Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-610/13 (D. K.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Vanparnični postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zakup
- Pojam doma
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-610/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 610/13, rješavajući apelaciju Dragana Koprivice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Koprivice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 O V 017823 11 Rev od 18. decembra 2012. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V017823 10 Gž od 30.
oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Koprivica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke – sa boravištem u Australiji, koga zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 O V 017823 11 Rev od 18. decembra 2012. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V017823 10 Gž od 30. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Elektroprenosa BiH a.d. Banjaluka (protivpredlagača u vanparničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke) zatraženo je 16. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 21. i 22. decembra 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Elektroprenos BiH a.d. Banjaluka nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-02-02-6318/99 od 3. septembra 2007. godine odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Banjaluci, u ulici Vasilija Ostroškog broj 36, raniji naziv Majstorića put br. 42 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Odsjeka, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P666/07 od 13. novembra 2007. godine kojim je apelantova žalba uvažena, te je osporeno rješenje poništeno i istovremeno je riješena predmetna upravna stvar tako što je potvrđeno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine bio „zakoniti korisnik“ na predmetnom stanu, te mu je dozvoljeno vraćanje u posjed tog stana, a privremenom korisniku je prestalo pravo privremenog korišćenja istog. Odlučujući o tužbi koju je Elektroprenos BiH a.d. Banjaluka podnio protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P666/07 od 13. novembra 2007. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-07-001 067 od 8. aprila 2008. godine kojom je tu tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Apelant je u apelaciji naveo da je na osnovu rješenja Ministarstva uveden u posjed predmetnog stana 16. februara 2008. godine i da ga od tada nesmetano koristi. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odlučujući u vanparničnom postupku po apelantovom prijedlogu podnesenom protiv „Elektroprijenos- Elektroprenos“ BiH a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) radi donošenja rješenja o zakupu stana, donio Rješenje broj 71 0 V 017823 08 V od 19. oktobra 2009. godine. Osnovni sud je predmetnim rješenjem usvojio apelantov prijedlog koji glasi: „Obavezuje se ,,[protivnik predlagača] da kao zakupodavac sa [apelantom] kao zakupcem, zaključi ugovor o zakupu stana, prema obrascu broj 7 u skladu sa članom 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova, na [predmetnom] stanu u državnoj svojini kao posebnom dijelu zgrade [...] tako da zakupni odnos teče od 13.3.2008. godine. Ugovor iz prethodnog stava, je dužan zaključiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog riješenja, a u protivnom takav ugovor zamjeniće ovo riješenje pod prijetnjom prinudnog izvršenja [...]“.
8. Osnovni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je shodno odredbi člana 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proveo dokaze (pobliže navedene na strani 2 tog rješenja). Uvidom u Odluku od 9. februara 1979. godine i ugovor o korišćenju službenog stana zaključen 10. jula 1981. godine između apelanta i protivnika predlagača, Osnovni sud je konstatovao da je apelant koristio predmetni stan od njegove dodjele na korišćenje, pa sve do 1994. godine, kada je isti napustio, odnosno konstatovao je da je nesporno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine koristio predmetni stan zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva. Dalje, Osnovni sud je naveo da je „uvidom u Odluku Okružnog suda [...] broj 011-0-U-07-001 067 od dana 8.4.2008. godine, a uvidom u Pravilnik o rješavanju stambenih potreba radnika [protivnika predlagača] utvrdio da je predmetni stan u vrijeme dodjele imao karakter službenog stana, a da je to svojstvo izgubio 1984. godine, kada je odlukom davaoca stana na korišćenje utvrđeno da se više ne radi o službenom stanu, nego da je stan izjednačen po svom statusu sa stanovima koji se dodjeljuju radnicima na korišćenje, a sve u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i opštim aktom davaoca stana na korištenje“. Osnovni sud je naveo da je, takođe „nesporno, a uvidom u rješenje Ministarstva [...] broj 05-050-02-02- 6318/99 od 29.11.2001. godine, zapisnik o uvođenju u posjed broj 026318/99 od 16.2.2008. godine“, da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je u vlasništvu protivnika predlagača. Shodno tome, Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja, pozivajući se na odredbe člana 7 Zakona o privatizaciji državnih stanova, a u vezi sa „čl. 45 stav 4 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj IX/11 od 25.4.2000. godine)“.
9. Odlučujući povodom žalbe koju je protivnik predlagača podnio protiv navedenog rješenja Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 V017823 10 Gž od 30. oktobra 2010. godine, kojim je uvažio žalbu i preinačio to rješenje tako što je odbio apelantov prijedlog.
10. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je protivnik predlagača u svojoj žalbi osnovano ukazao da je prvostepeni sud izveo pogrešan pravni zaključak da se radi o stanu na kome je stečeno stanarsko pravo i da je za razrješenje ove pravne stvari relevantan Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U vezi s tim, Okružni sud je, između ostalog, istakao da je da se u konkretnom slučaju radilo o stanu u kojem je apelant stanovao na dan 30. aprila 1992. godine i koji je napustio 1994. godine, te koji je, shodno tome, predstavljao apelantov dom, iz kojeg razloga mu je omogućeno vraćanje u posjed stana u smislu odredbe člana 14 Zakona o prestanku primjene, jer se ova odredba odnosila na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, u smislu Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Okružni sud je konstatovao da iz Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P-666/07 od 13. novembra 2007. godine slijedi da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana, a ne nosilac stanarskog prava. Okružni sud je dalje konstatovao da iz ugovora o korišćenju službenog stana zaključenog 10. jula 1981. godine i Odluke o dodjeli tog stana broj 165/79 od 9. februara 1979. godine proizlazi da je predmetni stan apelantu dat na korišćenje kao službeni stan u smislu Zakona o stambenim odnosima. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti zaključak Osnovnog suda da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se radi o stanu kome je promjenjen karakter 1984. godine, a što je Osnovni sud zaključio iz Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-07-001067 od 8. aprila 2008. godine. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da odluke sudova na koje se pozvao prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja nisu rješavale pravni status ovog stana već su se odnosile na pravo apelanta kao korisnika tog stana u postupku vraćanja u posjed stana kod Ministarstva, pa da obrazloženje iz tih odluka ne može poslužiti kao osnov za zaključak da su se stekli uslovi za usvajanje apelantovog prijedloga i zaključak da se radi o stanu na kome je apelant nosilac stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima. Dalje, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07, 60/07, 72/07 - prečišćeni tekst i 58/09: u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji državnih stanova) propisano da, ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana od dana završetka spora iz člana 9 stav 2 ovog zakona, da su pravno lice iz člana 13 ovog zakona i nosilac stanarskog prava dužni da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama ovog zakona, a da odredbe čl. 39, 40, 41-50 istog Zakona nadalje propisuju prava i obaveze zakupca i zakupodavca u takvoj situaciji. Takođe, istakao je da odredba člana 58 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisuje da lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana nije do dana stupanja na snagu ovog zakona zaključilo ugovor o korišćenju stana, zaključuje ugovor o zakupu stana. Ocijenivši da u konkretnom slučaju proizlazi da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima, a što je pretpostavka za podnošenje zahtjeva za otkup odnosno zakup stana u smislu odredbi čl. 5 i 9 Zakona o privatizaciji državnih stanova, niti je lice koje ima pravosnažan akt o dodjeli stana, a koje nije zaključilo ugovor o korišćenju tog stana do dana stupanja na snagu ovog zakona, Okružni sud je zaključio da ne postoji mogućnost da se u smislu odredaba ovog zakona naloži zaključenje ugovora o zakupu stana u smislu odredbe člana 39 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova.
11. Apelant je izjavio reviziju protiv rješenja Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 71 O V 017823 11 Rev od 18. decembra 2012. godine.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno pitanje pravnog statusa stana odnosno da li se radi o službenom stanu ili o stanu koje se dodjeljuje radnicima radi njihovog trajnog rješavanja stambenog pitanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova, propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Dalje, istakao je da se ugovor o zakupu stana između lica iz člana 13 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova kao zakupodavca i nosioca stanarskog prava kao zakupca, zaključuje uz ispunjavanje uslova iz člana 38 navedenog zakona, a da je nužna pretpostavka za zaključenje ugovora o otkupu ili zakupu stana da predmet prodaje ili zakupa ima karakter stana. Vrhovni sud je dalje istakao da je odredbom člana 4 stav 1 tačka 3) Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87, i 36/89, te „Službeni glasnik RS“, broj od 19/93 do 31/99; u daljem tekstu: Zakon o stambenim odnosima) propisano da se ne smatraju stanom, između ostalih, i „stanovi vezani za vršenje službene dužnosti“. Takođe, konstatovao je da je primjena ove odredbe u konkretnom slučaju u saglasnosti s odredbom člana 77 Zakona o privatizaciji državnih stanova.
13. Vrhovni sud je konstatovao da je tokom postupka protivpredlagač dokazao, a da apelant nije ni osporavao, da je predmetni stan imao svojstvo službenog stana u vrijeme dodjele, kao i u vrijeme zaključenja ugovora o korišćenju tog stana. Takođe, konstatovao je da je da teret dokazivanja činjenice da je predmetni stan to svojstvo izgubio, leži na apelantu koji tvrdi da je radnički savjet protivnika predlagača donio takvu odluku, a ne na protivniku predlagača koji poriče njeno postojanje. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno ocjenom izvedenih dokaza izveo zaključak da predmetni sporni stan nije izgubio svojstvo službenog stana. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključak o tome da predmetni stan više nije službeni stan izveo iz dijela obrazloženja Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-001 067 od 8.4.2008. godine (strana 6 pasus 3) u kojem je navedeno da je taj status "izgubio 1984. godine kada je odlukom davaoca stana na korišćenje utvrđeno da se više ne radi o službenom stanu". Vrhovni sud je, polazeći od toga da apelant nije izveo dokaz čitanjem ove odluke, konstatovao da prvostepeni sud nije mogao na osnovu obrazloženja druge sudske odluke da zaključi da je protivnik predlagača takvu odluku i donio. Pri tome, Vrhovni sud je posebno imao u vidu da je Zavod za izgradnju Banjaluka Dopisom broj 3-2-5179/07 od 16. avgusta 2007. godine, upućenom Odsjeku, koji je kao dokaz izveden pred prvostepenim sudom, potvrdio da predmetni stan ima svojstvo službenog stana i da apelant „nije imao sa ranijim SIZ stanovanja zaključen ugovor o korištenju stana“. Vrhovni sud je dalje istakao da je odredbom člana 51 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika OOUR „Prenos električne energije“ Banjaluka (prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Pravilnik), koga je protivnik predlagača donio 24. decembra 1984. godine, propisano: „Radnici koji stanuju u službenim stanovima, a koji su odlukom radničkog savjeta prenešeni na upravljanje i održavanje SIZ stanovanja, imaju ista prava i dužnosti kao i radnici koji stanuju u ostalim stanovima koji su im dodjeljeni na korištenje od strane ove osnovne organizacije, a koja su propisana odredbama Zakona o stambenim odnosima i ovim pravilnikom“. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao postojanje odluke radničkog savjeta da je predmetni stan prenesen na upravljanje i održavanje tadašnjem SIZ stanovanja Banjaluka, a da je postojanje ovakve odluke nužan uslov da se mijenja svojstvo stana, što jasno proizlazi iz odredbe člana 46 stav 3 navedenog pravilnika, kojom je propisano: „Ako Radnički savjet donese odluku da službeni stan proglasi neslužbenim istovremeno donosi i odluku o predaji stana SIZ stanovanja“. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da je u odredbi člana 52 tog Pravilnika određeno je da se na SIZ stanovanja „prenose službeni stanovi koji se nalaze u Prijedoru kod TS 220 Kv (Ćela) 2 stana“, kao i „3 stana u ulici Majstorića put 44 uz TS 110 Kv, bivša upravna zgrada“, a da se prema odluci o dodjeli predmetnog stana i ugovoru o njegovom korišćenju, taj stan nalazio u ulici Majstorića put 42. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije imao osnova za zaključak da je navedenim Pravilnikom sporni stan prenesen na upravljanje i održavanje SIZ stanovanja, pa da je, time, izgubio svojstvo službenog stana. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilnom ocjenom dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP, Okružni sud izveo pravilan zaključak da se ne radi o stanu u smislu odredbe člana 3 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, pa stoga, taj stan ne može da bude ni predmet zaključenja ugovora o zakupu stana u smislu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da revizioni navod da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu u smislu odredbi člana 30 stav 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima nije osnovan jer apelant nema svojstvo bespravnog korisnika, s obzirom da je za stanovanje imao rješenje nadležnog organa. U vezi s značajem činjenice da je apelantu stan vraćen u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne razloge i stavove iznesene u pobijanoj drugostepenoj odluci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno „pravo na stan“ iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno zaključili da je predmetni stan „službeni stan“. Apelant u suštini tvrdi da je predmetni stan u svakom slučaju prestao da bude „službeni stan“ 1984. godine odlukom radničkog savjeta protivnika predlagača odnosno stupanjem na snagu Pravilnika, iz čijih odredaba, naročito odredbe člana 51, po apelantovom mišljenju proizlazi da je predmetni stan izgubio to svojstvo. Takođe, apelant smatra da je istekom rokova iz člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima u svakom slučaju stekao pravo korišćenja predmetnog stana i da je protivnik predlagača dužan da zaključi s njim ugovor o zakupu stana u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se apelantu ne osporava pravo da stan koristi kao svoj dom, što i čini od 9. februara 1979. godine. Međutim, istakao je da apelant nije dokazao da je taj stan izgubio karakter službenog stana, u kojem svojstvu mu je i dodijeljen. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantov prijedlog nije osnovan. Vrhovni sud, naime, smatra da je u osporenoj odluci dao jasne, logične i pravno utemeljene razloge za svoje odlučenje, a da apelacija ne nudi niti jednu konkretnu činjenicu koja bi ukazivala da su počinjene povrede prava na koje se u istoj ukazuje. Vrhovni sud, pri tome, ističe da je u osporenoj odluci ukazano na materijalni propis koji je bio osnov za tu odluku, da su relevantne činjenice povezane s tim propisom i da je iznesen stav u vezi s revizionim navodom o povredi prava na imovinu. Takođe, smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje u apelaciji na odredbu člana 30 Zakona o stambenim odnosima jer apelant ima pravni osnov korišćenja predmetnog stana i stoga se ne može da se smatra bespravnim korisnikom. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
16. Okružni sud je u vezi s apelacionim navodima istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, te da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 13/89 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.
Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.
Član 4. stav 1. tačka 3.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
3)Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
Član 30. st. 1, 2. i 7.
(1)Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2)Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
18. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/07, 38/07, 60/07, 72/07, 59/08, 58/09 i 71/10) koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.
[...] Član 9. st. 1. i 2.
Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.
Član 13. stav 1.
Stan u državnoj svojini daje u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2011. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, ovisno o tome koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 39. stav 2.
Ako se ne zaključi ugovor o zakupu stana, lica iz člana 38. ovog zakona mogu podnijeti prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.
Član 58.
Lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana nije do dana stupanja na snagu ovog zakona zaključilo ugovor o korišćenju stana, zaključuje ugovor o zakupu stana.
Član 77.
Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38. ovog zakona.
Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 O V 017823 11 Rev od 18. decembra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. februara 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene odluke Vrhovnog suda i Okružnog suda, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje doma
25. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8 Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
28. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
29. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvo mora da se utvrdi je li sporni stan predstavljao apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora da bude „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojem je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon, takođe, mora da bude formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
30. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/99) kao i na stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici». Sud je pri tome istakao da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li taj stan može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 534/06 od 5. juna 2007. godine, stav 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 77/07).
31. Kad je riječ o tome može li se u konkretnom slučaju predmetni stan smatrati apelantovim „domom“, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka i iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant predmetni stan počeo da koristi 1979. godine, kada mu je taj stan rješenjem dodijeljen na korišćenje i za koji je nakon toga zaključio ugovor o korišćenju stana kao službenog stana, te da je od tada živio u predmetnom stanu i nesmetano ga koristio sa članovima svoje porodice sve do 1994. godine, kada je napustio predmetni stan. Takođe, proizlazi da je apelant na osnovu rješenja Ministarstva od 13. novembra 2007. godine (koje je doneseno u upravnom postupku po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana) kao „zakoniti korisnik“ 16. februara 2008. godine uveden u posjed predmetnog stana i da od tada isti nesmetano koristi, ali da je osporenim odlukama odbijen njegov prijedlog da se protivnik predlagača obaveže da kao zakupodavac s apelantom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana u smislu člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da sporni stan može da se smatra apelantovim „domom“ u smislu odredbe člana 8 Evropske konvencije i da je osporenim odlukama izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.
32. Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke apelantov prijedlog u konačnici odbijen primjenom člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima, u vezi s odredbom člana 3 stav 1 Zakona o stambenim odnosima i odredbama čl. 38 i 77 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ustavni sud podsjeća je da je odredbom člana 3 stav 1 Zakona stambenim odnosima propisano da se stanom u smislu ovog zakona smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, dok je odredbom člana 4 stav 1 tačka 3 istog zakona propisano da se ne smatraju stanom u smislu ovog zakona stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2011. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9 stav 2 ovog zakona, ovisno o tome koji je datum kasniji, da su zakupodavac i nosilac stanarskog prava dužni u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona. Odredbama člana 77 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano je da Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38 ovog zakona, a da se odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće primjenjivati.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantov prijedlog odbijen primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi jer je zapravo zaključeno da se radi o službenom stanu iz člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima koji ne predstavlja stan u smislu Zakona o stambenim odnosima i kao takav ne može da bude predmet zasnivanja stanarskog prava, a samim tim ni predmet zaključenja ugovora o zakupu stana u smislu odredbi člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stavnova. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno (na osnovu rješenja o dodjeli i ugovora o korišćenju stana) da je apelantu predmetni stan dodjeljen i da je taj stan koristio kao službeni stan u smislu odredbe člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama i zaključku Osnovnog suda iz prvostepene odluke (kojom je usvojen apelantov prijedlog), u konačnici zaključeno da predmetni stan donošenjem Pravilnika iz 1984. godine nije izgubio svojstvo službenog stana, a za što je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje, u kojem Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti.
34. Takođe, u vezi sa značajem činjenice da je apelantu predmetni stan vraćen u posjed u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da iz odluka donesenih postupku vraćanja u posjed stana slijedi da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana, a ne nosilac stanarskog prava i da u tom postupku nije rješavan pravni status predmetnog stana. Dovodeći u vezu navedeni zaključak sa odredbom člana 14 Zakona o prestanku primjene, na koju su se pozvali redovni sudovi u osporenim odlukama, a kojom je u relevantnom dijelu propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, Ustavni sud u vezi s navedenim ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju.
35. Nadalje, u odnosu na apelantove tvrdnje u vezi s primjenom odredbi člana 30 stav 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, koje je iznio u postupku pred redovnim sudom, a i u apelaciji, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud očitovao na te apelantove tvrdnje, i dao razloge zašto ovi navodi apelanta u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u više navrata razmatrao predmete u kojima je zaključio da nema proizvoljne primjene materijalnog prava u situaciji kada su sudovi utvrdili da na stanovima koji se smatraju službenim ne može da se stekne stanarsko pravo, odnosno ne može da se ostvari zaštita od iseljenja neprekidnim korišćenjem stana u periodu dužem od osam godina u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na to da se službeni stanovi ne smatraju stanovima u smislu Zakona o stambenim odnosima (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 1912/08 od 21. jula 2010. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom zasnovano na zakonu, jer je u osporenim odlukama utvrđeno da se radi o stanu koji po sili zakona ne predstavlja stan koji može da bude predmet sticanja stanarskog prava (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda AP 3593/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa ne može da bude ni predmet ugovora o zakupu stana iz odredbe člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova, a koji se prema toj zakonskoj odredbi zaključuje između zakupodavca i nosioca stanarskog prava. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od 40 godina, a Zakon o privatizaciji državnih stanova prije 16 godina, da se odredba člana 4 Zakona o stambenim odnosima nije mijenjala, te da su predmetni zakoni objavljeni u službenim glasilima, da su odredbe tih zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom i ko su ugovorne strane koje zaključuju ugovor o zakupu stana koji nije otkupljen. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni „primjereno pristupačni“, te je apelant bio „upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet“ u smislu da je predmetni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. službeni stan, pa shodno tome, da ne može da bude predmet zaključenja ugovora o zakupu stana prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova.
37. Takođe, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju, što se ovom slučaju ogleda u dosljednom poštovanju principa vladavine prava u smislu da se onemogući sticanje prava zakupa bez ispunjavanja uslova propisanih Zakonom o privatizaciji državnih stanova, s obzirom da je u osporenim odlukama utvrđeno da je predmetni stan službeni stan, na kojem se prema odredbama Zakona o stambenim odnosima nije moglo steći stanarsko pravo. Pri tome Ustavni sud naročito ima u vidu da se apelant još uvijek nalazi u posjedu stana i da osporenim odlukama nije naloženo njegovo iseljenje iz istog. Stoga, imajući u vidu da, dakle, navedenim odlukama nije dovedeno u pitanje korišćenje predmetnog stana pod istim uslovima pod kojim ga je apelant koristio i do donošenja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da na apelanta donošenjem osporenih odluka nije stavljen pretjeran pojedinačan teret, te da je stoga u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen princip proporcionalnosti.
38. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Imajući u vidu da apelant nije posebno obrazložio svoje navode povredi prava na imovinu, odnosno da su ovi navodi isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na dom, a imajući u vidu da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno ispituju apelantovi navodi u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis već citirana Odluka AP 3593/09, tačka 41).
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud smatra da nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 stav 2 Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama odbijen apelantov prijedlog za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana, s obzirom na to da su te odluke donesene u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova i predstavljale su mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, uz uspostavljenu proporcionalnost između apelantovog interesa i javnog interesa.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman