Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1202/15 (M. Z. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1202/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1202/15, rješavajući apelacije Marinka Zelenika i drugi i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marinka Zelenika protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 036157 13 Rev 2 od 9. decembra 2014. godine;

R.Ć. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 029207 13 Rev 2 od 23. decembra 2014.

godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 029207 15 Rsž 2 od 18. marta 2015. godine;

Danijela Čutura protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 041307 15 Rev od 6. novembra 2015. godine;

Jelena Bevanda protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043026 15 Rev od 12. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1202/15 Marinka Zelenika (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 036157 13 Rev 2 od 9. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine i naknadu na ime regresa za 2004. godinu, dok je ukinuta drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu kojim je apelantici dosuđena isplata razlike plate za period od 4. decembra 2004. godine do 31. avgusta 2007. godine i odlučeno o troškovima postupka. Vrhovni sud je istakao da je u spornom periodu (od 2007. do 2009. godine) Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine prestao da važi, a primjena novog granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine nije počela, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu imali drugi činilac za obračun osnovne plaće, odnosno nisu postojale po općem kolektivnom ugovoru propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, budući da oba parametra (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti poslova) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom, tj. Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Zbog navedenog je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev apelantice za navedeni period neosnovan. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2004. godinu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je isto zastarilo u skladu sa članom 106. Zakona o radu. Također, zbog nemogućnosti parametara koje je koristio vještak prilikom obračuna razlike plate apelantice za period od 4. decembra 2004. godine do 31. avgusta 2007. godine, Vrhovni sud je u ovom dijelu ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku FBiH

2.AP-1255/15 i AP-2688/15

R.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 20. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 029207 13 Rev 2 od 23. decembra 2014. godine i koja je zavedena pod brojem AP-1255/15. Ista apelantica je 29. maja 2015. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 029207 15 Rsž 2 od 18. marta 2015. godine, koja je zavedena pod brojem AP-2688/15. U konkretnom slučaju, osporenim konačnim odlukama odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine i naknadu na ime regresa za 2004. i 2005. godinu, kao i razliku plate za period od 1. septembra 2004. godine do 31. avgusta 2007. godine, ukinuta je prvostepena odluka i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu kojim je apelantici dosuđena isplata razlike plate za period od 1. januara 2009. godine do 1. maja 2010. godine i odlučeno o troškovima postupka, dok je apelantici dosuđena naknada na ime manje isplaćene naknade za prevoz za traženi period. Vrhovni sud i Kantonalni sud navode da se u konkretnom slučaju (za potraživanja apelantice na ime plata i regresa koja su odbijena) nisu mogle primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), budući da ovim ugovorom nisu propisani svi parametri za utvrđivanje visine plate. Vrhovni sud i Kantonalni sud konstatuju da nije bilo mjesta ni primjeni OKU iz 2000. godine, jer se taj ugovor primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a tužena je javna ustanova a ne preduzeće. S druge strane, pravilno je u skladu sa članom 27. Pravilnika tužene i nalazom vještaka usvojen zahtjev apelantice u dijelu kojim je potraživala isplatu manje isplaćene naknade za prevoz. Vezano za dio zahtjeva apelanticine kojim je potraživala razliku plate za period od 1. januara 2009. godine do 1. maja 2010. godine i troškove postupka, Kantonalni sud je u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje (vještak u nalazu i mišljenju, na kojem je sud zasnovao presudu, vršio obračun plate tako što je jedan od parametara obračuna osnovne plate vršio prema bruto umjesto neto satnici). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima osporenih odluka.

3. AP-5685/15 Danijela Čutura (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 041307 15 Rev od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 1. aprila 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu na ime regresa za 2005. godinu, ukinuta je prvostepena odluka i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu kojim je apelantica potraživala isplatu naknade za prekovremeni rad za period od 5. marta do 31. decembra 2005. godine i troškove postupka, dok je apelantici dosuđena razlika plate za period od 1. januara 2009. godine do 1. aprila 2010. godine i razlika naknade za prevoz za 2009., 2010. i januar 2011. godine. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice (potraživanja apelantice na ime plata i regresa koja su odbijena), nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda FBiH, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Također se navodi, da nisu osnovani apelanticini revizijski prigovori da ako sud smatra da se ne mogu primijeniti odredbe neustavnog GKU, da je trebalo primijeniti odredbe Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Vrhovni sud zaključuje da je apelantica svoj zahtjev zasnovala na GKU a ne na Pravilniku, a sve i da jest svoj zahtjev zasnovala na Pravilniku apelantica nije izvodila dokaze kolika bi joj plata bila u spornom periodu po odredbama Pravilnika, a visina plate po Pravilniku se ne može poistovjetiti sa visinom plate po GKU jer ova dva izvora radnog zakonodavstva ne regulišu na identičan način visinu plate. S druge strane, pravilno je apelantici dosuđena razlika plata za period od 1. januara 2009. godine do 1. aprila 2010. godine, u skladu sa odredbama novog GKU iz 2007. godine.

4. AP-5686/15 Jelena Bevanda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043026 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 043026 12 Rsž od 17. septembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4968/14 od 18. decembra 2014. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 1. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine, te je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da se na predmetna potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer se taj ugovor primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a tužena je javna ustanova a ne preduzeće. Dalje se navodi, da se za sporni period nije mogao primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer su odredbom člana 7. tog pravnog akta propisani parametri za određivanje najniže plate, pojam najniže plate određen je članom 8., a da taj ugovor ne propisuje koeficijente za obračun osnovne plate već članom 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijent složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. S druge strane, pravilno je apelantici dosuđena razlika plata za period od 1. januara do 1. aprila 2009. godine, u skladu sa odredbama novog GKU iz 2007. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1202/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1202/15 (M. Z. i drugi) | Sudska praksa | Aktio