Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/13 (Ustanova „Centar za socijalni rad Grada Mostar“ Mostar)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1067/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine u predmetu broj AP-1067/13, rješavajući apelaciju Ustanove „Centar za socijalni rad Grada Mostar“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ustanove „Centar za socijalni rad Grada Mostar“ Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 056460 11 Gži od 11. januara 2013. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 056460 09 I od 17. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 65 0 I 056460 09 I od 25. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ustanova „Centar za socijalni rad Grada Mostar“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zora Dujmović, zakonski zastupnik, podnijela je 12. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 056460 11 Gži od 11. januara 2013. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 056460 09 I od 17. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 056460 09 I od 25. marta 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 056460 09 I od 25. marta 2010. godine određeno je izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja M.V. kojeg je podnijela protiv apelantice kao izvršenika, na osnovu njenog pravomoćnog i izvršnog rješenja broj 14-35-1800/07 od 15. januara 2009. godine u predmetu radi isplate novčanog potraživanja (lična invalidnina).

3. Rješenjem broj 58 0 I 056460 09 I od 17. januara 2011. godine odbijen je kao nesnovan prigovor apelantice koje je podnijela protiv rješenja Općinskog suda od 25. marta 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica u prigovoru sama priznaje da je izdala izvršnu ispravu, ali da smatra da je umjesto nje kao izvršenik trebalo biti označeno Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, koje vrši isplatu za osobe sa invaliditetom po službenoj dužnosti na račun korisnika priznatih prava. S tim u vezi je Općinski sud istakao da je u konkretnom slučaju potraživanje tražitelja izvršenja određeno kvalificiranom izvršnom ispravom, a kako u postupku izvršenja vrijedi načelo formalnog legaliteta, to sud nije u mogućnosti da preispituje izvršni naslov, budući da je konkretna izvršna isprava u potpunosti pogodna za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12: u daljnjem tekstu: ZIP). Stoga je, po ocjeni Općinskog suda, neosnovan prigovor pasivne legitimacije kojeg je istakla apelantica, s obzirom da ona kao izvršenik ima svojstvo pravnog lica u skladu sa odredbom člana 1. Uredbe sa zakonskom snagom („Službeni list RBiH“ broj 6/92) i na nju se stoga primjenjuju propisi o ustanovama i upravo te ustanove u cjelini ili djelimično zadovoljavaju socijalne i druge potrebe korisnika socijalne zaštite jer su ustanove socijalne zaštite, prema članu 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i djece sa porodicom („Službene novine FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), osnovane za obavljanje djelatnosti socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom. U tom smislu se ukazuje da je neosnovan prigovor apelantice da je rješenje o izvršenju u suprotnosti sa odredbama člana 137.a) Zakona o izmjenama ZIP („Službene novine FBiH“ broj 39/09), kojim je pripisano da su izuzeta od izvršenja novčana sredstva ustanova iz člana 79. stav 2. istog Zakona, koja sredstva služe za obavljanje djelatnosti od javnog interesa, kojim se osigurava ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, nauku i drugo. Prema mišljenju Općinskog suda, navedene zakonske odredbe ne utječu na određivanje izvršenja, jer bi na taj način pravomoćna sudska odluka na štetu tražitelja izvršenja ostala neizvršena, a bilo bi mu uskraćeno i pravo pristupa sudu kao elemenat prava na pravično suđenje u skladu sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Na kraju je navedeno da bi navedena zakonska odredba, na koju se apelantica pozvala, mogla eventualno doći u primjenu tek prilikom realizacije prinudnog rješenja o izvršenja kad se izvršno rješenje dostavi banci na provođenje. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbe člana 49. stav 2. ZIP.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 056460 11 Gži od 11. januara 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 17. januara 2011. godine. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio prigovor apelantice kao neosnovan iz svih razloga koje je naveo u prvostepenom rješenju a koje drugostepeni sud u cijelosti prihvata. I po nalaženju drugostepenog suda neosnovan je prigovor pasivne legitimacije, jer apelantica kao izvršenik ima svojstvo pravnog lica i na nju se primjenjuju propisi o ustanovama jer su ustanove socijalne zaštite prema članu 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom osnovane za obavljanje djelatnosti socijalne zaštite. Takođe, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud odbio prigovor apelantice i u dijelu da je rješenje o izvršenju u suprotnosti sa članom 137 a. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je Odlukom Ustavnog suda broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine utvrđeno je da član 137 a. i član 137 b. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP nije u skladu sa članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06).

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica je istakla da je u predmetnom izvršnom postupku došlo do kršenja naprijed navedenih ustavnih prava zbog činjenice da sudovi nisu uvažili njen prigovor pasivne legitimacije, odnosno da ona ne može biti izvršenik u predmetnoj pravnoj stvari te biti obavezana na isplatu naknade po rješenju koje je ona donijela broj 14-35-1800/07 od 15. januara 2009. godine. Stoga je apelantica predložila Ustavnom sudu da proglasi predmetnu apelaciju dopustivom, te odluči u meritumu na način da proglasi osporeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda od 11. januara 2013. godine nevažećim i vrati predmet tom sudu na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica nosilac javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj izvršnoj stvari radi isplate novčanog potraživanja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Razmatrajući apelacione navode apelantice, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije kojeg je isticala tokom trajanja predmetnog izvršnog postupka. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao i u Odluci o dopustivosti broj AP-868/14 od 3. marta 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojem predmetu je apelantica, također, kako u apelacionim navodima tako i tokom trajanja redovnog postupka osporavala način na koji su sudovi u izvršnom postupku raspravili pitanje pasivne legitimacije na njenoj strani (kao ustanove) u predmetu radu isplate novčanog potraživanja. U citiranoj odluci, Ustavni sud je u obrazloženju odluke zaključio da Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

11. Imajući u vidu navode predmetne apelacije, kao i naprijed citirani stav Ustavnog suda iz odluke broj AP-868/14 koji je primjenjiv na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji su sudovi u predmetnoj izvršnoj stvari primijenili materijalno pravo. Osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, apelantica prema mišljenju Ustavnog suda u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman