Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/15 (I. R.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-705/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-705/15, rješavajući apelaciju Ilije Ristića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Ristić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 018219 14 Rev od 13. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Ilija Ristić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šamca, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 11. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 018219 14 Rev od 13. novembar 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita i da se kao takva ponište rješenja o prestanku radnog odnosa tužene (AD „Veterinarska stanica“ Šamac) od 5. marta 2006. i 2. maja 2006. godine, te da se shodno tome obaveže tužena da apelantu na ime neisplaćenih plata, regresa i otpremnine za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da mu izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i na taj način mu poveže radni staž.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant bio uposlenik tuženog, na radnom mjestu veterinar, te da je rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka apelantu stavljeno na teret da u toku 2004. i 2005. godine nije nabavljao lijekove u Centralnoj apoteci tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi 15. marta 2006. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa kojim je određeno da apelantu radni odnos prestaje zaključno sa 31. martom 2006. godine, a da je odlukom tuženog od 2. maja 2006. godine odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke se navodi da tuženi posjeduje vlastitu apoteku, te da iako to nije propisano aktima tuženog, niti drugim propisima, logično je i prirodno da svi veterinari zadužuju lijekove u toj apoteci, i da svi uposlenici tuženog treba da učestvuju u ostvarivanju prihoda tuženog, a ne da mu svojim postupcima nanose štetu. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 87. stav 1. Pravilnika o radu tuženog propisuje da pokretanje postupka za utvrđivanje povrede radne obaveze ili discipline zastarijeva za 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca, a najdalje za šest mjeseci od kada je povreda učinjena, pa je u skladu s navedenim zaključeno da nije došlo do zastare vođenja disciplinskog postupka, iz razloga što se kao vrijeme poduzimanja poslednje radnje navedene povrede ima uzeti 31. decembar 2005. godine, te da je tuženi tek po sačinjavanju završnog računa o poslovanju u toj godini (januar i februar tekuće godine za prethodnu godinu) konačno i pouzdano mogao imati saznanja o nepostojanju prihoda na ime lijekova za veterinarske usluge. Imajući u vidu da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka doneseno 7. februara 2006. godine, zaključeno je da je poštovan rok propisan odredbama Pravilnika o radu tužene i da nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka, kao i da od pokretanja disciplinskog postupka do donošenja konačne odluke (2. maj 2006. godine) nije protekao rok od šest mjeseci propisan odredbom člana 87. stav 2. Pravilnika o radu tuženog, iz čega proizilazi da nije došlo ni do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka. Osim toga, na osnovu nalaza vještaka grafologa, utvrđeno je da je apelantu uredno uručen poziv tuženog od 11. januara 2006. godine, da pristupi u kancelariju direktora radi davanja izjave o počinjenoj težoj povredi radne obaveze, a da je poziv tuženog od 6. februara 2006. godine sa rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka uredno dostavljen apelantu, odnosno u skladu sa odredbom člana 74. Zakona o opštem upravnom postupku. Dakle, zaključeno je da je apelantu omogućeno da iznese odbranu u odnosu na povrede koje su mu rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka stavljene na teret, ali se apelant ovim pravom nije koristio, pa se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je prema njemu vršena diskriminacija.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/15 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio