Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/15 (Redmail Logistik & Zustellservice Gmbh)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2117/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2117/15, rješavajući apelacije Redmail Logistik & Zustellservice Gmbh i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Redmail Logistik & Zustellservice Gmbh, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 019189 15 Gž od 24. februara 2015. godine;

M. T., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 016100 15 Rev od 4. februara 2016. godine;

"DMG" d.o.o. Ljubuški, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 013319 13 Rev od 11. februara 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2117/15 Redmail Logistik & Zustellservice Gmbh (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beča, Republika Austrija, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 019189 15 Gž od 24. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je do štete na apelantovom vozilu (automobil registrovan u Austriji) došlo na području Općine Cazin, Bosna i Hercegovina. U vezi s tim, konstatovano je da relevantne odredbe člana 3. i člana 8. tačka 4. Konvencije o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode propisuju da oštećeni ima pravo na naknadu štete prema propisima zemlje na čijoj teritoriji je do štete došlo, odnosno da se vrsta i obim štete određuju prema zakonodavstvu države na čijoj teritoriji se nezgoda dogodila. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da odredba člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, propisuje da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Dakle, utvrđeno je nespornim da je u predmetnoj pravnoj stvari mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice isto, odnosno da se saobraćajna nezgoda dogodila na području Bosne i Hercegovine u Općini Cazin, te je stoga obavezna primjena relevantnog domaćeg prava.

2. AP-1775/16 M. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 19. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 016100 15 Rev od 4. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi, kao izvođač radova (DOO „Dola“ Cazin) da mu na ime naknade štete za učinjene nedostatke u izgradnji porodične kuće isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu, kao vojnom invalidu, Općina Cazin finansirala izgradnju porodične kuće na njegovom zemljištu, da je gradnja kuće počela u jesen 1996. godine, a da je apelant objekat počeo koristiti u decembru 1998. godine, kao i da je tehnički prijem odlagan dva puta zbog nedostataka na kući. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je apelant nedostatke uočio nakon useljenja (u toku 1999. godine). Isto tako, zaključeno je da je apelant za sve nedostatke na kući saznao najkasnije 2. novembra 1999. godine i da je 3. decembra 1999. godine tuženog obavjestio o nedostacima. U vezi s tim, konstatovano je da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari tužbu podnio 3. maja 2001. godine, te da je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izgubio mogućnost da sudskim putem ostvaruje svoja prava zbog vidljivih i skrivenih nedostataka, kao i nedostataka koji se tiču solidnosti građevine. Naime, zaključeno je da je apelant, u skladu sa odredbom člana 614. stav 1. ZOO bio dužan već od prijema objekta izvršiti pregled objekta i tada je mogao uočiti vidljive nedostatke, koji su prema nalazu vještaka građevinske struke lako uočljivi i apelant ih je morao opaziti i bez odgađanja obavjestiti tuženog, što je apelant učinio godinu dana nakon što je počeo koristiti objekat, pa stoga tuženi shodno odredbi člana 614. stav 3. ZOO ne odgovara za ove nedostatke. Osim toga, konstatovano je da u skladu sa odredbom člana 644. stav 1. ZOO, izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od 10 godina od predaje i prijema radova, ali da je apelant u skladu sa odredbom člana 645. stav 1. ZOO bio dužan o nedostacima obavjestiti tuženog u roku od 6 mjeseci od kada je nedostatak ustanovio, u suprotnom gubi pravo da se pozove na njega. Obzirom da odredba člana 616. stav 1. ZOO propisuje da naručilac svoje pravo ne može ostvarivati sudskim putem po isteku roka od 1 godine od učinjenog obavještenja, shodno navedenom je konstatovano da je rok za tužbu istekao 3. decembra 2000. godine (tuženi obavještenje primio 3. decembra 1999. godine) i da je apelantova tužba od 3. maja 2001.godine predana sudu po isteku roka od jedne godine, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i u slučaju da se radi o skrivenim nedostacima.

3. AP-1982/16 "DMG" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 013319 13 Rev od 11. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) isplatiti apelantu na ime osigurane svote određeni novčani iznos, dok je apelant sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa odbijen.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je polisom osiguranja tuženog osiguran stroj za izvlačenje folije u apelantovom vlasništvu na svotu osiguranja u određenom novčanom iznosu, sa učešćem apelanta kao osiguranika od 10% - ugovorena franšiza, te da je 3. jula 2010. godine došlo do osiguranog slučaja, na način da je predmet osiguranja potpuno izgorio u požaru. Nadalje, utvrđeno je da odredba člana 925. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da se osiguranjem imovine obezbjeđuje naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, te da iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Također, konstatovano je da stav 7. navedenog člana istoga zakona, propisuje da ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdani razlog. U vezi s tim je zaključeno da iznos koji je dosuđen apelantu, shodno nalazu Društva za vještačenje „Vještak“ d.o.o., jeste iznos koji predstavlja vrijednost plaćenog stroja (umanjen za 10% ugovorene franšize), prema računu od 7. maja 2005. godine i za koji je nastala šteta u imovini apelanta. Isto tako, zaključeno je da je procjena stalnog sudskog vještaka A. M., uzeta prilikom zaključenja police osiguranja, urađena za potrebe osiguranja kredita kod poslovne banke, a ne za potrebe osiguranja imovine, te je nejasno na koji način je vještak došao do iznosa navedenog u procjeni, pa stoga procjena ovog vještaka nije prihvaćena.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2117/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/15 (Redmail Logistik & Zustellservice… | Sudska praksa | Aktio