona). Navodi da je u postupku dokazano da tužena nije odbila apelantkinjin zahtjev za isplatu razlike plata već je samo odgovorila da nema sredstava za tu namjenu u već planiranom budžetu što, po mišljenju apelantkinje, znači da je prihvatila isplatu razlike plata. Takođe, navodi da je dokazano da je apelantkinja u smislu člana 118 ZOR-a podnijela tužbu sudu u roku od godinu dana od dana saznanja a dan saznanja je dan povratka na posao, jer je tek tada saznala da ima pravo na razliku plate. Istakla je da je tužena donijela više rješenja o prestanku radnog odnosa apelantkinje nakon završetka krivičnog postupka koje je Odbor državne uprave poništio, nakon čega je tužena vratila apelantkinju na posao. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije jer je Osnovni sud u drugim odlukama (odluka Osnovnog suda broj Rs-246/02 od 27. februara 2003. godine) primjenjivao član 104 ZOR-a (odnosno član 117 prečišćenog teksta Zakona) a što je propustio u slučaju apelantkinje. Povredu prava na efektivan pravni lijek apelantkinja vidi u tome što, prema njenim navodima, Okružni sud nije preispitao navode žalbe prije svega u odnosu na blagovremenost tužbe.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi apelantkinje o povredi navedenih prava o čemu je taj sud dao razloge u svojoj odluci. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev apelantkinje neosnovan budući da apelantkinja koja je imala status državnog službenika u periodu za koji potražuje novčana potraživanja nije koristila efektivni pravni lijek interne zaštite kod tužene u skladu sa Zakonom o državnim službenicima.
11. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena procesna prava apelantkinje, kao i da je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Istaknuto je da je Vrhovni sud Republike Srpske svojim Rješenjem broj 71 0 P 134385 13 Rev od 5. februara 2015. godine reviziju apelantkinje protiv osporene presude Okružnog suda odbacio kao nedozvoljenu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neosnovani navodi apelantkinje o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji, budući da je odluka Okružnog suda donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o državnim službenicima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 118/08, 117/11 i 37/12) relevantne odredbe glase:
Član 2. st. 1. i 2.
(1) Poslove iz djelokruga republičkih organa uprave obavljaju državni službenici [...].
(2) Državni službenik je lice sa visokom stručnom spremom koje je uposleno u organu republičke uprave i obavlja poslove osnovne djelatnosti organa republičke uprave. [...].
Član 9.
Na prava i dužnosti državnih službenika koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor.
Član 27. stav 1. tačka v) (1)Radna mjesta državnih službenika u republičkim organima uprave su:
v) inspektor, [...] Član 96.
Odlučivanje o pravima i dužnostima državnih službenika (1) O pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac organa, rješenjem ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primjenjuju se pravila općeg upravnog postupka, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.
Član 97.
(1) Radi ostvarivanja svojih prava, državni službenik se pisano obraća rukovodiocu organa.
(2) Protiv akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, izuzev o statusnim pitanjima, državni službenik ima pravo podnijeti prigovor.
(3) Prigovor se podnosi rukovodiocu organa u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, a rukovodilac organa je dužan o prigovoru odlučiti u roku od 15 dana od dana njegova podnošenja.
(4) U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, rukovodilac organa preispituje svoju odluku i može je izmijeniti ili dopuniti.
(5) Državni službenik ima pravo podnijeti prigovor i u slučaju kad rukovodilac organa u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu ili obavezi na koji se zahtjev odnosi.
(6) Ako rukovodilac organa u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru ili ako državni službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, državni službenik se može obratiti Odboru u roku od 15 dana od dana prijema, odnosno isteka roka u kome je trebalo odlučiti o podnesenom prigovoru.
(7) Rješenje Odbora je konačno i protiv njega se može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.
Član 109.
(1) Odbor u skladu sa ovim zakonom i podzakonskim propisima odlučuje u drugom stepenu o žalbama koje se odnose na statusna pitanja državnih službenika, i to na zahtjev:
a) državnog službenika,
b) učesnika javnog konkursa i
v) republičkog organa uprave u kom državni službenik obavlja svoju dužnost.
(2) Pod statusnim pitanjem državnog službenika podrazumijeva se zasnivanje radnog odnosa, raspoređivanje, ocjenjivanje, napredovanje, disciplinska i materijalna odgovornost i prestanak radnog odnosa.
14. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 90. stav 1.
(1) Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 117.
(1)Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.
(3) Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica.
(4)Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno.
(5) Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.
Član 118.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
(2) Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 134385 12 Gž od 15. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantkinja je primila 3. februara 2013. godine. Apelacija je podnesena 18. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantkinja osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
23. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje.
24. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U odnosu na apelantkinjine navode da je u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljno primijenio član 97 Zakona o državnim službenicima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici utvrdio da se navedena zakonska odredba primjenjuje na sva prava državnog službenika vezana za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, pa i na novčana potraživanja, te da je u konkretnom slučaju apelantkinjina tužba podnesena redovnim sudovima nedopuštena, jer apelantkinja nije koristila sva efikasna pravna sredstva interne zaštite, pa samim tim nije ostvarila pravo ni na sudsku zaštitu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 97 Zakona o državnim službenicima propisano da se državni službenik radi ostvarivanja svojih prava pisano obraća rukovodiocu organa, kao i da protiv akta kojim je odlučeno o njegovim pravima, izuzev o statusnim pitanjima (u odnosu na statusna pitanja primjenjuje se član 109 Zakona o državnim službenicima), državni službenik ima pravo podnijeti prigovor rukovodiocu organa. Takođe, navedenom odredbom su propisani rokovi i način odlučenja rukovodioca organa, kao i pravo državnog službenika da se obrati Odboru državne uprave čije je rješenje konačno i protiv kojeg se može pokrenuti spor pred nadležnim sudom. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantkinja shodno članu 97 Zakona o državnim službenicima propustila mogućnost da nakon što je dobila pravosnažnu presudu krivičnog suda zatraži od tužene kao poslodavca da je vrati na rad i izvrši isplatu plata u 100% iznosu, niti je u odnosu na zahtjev od 19. novembra 2011. godine kojim je tražila isplatu plata koristila pravo na podnošenje prigovora rukovodiocu organa shodno citiranoj odredbi člana 97 Zakona o državnim službenicima, odnosno prava žalbe Odboru državne uprave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja u pogledu predmetnog zahtjeva za isplatu razlike plata koje je potraživala u predmetnom parničnom postupku nije prethodno iscrpila pravna sredstva interne zaštite kod tužene kako je propisano članom 97 Zakona o državnim službenicima a što su zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu i dopuštenost tužbe u sudskom postupku. Naime, Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u tom pravcu ukazao je da je u predmetnom slučaju, suprotno shvatanjima apelantkinje, apelantkinja koja je imala status državnog službenika bila u obavezi da koristi pravna sredstva u zaštiti prava državnog službenika propisana Zakonom o državnim službenicima. Ustavni sud zapaža da je Zakon o državnim službenicima na koji se pozvao Okružni sud u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na ZOR, a što nespornim proizilazi iz odredbi tog zakona (čl. 1 i 9 Zakona o državnim službenicima). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ispitujući žalbene navode apelantkinje dao dovoljne i jasne razloge zašto u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelantkinje, nije primjenjiv član 117 st. 4 i 5 ZOR-a, a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelantkinje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 97 Zakona o državnim službenicima zato što Odbor državne uprave, prema članu 109 istog zakona, nije nadležan da odlučuje o platama već samo o „statusnim pitanjima“ taksativno navedenim u zakonu, Ustavni sud zapaža da je članom 109 navedenog zakona propisano da Odbor odlučuje u drugom stepenu o žalbama koje se odnose na statusna pitanja državnih službenika pod kojima se podrazumijeva „zasnivanje radnog odnosa, raspoređivanje, ocjenjivanje, napredovanje, disciplinska i materijalna odgovornost i prestanak radnog odnosa“. Nasuprot tome, predmetna odredba člana 97 Zakona o državnim službenicima propisuje postupak ostvarivanja zaštite svih drugih prava iz radnog odnosa državnog službenika izuzev statusnih pitanja iz čega proizilazi da se navedena odredba odnosi i na novčana potraživanja državnog službenika koja su predmet konkretnog postupka.
27. Ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne uočava proizvoljnosti na koje apelantkinja ukazuje, koje bi za posljedicu dovele do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Kako apelantkinja ni u apelaciji, osim svojih tvrdnji i zapažanja, nije ponudila dokaze i argumente kojim bi opravdala svoje navode o proizvoljnosti redovnih sudova u segmentima na koje je neosnovano ukazala, pri čemu obrazloženje drugostepenog suda u konačnoj odluci ne ostavlja utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala predmetnom apelacijom.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
29. U vezi sa ostalim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelantkinja ove navode nije posebno obrazložila, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu takođe smatra neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
30. Apelantkinja navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja povredu navedenog prava ističe u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantkinja navodi da Okružni sud nije preispitao navode žalbe pogotovo u odnosu na blagovremenost tužbe zbog čega joj je povrijeđeno navedeno pravo. Nasuprot navedenom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući o apelantkinjinoj žalbi ispitao sve navode žalbe i da je dao razloge zašto žalbeni navodi apelantkinje nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Činjenica da apelantkinja nije uspjela u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom ne znači da je apelantkinji povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te pošto u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je ovo apelantkinjino pravo prekršeno, budući da je apelantkinja koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
31. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
33. U suštini, iz apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se može govoriti o diskriminaciji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
34. U vezi sa apelantkinjinim navodima o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud opaža kako u konkretnom slučaju apelantkinja navodi da je Osnovni sud u drugom predmetu u pogledu dosuđenih novčanih potraživanja iz radnog odnosa donio drugačiju odluku, na način da je drugačije, kako apelantkinja navodi, primijenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud ističe da ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju i došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantkinja poziva, budući da apelantkinja osim navoda da je diskriminisana zbog drugačije odluke Osnovnog suda nije Ustavnom sudu dostavila tu odluku, niti je ponudila druge dokaze i argumente koji bi ukazivali kako je ona zbog pola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu, drugačije tretirana u odnosu na lice za koje je navela da je od Osnovnog suda dobilo drugačiju odluku. Pri tome Ustavni sud opaža kako apelantkinjine uopštene tvrdnje o diskriminaciji bez dostave relevantne dokumentacije vezane za te okolnosti, onemogućuju Ustavni sud da ispituje apelantkinjine navode o diskriminaciji. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka, kao i dokumentacije u spisu ne proizilazi da je apelantkinja bila podvrgnuta različitom tretmanu u analognoj situaciji, niti je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantkinje, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
36. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.
37. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad apelantkinja, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo šta proizilazi iz stanja spisa.
38. Nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelantkinja nije ponudila argumente o navodnoj povredi prava na zabranu diskriminacije a eventualna diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman