Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3209/13 (H. R.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3209/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3209/13, rješavajući apelaciju Hibe Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hibe Redžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003701 11 Upv od 25. aprila 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003701 10 U od 18. januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hiba Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 003701 11 Upv od 25. aprila 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003701 10 U od 18. januara 2011. godine.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantica 28. novembra 2005. godine podnijela zahtjev Službi za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba) da joj, shodno članu 96. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 25/03), vrati u vlasništvo građevinsko zemljište označeno kao k.č. 437/1 K.O. Konjic (po starom premjeru), što odgovara parceli k.č. 604/1 K.O. Konjic (po novom premjeru), izuzeto rješenjem Opštinske uprave za katastar i imovinsko-pravne poslove Skupštine Opštine Konjic broj 07/1-475-6/79 od 26. februara 1979. godine u korist SIZ-a stanovanja za gradnju pristupnog puta za Distributivni centar sa magistralnog puta Konjic-Sarajevo, a koje nije privedeno svrsi.

3. Služba je, u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 05-33-3-2451/05 od 25. juna 2009. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev. Služba je iz prikupljenih dokaza, kao nesporno utvrdila da su apelantici izuzete predmetne nekretnine u korist SIZ-a stanovanja za gradnju pristupnog puta za Distributivni centar sa magistralnog puta Konjic- Sarajevo, i put je izgrađen. Nadalje, Služba je konstatovala da je SIZ stanovanja Konjic 6. novembra 1981. godine dodijelila na korištenje predmetno građevinskonacionalizovano zemljište u svrhu gradnje upravne zgrade RO „ŠIPAD-VELEŽ“ OOUR Drvna industrija, iz koje je kasnije nastala D.I. „Neretva“. Služba je istakla da je rješenje od 6. novembra 1981. godine provedeno u zemljišnoj knjizi K.O. Konjic i to u zk. ulošku 1800 u A listu upisana K.Č. 437/1 sušara, pomoćna zgrada i fabrički krug. Općina Konjic je rješavajući po zahtjevu D.I. „Neretva“ d.d. Konjic, a na temelju Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige („Službene novine FBiH» br. 45/99) i Upustva za provođenje Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige, donijela rješenje broj 04-31-1405/99 od 5. aprila 2000. godine, kojim je D.I. „Neretva“ utvrđeno trajno pravo korištenja na k.č. 473/1 i pravo raspolaganja na objektima sagrađenim na tom zemljištu, a na terenu je snimljena situacija prema formiranoj parceli od strane Službe za urbanizam. Osim toga, Služba je u obrazloženju rješenja navela da su netačni apelantičini navodi, da je najveći dio predmetne parcela k.č. 604/1 „ostao slobodan“ odnosno nije priveden svrsi, te da su objekti izgrađeni od metalnih ploča i ne predstavljaju čvrst objekat, jer je zemljište privedeno svrsi izgradnjom puta, odnosno nakon dodjele zemljišta 1981. izgradnjom objekata u tvorničkom krugu, a na okolnosti vrste objekta izjasnio se urbanista tvrdeći da su objekti trajnog karaktera, te da zakon ne poznaje termin montažni objekat. Nadalje, Služba je istakla da je u ponovljenom pustupku utvrđeno da je stečajni postupak nad D.I. „Neretva“ Konjic otvoren 26. maja 2004. godine, a rješenjem broj St. 5/04 od 15. jula 2004. godine utvrđena potraživanja stečajnih vjerovnika iz kojeg se može vidjeti da apelantica nije imala potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, i odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, iz razloga što je u postupku utvrđeno da je izuzeto zemljište privedeno svrsi u skladu sa prostorno planskom dokumentacijom-urbanističkim planom, a takođe je nesporno utvrđeno da apelantica nije prijavila svoje potraživanje u stečajnu masu, a tvornica D.I. „Neretva“ u stečaju kao i predmetno zemljište je prodata na javnoj prodaji 23. augusta 2006. godine Ortačkoj grupi „Trgoprodukt“ d.o.o. Konjic.

4. Iz stanja spisa također proizilazi da je Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) donijela rješenje broj 05-31-3-1841/09 od 24. decembra 2009. godine kojim je odbijena apelantičina žalba, izjavljena protiv rješenja Službe od 25. juna 2009. godine, kao neosnovana.

5. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu povodom apelantičine tužbe podnesene protiv rješenja tužene, Federalne uprave broj 05-31-3-1841/09 od 24. decembra 2009. godine, donio presudu broj 07 0 U 003701 10 U od 18. januara 2011. godine kojom je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, na osnovu člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, u konkretnom predmetu zakazao i održao javnu raspravu 24. novembra 2010. godine i 12. januara 2011. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, na osnovu člana

34. Zakona o upravnim sporovima, cijeneći dokaze u spisu predmeta, pojedinačno i u međusobnoj vezi, dokaze predočene na raspravi i odgovore na tužbu, nakon čega je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji Bosne i Hercegovine određen prestanak državnog vlasništva po sili zakona i uspostava ranijeg vlasničko-pravnog stanja na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine (st. 1.). Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove (st 2). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da bi se uspostavili raniji vlasničko-pravni odnosi potrebno je da se radi o državnom vlasništvu. Međutim, predmetno zemljište (označeno kao kč. 604/1) nije državno vlasništvo, nego je privatno vlasništvo navedene Ortačke grupe, koja je postala vlasnik na osnovu kupoprodajnog ugovora. Kanatonalni sud je konstatovao da predmet konkretnog ugovora nije državna imovina, kako je ta imovina određena članom 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi iz tužbe da je promet navedene nepokretnosti izvršen protivno Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su predmetnoj pravnoj stvari nije mogao primjeniti član 96. Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je u pitanju privatno vlasništvo koje je apelantica tražila da joj se vrati, da bi ona na navedenoj nekretnini postala vlasnik.

6. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno peispitivanje presude Kantonalnog suda od 18. januara 2011. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 07 0 U 003701 11 Upv od 25. aprila 2013. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je ispravan stav prvostepenog suda da je predmetno zemljište privatna, a ne državna svojina (sa dijelom od po 1/3 ortačke grupe), te da prema tome u konkretnom slučaju i ne može doći do primjene člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, jer se uspostava ranijeg vlasničko-pravnog odnosa može uspostaviti na građevinskom zemljištu koje je u društveno vlasništvo prešlo na osnovu Odluke Općine, što u predmetnoj pravnoj stvari nije slučaj, jer je predmetno zemljište privatna svojina ortačke grupe, a ne društvena odnosno državna svojina. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je Ortačka grupa postala vlasnik (privatni) predmetnih nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem kupoprodajnog ugovora utvrdio da nije došlo do povrede člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine, a sa druge strane nije povrijeđen niti član 9. Zakona o građevinskom zemljištu, kako je to apelantica navela u zahtjevu za vanredno preipsitivanje sudske odluke, jer pomenuti kupoprodajni ugovor nije ništav, niti su ga bilo koji organ, niti sud, ikada proglasili ništavim iz bilo kojega razloga. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da prvostpeni sud, prilikom donošenja pobijane presude, nije povrijedio federalni zakon, odnosno prvostepena presuda nije donesena uz povredu pravila postupka na koje se pozvala apelantica kao podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog čega je, primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, njen zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o povredama tih prava apelantica u suštini temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese odluku o meritumu, utvrdi povredu navedenih prava, te ukine odluku Vrhovnog suda od 25. aprila 2013. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sud, a prethodno i upravni organi, u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, navodeći da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti odredba člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, budući da je sporno zemljište privatna, a ne državna svojina. Naime, odredbom člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu je propisano da stupanjem na snagu [tog] zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu, koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine (st. 1.). Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove (st. 2). Ustavni sud, također, zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud iscrpno i detaljno analizirali sve apelantičine prigovore, te da su u odnosu na te prigovore dali jasno i detaljno obrazloženje koje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud također ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3209/13 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio