Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/15 („Orlando“ d.o.o. Grude i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1773/15, rješavajući apelacije „Orlando“ d.o.o. Grude i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Orlando“ d.o.o. Grude i Ivan Ćorluka, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Pr 019708 14 Pžp 2 od 30. januara 2015. godine;
"Bajra" d.o.o. Travnik i Numo Haseljić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 071268 16 Pžpr od 23. februara 2016. godine;
Tomislav Raspudić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Pr 028094 16 Pžp od 12. aprila 2016.
godine;
Hamdija Veladžić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059676 15 Pžp od 25. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1773/15 „Orlando“ d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ivan Ćorluka (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Gruda, koje zastupa Dragutin Ćorluka, advokat iz Gruda, podnijeli su 13. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Pr 019708 14 Pžp 2 od 30. januara 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelant su oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 17. Zakona o lijekovima koji se upotrebljavaju u veterinarstvu, pa su zbog toga kažnjeni i to prvoapelant novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM, a drugoapelant novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.
Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su prvoapelant, kao pravno lice i drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, 14. februara 2013. godine stavili u promet lijekove za upotrebu u veterinarstvu (navedeni i pobliže opisani u izreci prvostepenog rješenja), a koji lijekovi nisu na spisku lijekova kojima je izdano odobrenje za stavljanje u promet, kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o lijekovima koji se upotrebljavaju u veterinarstvu (u daljnjem tekstu: Zakon o lijekovima). U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 17. Zakona o lijekovima propisuje da svaki lijek u veterinarstvu prije stavljanja u promet mora imati odobrenje Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Dakle, zaključeno je da prvoapelant, kao pravna osoba koja obavlja prodaju lijekova, nije imao odobrenje Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva za stavljanje predmetnih lijekova u promet.
2. AP-1748/16 "Bajra" d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Numo Haseljić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 071268 16 Pžpr od 23. februara 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelant su oglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 17. Zakona o veterinarstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o veterinarstvu), pa su zbog toga kažnjeni i to prvoapelant novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM, a drugoapelant novčanom kaznom u iznosu od 1.740,00 KM (drugoapelant je zatražio sudsko odlučivanje, ali zbog propuštanja da se pojavi na usmeni pretres, prekršajni nalog je postao konačan i izvršan). Također, prvoapelant i drugoapelant su obavezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 50,00 KM.
Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je prilikom kontrole Federalnog inspektora u prvoapelantovoj poslovnoj jedinici utvrđeno da su u rashladnoj vitrini izloženi i stavljeni u promet za javnu potrošnju oblikovani proizvodi od mljevenog mesa upakovani u PVC foliju, na čijoj ambalaži i deklaraciji nije bila otisnuta ili odštampana propisana oznaka zdravstvene ispravnosti proizvoda namjenjenog ljudskoj ishrani, odnosno ovalni žig ili pečat koji sadrži tekst dvoslovni BIH „BA“ u gornjem redu i veterinarski kontrolni broj objekta u kojem je proizvod proizveden. U vezi s tim, konstatovano je da su prvoapelant, kao pravna osoba i drugoapelant, kao odgovorna osoba u prvoapelantu, počinili radnje koje im se stavljaju na teret prekršajnim nalozima Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo, te da se u počinjenim radnjama stiču sva stvarna i bitna obilježja prekršaja iz člana 17. Zakona o veterinarstvu.
3. AP-1947/16 Tomislav Raspudić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Pr 028094 16 Pžp od 12. aprila 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 175. stav 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Županiji Zapadnohercegovačkoj (u daljnjem tekstu: ZOSPNC u ŽZH), pa je zbog toga kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 130,00 KM i obavezan nadoknaditi troškove prekršajnog postupka.
Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelant nije dostavio tražene podatke o identitetu osobe kojoj je 27. maja 2015. godine dao vozilo na upravljanje, po obavjesti o učinjenom prekršaju, koja mu je uručena 17. jula 2015. godine. Naime, utvrđeno je da je apelant vlasnik vozila koje je, na osnovu podataka iz fotografije radara, 27. maja 2015. godine evidentirano u počinjenju prekršaja prekoračenja brzine. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 175. stav 6. ZOSPNC u ŽZH propisuje da je vlasnik, odnosno nositelj prava raspolaganja vozilom, dužan na zahtjev ovlaštene osobe dati podatke o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje. Obzirom da je apelant Policijskoj upravi dostavio podatke za šest osoba koje su mogle da upravljaju njegovim vozilom u trenutku počinjenja prekršaja, zaključeno je da apelant nije postupio u smislu navedene odredbe, čiji je smisao da se sazna ko je upravljao vozilom u momentu počinjenja prekršaja.
4. AP-1983/16 Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059676 15 Pžp od 25. februara 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa je zbog toga kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM i obavezan nadoknaditi troškove prekršajnog postupka.
Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelant nije na zahtjev ovlaštenih službenih lica dostavio-podnio podatke o identitetu lica koje je 11. februara 2014. godine upravljalo putničkim motornim vozilom u vlasništvu apelanta i koji je počinio prekršaj prekoračenja brzine. Imajući u vidu da apelant nije dostavio nikakve podatke o identitetu lica kojem je vozilo dao na upravljanje, konstatovano je da su se u radnji apelanta stekli elementi bića prekršajnog djela kažnjiva po članu 234. tačka 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1773/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju . Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman