Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5106/13 (S. Č.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5106/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP 5106/13, rješavajući apelaciju Senada Čivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Čivića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 026972 13 Gž od 27. novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 0126972 07 P od 10. aprila 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Čivić (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 026972 13 Gž od 27. novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 0126972 07 P od 10. aprila 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 026972 07 P od 10. aprila 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime nematerijalne štete isplati naknadu u iznosu od 5.000,00 KM i to: na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 2.000,00 KM; na ime pretrpljenog straha iznos od 1.500,00 KM; na ime duševnih bolova zbog protivpravnog lišenja slobode iznos od 1.500,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženoj isplati iznos od 400,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu. Odbijen je zahtjev apelanta za oslobađanje od obaveze plaćanja sudskih taksa zbog slabog imovnog stanja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant zahtijevao naknadu nematerijalne štete u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) smatrajući da je tužena za počinjenu štetu odgovorna po tzv. principu objektivne odgovornosti za štetu iz člana 173. i 174. ZOO jer je šteta počinjena opasnom djelatnošću tužene. Ukazano je da je tužena stavila prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete apelanta budući da potraživanja datiraju iz 1992. godine a tužba je podnesena sudu 2007. godine dakle nakon isteka trogodišnjeg subjektivnog i petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO.

4. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 360., 376. i 383. ZOO. Ukazano je da je pravni stav Vrhovnog suda Republike Srpske od 5. jula 2001. godine da se navedene odredbe imaju primjenjivati kao opšte pravilo koje se odnosi i na ostala lica koja zbog ratnih dejstava i opštepoznate situacije u vezi sa ratom opravdano nisu mogla da pokrenu sudski ili upravni postupak i to kako za vrijeme ratnog stanja tako i za vrijeme neposredne ratne opasnosti. Istaknuto je da Narodna skupština RS je odluku o prestanku ratnog stanja na području Republike Srpske donijela 19. juna 1996. godine, s tim da stupa na snagu danom donošenja. Ukazano je da na osnovu te odluke i od tog dana prestaju teći rokovi zastarjelosti kao opšta nesavladiva prepreka za podnošenje tužbe sudu, pa počinju teći rokovi zastarjelosti potraživanja, dospjelih prije ovoga dana. Istaknuto je da je trogodišnji rok zastarjelosti dospjelih potraživanja za štete, za koje su oštećeni saznali, kao i za njihove počinioce, prije 19. juna 1996. godine istekao 19. juna 1999. godine, a objektivni petogodišnji rok istekao je 19. juna 2001. godine.

5. Navedeno je da potraživanja zahtijevana poslije 19. juna 1999. godine smatraju se zastarjelim uz isticanje prigovora njihove zastarjelosti od strane tužene. Tako su po mišljenju prvostepenog suda i potraživanja naknade nematerijalne štete apelanta zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog bespravnog lišavanja koja su dospjela 17. maja 1992. godine dakle prije 19. juna 1996. godine zastarjela nakon 19. juna 1999. godine. Stoga kako je apelant tužbu za naknadu nematerijalne štete podnio 23. maja 2007. godine, a da je tužena istakla prigovor zastarjelosti njegovog potraživanja naknade štete, zbog toga je po mišljenju Osnovnog suda apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. ZOO. Po mišljenju Osnovnog suda u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za primjenu odredbe člana 377. ZOO. Navedeno iz razloga jer apelant nije dokazao da je za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina iz čl. 142., 150. i 154. KZ SFRJ kojim je njemu nanesena nematerijalna šteta za koju zahtijeva naknadu pravosnažno osuđeno određeno fizičko lice, pripadnik vojske ili policije Republike Srpske, kao počinilac tog krivičnog djela, a da je sam apelant tom presudom označen kao oštećeni krivičnim djelom kome pripada naknada štete.

6. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 71 0 P 0126972 13 Gž od 27. novembra 2013. godine odbio i prvostepenu presudu u osporenom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujem dijelu odluke o troškovima postupka potvrdio. Odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u konkretnom slučaju apelant tvrdi da je boravio u logoru u periodu od 10. maja 1992. godine do 17. maja 1992. godine što znači da je saznao za štetu najkasnije 17. maja 1992. godine. Istaknuto je da je tužba prvostepenom sudu podnesena 23. maja 2007. godine a početak toka roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO se ima računati od 19. juna 1996. godine kao dana kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti zbog čega je u konkretnom slučaju protekao objektivni rok zastarjelosti od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

8. Također po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da se ne može primijeniti rok iz člana 377. ZOO jer zahtjev za naknadu štete nije istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela niti je u odnosu na tog izvršioca pravosnažnom krivičnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava smatrajući da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbu člana 376. ZOO već odredbu člana 377. ZOO. Pored navedenog apelant se pozvao i na povredu drugih prava (pravo na život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na zabranu diskriminacije) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO, koja propisuje opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, smatrajući da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana

377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

14. Razmatrajući apleantove navode Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.

15. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci AP 4288/11 predmetni slučaj analizirao i u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud je istakao da „Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne“. U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao a to „da ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (op. cit. AP 4288/11, tač.33. i 34).

16. Ustavni sud naglašava da je pri odlučivanju u konkretnom predmetu uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

17. Stoga se Ustavni sud, imajući u vidu da su u konkretno slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu relevantnih odredbi ZOO, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 672/14 od 8. decembra 2015. godine i AP 3829/13 od 12. maja 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5106/13 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio