Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4201/13 (Z. L.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Komunalna taksa
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Nadležnost suda
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4201/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP 4201/13, rješavajući apelaciju Zuhdije Lojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdije Lojića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006033 13 Uvp od 3. septembra 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdija Lojić (daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, koga zastupa Jasmin Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 11. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006033 13 Uvp od 3. septembra 2013. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006033 11 U od 6. februara 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Općine Cazin, Komisija za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja akta tuženog broj 01/V-23-51/11 od 10. avgusta 2011. godine.

3. U obrazloženju navedene presude se navodi da je pobijanim aktom tuženog odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe za urbanizam i zaštitu okoliša Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) od 27. maja 2011. godine. Navedenim rješenjem Službe utvrđena je obaveza apelanta da plati komunalnu naknadu (taksu) za 2011. godinu u iznosu od 3.600,00 KM za korištenje reklamnog natpisa-panoa na lokaciji Lojićka-Cazin na području općine Cazin, primjenjujući odredbe člana 3. stav 1. tačka 2., člana 12. stav 3., člana 21., Tarifni broj 2. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi Općine Cazin („Službene novine općine Cazin“, br. 12/10, 13/10, 1/11 i 2/11).

4. Istaknuto je da je prvostepeni organ po službenoj dužnosti 27. maja 2011. godine pokrenuo postupak radi utvrđivanja obaveze i visine plaćanja komunalne takse od strane apelanta budući da je apelantu od strane prvostepenog upravnog organa izdata urbanistička saglasnost 14. aprila 2009. godine za postavljanje tri dvostrana reklamna panoa na lokaciji u mjestu Lojićka.

5. Navedeno je da apelant nije prijavio predmetnu komunalnu taksu zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi pravilno postupio u skladu sa zakonom odnosno odredbama člana 3. stav 1. tačka 2. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi. Ukazano je da je navedenim članom propisano da se komunalna taksa plaća za reklamne natpise. Nadalje, članom 12. stav 3. navedene Odluke propisano je da će nadležni općinski organ uprave koji je izdao odobrenje za korištenje predmeta, prostora ili pružanja usluga, po službenoj dužnosti, pokrenuti obavezu plaćanja takse, ukoliko obveznik nije podnio prijavu u propisanom roku, a iz stanja spisa je utvrđeno da apelant nije postupio u skladu sa zakonom, te izvršio svoju obavezu zbog čega je tuženi pravilno po službenoj dužnosti pokrenuo postupak.

6. Istaknuto je da je sud izvršio uvid u fotodokumentaciju koja je dostavljena uz zapisnik o inspekcijskom pregledu na licu mjesta i iz koje je na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o reklamnim panoima tako da navodi apelanta da se radi o privatnom zemljištu nemaju uticaja na njegovu obavezu plaćanja komunalne takse s obzirom na odredbe člana 5. navedene Odluke jer je obveznik plaćanja takse svaka fizička i pravna osoba koja koristi predmet, prostor ili uslugu za čije korištenje je propisano plaćanje komunalne takse.

7. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda u tom smislu su neutemeljeni navodi apelanta da predmetne panoe koristi za vlastite potrebe što je u suprotnosti sa članom 4. navedene Odluke u kojem je navedeno da se za sve vrste istaknutih natpisa kojim se reklamiraju proizvodi, usluge i dobra ili trgovački, proizvođački i uslužni brendovi plaća taksa.

8. Istaknuto je da sud nije mogao prihvatiti niti navode apelanta da se radi o dvostrukom oporezivanju jer je od strane JP „Direkcija cesta“ FBiH svakako bila potrebna saglasnost za postavljanje tri reklamna panoa u zaštitnom cestovnom pojasu magistralne ceste M-4,2 na dionici Velika Kladuša-Cazin, za koje je morao platiti naknadu a u konkretnom slučaju se radi o panoima na području Lojićke, općina Cazin, gdje je prvostepeni organ stvarno i mjesno nadležan za donošenje akata, te da općinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina taksi u njihovoj nadležnosti u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH („Službene novine FBiH“, br. 22/06, 43/08 i 22/09).

9. Po mišljenju Kantonalnog suda pravilan je zaključak drugostepenog upravnog organa o tome da je prvostepeni upravni organ utvrdio sve pravno relevantne činjenice odlučne za rješenje ove upravne stvari. Stoga kako je apelant obveznik plaćanja komunalne naknade to su ostali njegovi navodi koje ističe u tužbi irelevantni za donošenje drugačije odluke. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda u predmetnom postupku upravni organi su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na isto pravilno primijenili materijalno pravo, a također nisu povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku FBiH.

10. Protiv navedene presude apelant je 25. februara 2013. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanja zbog povrede materijalnog prava odnosno federalnih propisa iz oblasti Zakona o cestama FBiH i zbog bitnih povreda upravnog postupka. Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 006033 13 Uvp od 3. septembra 2013. godine navedeni zahtjev odbio kao neosnovan. 11. U obrazloženju presude se navodi da je Kantonalni sud na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

12. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio apelantovu tužbu, te je navedeno da apelant nije u predmetnom postupku dokazao da se radi o dvostrukom oporezivanju budući da apelant nije prethodno oporezovan kao niti da takvih dokaza ima u spisu.

13. Istaknuto je da Kantonalni sud prihvata stav prvostepenog suda o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o dvostrukom oporezivanju jer je od strane JP „Direkcije za ceste“ FBiH svakako bila potrebna saglasnost za postavljanje tri reklamna panoa u zaštitnom cestovnom pojasu magistralne ceste M-4,2 na dionici Velika Kladuša-Cazin za koje je apelant morao platiti naknadu a u konkretnom slučaju se radi o panoima na području Lojićke, općina Cazin gdje je prvostepeni organ stvarno i mjesno nadležan za donošenje akata, a općinska vijeća za donošenje propisa kojima se utvrđuje visina taksi u njihovoj nadležnosti u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH što je prihvatio i Kantonalni sud.

14. Po mišljenju Kantonalnog suda nisu se mogli prihvatiti navodi apelanta da Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH budući da Ustavni sud FBiH nije utvrdio neustavnost navedene odluke. S tim u vezi ukazano je da je u odluci Ustavnog suda FBiH od 9. februara 2010. godine navedeno „utvrđuje se da Tarifni broj 4. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi („Službene novine FBiH“ br. 2/05, 1/06 i 1/07) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH“ iz čega proizlazi da su neosnovani navodi apelanta da je Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi („Službene novine općine Cazin“ br. 12/10, 13/10, 1/11 i 2/11) neustavna jer se odluka Ustavnog suda FBiH odnosi na drugu odluku a ne na predmetnu odluku.

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude trebao odlučivati Vrhovni sud FBiH budući da se u konkretnom slučaju radilo o Zakonu o cestama FBiH.

16. Općinsko pravobranilaštvo u svom odgovoru je navelo da je materijalni propis u konkretnom slučaju Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa („Službene novine Općine Cazin“ br. 12/10, 13/10, 1/11 i 2/11) a ne Zakon o cestama FBiH, te da je pogrešan navod apelanta da je o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trebao raspravljati Vrhovni sud FBiH iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o propisu općinskog vijeća po kojem zahtjevu raspravlja Kantonalni sud. Istaknuto je da je pitanje komunalne takse za reklamne panoe nije regulisano Zakonom o cestama FBiH kako navodi apelant već Odlukom o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa („Službene novine Općine Cazin“ br. 12/10, 13/10, 1/11 i 2/11) a osnov za donošenje navedene Odluke je član 13. stav 1. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 22/06, 43/08 i 22/09) i član 13. stav 2. alineja 4. Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/06).

17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41. stav 3.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi kojom je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje dao jasne i precizne razloge zbog čega je zaključio da je prvostepena presuda Kantonalnog suda zakonita, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je predmet apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje u suštini bilo pitanje primjenjivosti Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa („Službene novine Općine Cazin“ br. 12/10, 13/10, 1/11 i 2/11) na osnovu koje su nadležni upravni organi u upravnom postupku donijeli svoje odluke koje je apelant osporavao u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Dakle, navedena Odluka, a ne Zakona o cestama FBiH, je bila materijalno pravni propis u konkretnom slučaju na osnovu koje su donesene odluke koje je apelant osporavao u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom. Prema tome, budući da se radilo o propisu općinskog vijeća proizlazi da je za ispitivanje zakonitosti po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje, suprotno apelacionim navodima, bio nadležan Kantonalni sud u smislu odredbe člana 41. stav 3. Zakona o upravnim sporovima. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iako nije eksplicitno naveo, proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku (žalba, tužba, zahtjev za vanredno preispitivanje). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman