Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4163/13 (S. P.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vještak
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4163/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4163/13, rješavajući apelaciju Seada Pašića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Pašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006124 12 Uvp od 17. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006124 12 Uvp od 17. jula 2013. godine.
2. Rješenjem Ministarstva pravde RS (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 08.040/059-1055/10 od 28. decembra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za imenovanje za vještaka iz oblasti građevinske struke, te je određeno da će sa danom pravosnažnosti tog rješenja prestati da važi rješenje broj 01/2-704-63/04 od 13. jula 2004. godine, kojim je apelant bio postavljen za stalnog sudskog vještaka iz oblasti građevinske struke. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pravni osnov za takvu odluku sadržan u članu 7. Zakona o vještacima RS (u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je propisano da se kvalifikacionim testiranjem provjerava sposobnost kandidata u skladu sa kriterijima iz člana 9. Zakona, a odredbom člana 10. istog Zakona je propisano da kandidat koji nije predložen od strane Komisije za imenovanje vještaka (u daljnjem tekstu: Komisija), ne može biti imenovan za vještaka.
3. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006124 11 U od 26. aprila 2012. godine apelantova tužba protiv rješenja tuženog je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da tuženi prilikom donošenja rješenja, a shodno odredbama člana
10. Zakona, nema obavezu da se upušta u razloge zbog kojih Komisija nije predložila apelanta za vještaka građevinske struke, kao i da ne stoje navodi apelanta da mu nisu dostavljeni pismeni rad i zapisnik sa popravnog ispita, jer je Okružni sud iz stanja u spisu, nesporno utvrdio da je 2. februara 2011. godine njegov punomoćnik, advokat Meliha Filipović, izvršila uvid u cjelokupan spis tužene strane, nakon čega joj je na njen zahtjev izdata kopija pismenog rada testa apelanta i zapisnika o održanom ispitu o čemu je sačinjena i službena zabilješka, koju je potpisala. Također, iz podataka u spisu predmeta, utvrđeno je da je kompletan postupak imenovanja vještaka sproveden u skladu sa Zakonom.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant imenovan za vještaka rješenjem tuženog od 13. jula 2004. godine, na osnovu ranije važećeg Zakona o uslovima za obavljanje poslova vještačenja, pa je dužnosti vještačenja po tom rješenju, a shodno odredbi člana 47. važećeg Zakona, mogao obavljati do novog imenovanja po odredbama toga zakona, a koje će se izvršiti u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Nadalje, utvrđeno je da se produženje važenja rješenja o imenovanju vještaka iz odredbe člana 12. stav 1. Zakona, odnosi samo na rješenja, odnosno vještake čije je imenovanje izvršeno u skladu sa odredbama toga zakona, pa s obzirom na navedeno, nema mogućnosti da mu se zbog isteka propisanog roka od njegovog ranijeg imenovanja, produži važenje tog rješenja. Također, utvrđeno je da za razliku od ranijeg Zakona o uslovima za obavljanje poslova vještačenja kojim je ova oblast bila regulisana, važeći Zakon u postupku imenovanja vještaka u članu 7. propisuje obavezno kvalifikaciono testiranje kandidata, kojim se provjerava sposobnost kandidata u skladu sa kriterijima iz člana 9. Zakona, putem testa iz odgovarajuće oblasti, koje se može sprovesti u formi pismenog i usmenog ispitivanja. Isto tako, utvrđeno je da je postupak kvalifikacionog testiranja uređen posebnim Pravilnikom o kvalifikacionom testiranju kandidata za vještaka, i u članu 12. st. 1. i 2. tog Pravilnika je propisano da ukoliko svi članovi Komisije ocijene pismeni rad ocjenom zadovoljava smatra se da je kandidat položio ispit, a ukoliko pismeni rad bude ocijenjen sa jednom ocjenom ne zadovoljava, kandidat se poziva na usmeni dio ispita iz oblasti iz koje je dobio ocjenu ne zadovoljava.
5. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da se apelant, prema podacima u spisu predmeta, dana 1. juna 2005. godine prijavio na javni poziv za imenovanje vještaka objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 39/05 i uz prijavu dostavio i potrebne dokumente, da je dana 1. jula 2010. godine polagao pismeni dio ispita, koji je iz stručnog dijela ocijenjen ocjenom ne zadovoljava, pa je pozvan od strane Komisije da dana 28. septembra 2010. godine pristupi usmenom dijelu ispita, koji je tog dana organizovan za sve kandidate koji nisu pokazali dovoljan nivo znanja na pismenom kvalifikacionom testiranju iz građevinsko-arhitektonske oblasti, te da je Komisija po završetku usmenog dijela ispita konstatovala da apelant nije položio ispit za sudskog vještaka i o tome sačinila zapisnik. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori na sastav Komisije, jer je Komisija sastavljena u skladu sa odredbom člana 6. Zakona. Naime, utvrđeno je da članovi Komisije iz reda vodećih stručnjaka iz odgovarajuće oblasti u kojima su V.K. i M.K., čijem imenovanju prigovara apelant, su imenovani sa važeće liste vještaka, kao promjenjivi članovi, pa ukoliko su i bili kandidati za vještake u skladu sa odredbama važećeg Zakona, kako navodi apelant, ta eventualna činjenica nije od utjecaja, jer time njihovo imenovanje za članove Komisije nije nezakonito.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane organa uprave, te Okružnog suda i Vrhovnog suda. Naime, apelant je stava da je samim tim što je ranije, pomenutim rješenjem tuženog od 13. jula 2004. godine, već bio postavljen za stalnog sudskog vještaka građevinske struke i što je taj posao obavljao uspješno, bilo suvišno i nepotrebno provjeravanje njegovih stručnih sposobnosti putem kvalifikacionog testiranja. Osim toga, apelant tvrdi i da je zbog predmetnog sastava Komisije došlo do sukoba interesa. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog zahtjeva za imenovanje za vještaka iz oblasti građevinske struke, te da su organ uprave, Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su organ uprave, Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov predmetni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da se produženje važenja rješenja o imenovanju vještaka iz odredbe člana 12. stav 1. Zakona, odnosi samo na rješenja, odnosno vještake čije je imenovanje izvršeno u skladu sa odredbama toga zakona, pa s obzirom da je apelant imenovan za vještaka na osnovu ranije važećeg zakona, nema mogućnosti da mu se zbog isteka propisanog roka od njegovog ranijeg imenovanja, produži važenje tog rješenja. Osim toga, Vrhovni sud je dao i jasne razloge koji se odnose na činjenicu da je Komisija sastavljena u skladu sa odredbom člana 6. Zakona. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman