Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/15 (S. G. (AP-222/15), B. B. (AP-356/15), Š. S. (AP-379/15) i S. B. (AP-686/15))
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-222/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-222/15, rješavajući apelacije S. G. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli S. G., B. B., Š. S. i S. B. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-222/15, AP-356/15, AP-379/15 i AP-686/15
1. S. G. (AP-222/15), B. B. (AP-356/15), Š. S. (AP-379/15) i S. B. (AP-686/15) (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijeli su 13., 21. i 23. januara, odnosno 12. februara 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su oglašeni krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS, i svi osuđeni na kazne zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koje im je kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te su im oduzeti predmeti upotrjebljeni za izvršenje krivičnog dijela, a oslobođeni su obaveze da naknade troškove krivičnog postupka.
Spajanje predmeta
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-222/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanata bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, ostvarila sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela koje im se stavlja na teret, te da su apelanti u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupali sa direktnim umišljajem, dok im je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, dok otežavajuće okolnosti na strani apelanata nisu utvrđene, te im je izrečena kazna zatvora ublažavanjem minimuma zaprijećene kazne za konkretno krivično djelo (zapriječena kazna od 5 do 15 godina).
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmetno krivično djelo počinjeno na području stvarne i mjesne nadležnosti prvostepenog suda, pa je taj sud bio nadležan da naredbom odredi preuzimanje posebnih istražnih radnji prema apelantima, kao i prema N. B., te da okolnost da N. B. živi na području Zenice i da je postupak u odnosu na njega razdvojen nakon podizanja optužnice nije od uticaja na ovlaštenje suda i samim tim na zakonitost preduzetih posebnih istražnih radnji. Dalje se navodi, da se apelant S. G. tokom cijelog postupka služio maternjim jezikom, na kome je i vođen cio krivični postupak i glavni pretres, te okolnost da su dijelovi softvera uređaja kojim je vršen nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija na engleskom jeziku ne znači da je apelantu povrijeđeno pravo, naročito pošto je sadržina komunikacije zabilježena tom radnjom bila sačinjena u pisanom obliku i dostupna apelantu na njegovom maternjem jeziku. Također se navodi da žalba sama priznaje da je apelant S. G. prilikom saslušanja kod tužioca izjasnio da mu branilac nije potreban, a očigledno se ne radi o situaciji propisanoj u članu 53. tačka 5. Zakona o krivičnom postupku RS, kada je odbrana obavezna, te da nema ni dokaza koji bi ukazivali na sumnju u uračunljivost apelanta S. G. zbog čega tužilac i sud nisu ni bili dužni da ovu uračunljivost koja se pretpostavlja utvrđuju. Vrhovni sud konstatuje da su prigovori apelanata koncipirani tako da dokaze koje sud prihvata za utvrđivanje odlučnih činjenica nastoje izdvojiti i fragmentarno analizirati te dovesti do drugačijeg zaključivanja, što je pogrešno jer se ne može suprotstaviti pravilnoj i potpunoj odjeni dokaza koje vrši prvostepena presuda. Naime, prvostepena presuda sve dokaze ocjenjuje u čvrstoj međusobnoj vezi i jedinstvu iskaza svjedoka, kao dokaza, i materijalnih dokaza koji navedene iskaze osnažuju. Vrhovni sud zaključuje da kad se ima u vidu da su žalbeni prigovori apelanata upućeni postupku pribavljanja, korištenja i ocjene dokaza, odbijeni kao neosnovani to su i prigovori pravilnosti činjenične osnove presude ostali bez svog oslonca, razgovori koje su apelanti vodili prilikom nabavljanja, preuzimanja i distribucije droge, utvrđeni posebnim istražnim radnjama, pravilno su prihvaćeni i cijenjeni kao dobra osnova za utvrđivanje odličnih činjenica, ovo iz razloga jer su oni dopunjeni, osnaženi i potvrđeni u ključnim segmentima iskazima saslušanih svjedoka i predmetima koji su u toku krivičnog postupka oduzeti.
Apelacioni navodi
5. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti navode da je do povrede prava na pravično suđenje, došlo i zbog toga što oduzeti predmeti nisu bili pod nadzorom suda, kao i to da nadležni tužilac nije izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta apelanata u skladu sa odredbama člana 135. Zakona o krivičnom postupku RS.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U vezi sa navodima apelanata da oduzeti predmeti nisu bili pod nadzorom suda, te da nadležni tužilac nije izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta apelanata u skladu sa odredbama člana 135. Zakona o krivičnom postupku RS, Ustavni sud zapaža (iako apelanti u predmetnim apelacijama ističu drugačije) da iz stanja spisa ne proizlazi da su apelanti u toku postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticali navedene prigovore, pa se o tom prigovoru Vrhovni sud nije ni mogao izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP- 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ističe da ove prigovore apelanti ne mogu s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u predmetnom postupku u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojem je donesena osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman