Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2451/13 (D. U.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2451/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2451/13, rješavajući apelaciju Drage Uzelca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Drage Uzelca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003027 13 Rev 2 od 26. avgusta 2014. godine Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dragi Uzelcu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Dragi Uzelcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Uzelca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003027 13 Rev 2 od 26. avgusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009744 12 U od 19.
aprila 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Uzelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine. Apelant je 18. novembra 2014. godine dopunio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003027 13 Rev 2 od 26. avgusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i „Arcelor Mittal“ Prijedor d.o.o (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, takođe, 24. maja 2013. godine zatražen spis predmeta.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 14. aprila 2016. godine, Okružni sud 23. marta 2016. godine, Vrhovni sud 29. marta 2016. godine, a tuženi 4. aprila 2016. godine. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 6. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je Osnovnom sudu 22. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tokom postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to detaljnije navedeno u obrazloženju presude.
6. Presudom Osnovnog suda broj Rs-196/05 od 15. juna 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te se slijedom toga obavezuje tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plata za vrijeme otkaznog roka isplati iznose, kako je to pobliže navedeno u dispozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. septembra 2005. godine pa do isplate, te se obavezuje tuženi da iznos iz stava 1 izreke ove presude registruje kod Fonda PIORS i uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i za slučaj nezaposlenosti. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se poništi Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-232/04 od 19. septembra 2004. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 81-232-a/04 od 25. januara 2005. godine kao nezakoniti i da se vrati u radni odnos kao neosnovan. Takođe je kao neosnovan odbijen i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je ništava odredba člana 5 stav L Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza, zaključenog 30. aprila 2004. godine između RŽR „Ljubija“ a. d. Prijedor i LNM HOLDING NV sa sjedištem u Pensrat-u 105 Curaco, Holandski Antili. Istom presudom je kao neosnovan odbijen i tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 6. decembra 2004. godine. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 15. aprila 2005. godine do 30. aprila 2007. godine. Konačno, istom presudom je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu isplati regres za korišćenje godišnjeg odmora, naknadu za zimnicu i ogrjev, naknadu za Dan rudara za period od 22. septembra 2004. godine do 30. aprila 2007. godine.
7. Na prvostepenu presudu apelant je uložio žalbu.
8. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 415 od 26. juna 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Okružnog suda broj Rs-196/05 od 15. juna 2007. godine ukinuta u dijelu kojim je odbijen zahtjev za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu i rješenja o prestanku radnog odnosa i za vraćanje na posao, zatim u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu plata za period od 6. marta 2005. godine do 30. marta 2007. godine i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike otpremnine, te u dijelu koji se odnosi na troškove spora i predmet je vraćen na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i Presuda Osnovnog suda broj Rs-196/05 od 15. juna 2007. godine potvrđena.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 908 od 18. maja 2010. godine apelantova revizija i dopuna revizije protiv drugostepene presude je odbijena.
10. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 003027 08 P od 23. novembra 2012. godine Odluka o otkazu ugovora o radu broj 81-232/04 od 19. novembra 2004. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 81-232-a/05 od 25. januara 2005. godine su poništeni kao nezakoniti. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime razlika plata isplati iznose utvrđene u dispozitivu presude, kao i da na dosuđene iznose uplati za apelanta u korist Fonda PIORS doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i da navedene iznose registruje na obrascu M-4. Nadalje, tuženi je obavezan da apelantu na ime neisplaćenih plata isplati iznose utvrđene u dispozitivu presude, kao i da na dosuđene iznose uplati za apelanta u korist Fonda PIORS doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i da navedene iznose registruje na obrascu M-4.
11. Takođe, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM, a sve u roku od 15 dana. Zatim, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima; u dijelu kojim je tražena naknada potraživanja na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 2005. godine do 15. aprila 2005. godine; u dijelu kojim je tražena isplata regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 1. maja 2007. godine do 23. oktobra 2012. godine; u dijelu kojim je tražena isplata naknade za Dan rudara za period od 1. maja 2007. godine do 23. oktobra 2012. godine; u dijelu kojim je tražena uplata doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 1. jula 2005. godine do 23. oktobra 2012. godine, te slijedom toga i u dijelu kojim je traženo da se oni evidentiraju na obrascu M-4 za period od 1. jula 2005. godine do 23. oktobra 2012. godine; u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je apelant, zbog donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i rješenja o prestanku radnog odnosa, bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju u periodu od 25. februara 2010. godine do 23. oktobra 2012. godine, te i u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova i straha zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja isplati iznos od 20.000,00 KM za period od 25. februara 2010. godine do 23. oktobra 2012. godine; u dijelu kojim je tražena isplata otpremnine zbog odlaska u penziju u iznosu od 2.863,98 KM i u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu kamata i troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
12. Istom presudom tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je apelant, zbog donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i rješenja o prestanku radnog odnosa, bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju za period od 19. novembra 2004. godine do 25. februara 2010. godine i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se za period od 19. novembra 2004. godine do 25. februara 2010. godine potražuje naknada nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova i straha zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada potraživanja na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 2005. godine do 7. novembra 2003. godine; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2002. godine; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade za zimnicu i ogrjev za period od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2002. godine; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada za Dan rudara za period od 1. januara 2004. godine do 22. septembra 2004. godine i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1994. godine do 22. septembra 2004. godine.
13. Takođe, odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada potraživanja na ime neisplaćenih plata za period od 7. novembra 2003. godine do 22. septembra 2004. godine; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 7. novembra 2003. godine do 30. aprila 2007. godine; u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade za Dan rudara za period od 22. septembra 2004. godine do 30. aprila 2007. godine i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1- 0925/04 od 16. avgusta 2004. godine, zaključen između „Novih rudnika Ljubija“ d.o.o. Prijedor i apelanta, kao presuđena stvar.
14. Konačno, istom presudom je odbačena kao nedopuštena apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-0925/04 od 16. avgusta 2004. godine, zaključen između „Novih rudnika Ljubija“ d.o.o. Prijedor i apelanta, prestaje da važi s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o apelantovom potpunom gubitku radne sposobnosti i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženom da donese odluku o prestanku važenja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 1-0925/04 od 16. avgusta 2004. godine, zaključenog između „Novih rudnika Ljubija” d.o.o Prijedor i apelanta, s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o apelantovom potpunom gubitku radne sposobnosti.
15. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 003027 12 Gž 2 od 10. aprila 2013. godine apelantova žalba je djelimično usvojena, Presuda Osnovnog suda broj 77 0 P 003027 08 P od 23. novembra 2012. godine, koja je dopunjena Presudom broj 77 0 P 003027 08 P od 1. aprila 2005. godine, ukinuta u žalbom odbijajućem dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu izgubljene zarade preko dosuđenog iznosa za vremenski period od 1. aprila 2005. godine do 30. juna 2005. godine (stav 2 izreke dopunske presude) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 3 izreke) i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena, prvostepena presuda je u ostalom žalbom pobijanom odbijajućem dijelu (stav 4 izreke) i u dijelu kojim je tužba odbačena (st. 5, 6 i 7 izreke) potvrđena.
16. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naglasio da je apelant obavljao poslove rukovaoca kotlovnice i to radno mjesto kod tuženog i dalje egzistira, da je tuženi Pojedinačnim kolektivnim ugovorom vršio povećanje koeficijenata prilikom obračuna plate zaposlenim, s tim što je povećanje vršeno direktnim radnicima u procentu od 37%, a indirektnim u procentu od 27%, a kolektivnim ugovorom nije utvrđeno koje kategorije zaposlenih imaju tretman direktnih radnika, to osnovano apelantova žalba ističe da se takva činjenica mogla utvrditi na bazi vještačenja po vještaku finansijske struke na osnovu obračuna plata radnika koji je radno angažovan na radnom mjestu rukovaoca kotlovnice. Kako sud nije dao zadatak vještaku da na osnovu predmetnih podataka kod tuženog (član 150 Zakona o parničnom postupku) rasvijetli spornu činjenicu, to je povrijedio odredbe parničnog postupka, usljed čega je strankama onemogućeno da raspravljaju pred sudom, slijedom čega je prvostepenu odluku u ovom dijelu sud ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, kao u izreci ove odluke. Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripadaju uvećanja plata po osnovu pojedinačnih stimulacija, naknada po osnovu noćnog rada i sl. jer se radi o povećanju plata koje su vezane za konkretan rad i zalaganje radnika koji efektivno obavlja rad.
17. Okružni sud je obrazložio da je u ostalom žalbom pobijanom odbijajućem i odbacujućem dijelu prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio procesno i materijalno pravo, te navodi žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost presude, a razloge i pravne zaključke koje je u ostalom dijelu pobijane odluke dao prvostepeni sud u cijelosti prihvata i Okružni sud.
18. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je apelantovu tužbu kojom zahtijeva da se utvrdi da je apelant, zbog donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu njegovog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu rada i socijalnog osiguranja za period od 19. novembra 2004. godine do 25. februara 2010. godine odbacio kao neblagovremenu (stav 5 izreke), dok je u preostalom dijelu za period od 25. februara 2010. godine do 23. oktobra 2012. godine, kao i zahtjev kojim se zahtijeva isplata nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i psihičkog zlostavljanja u iznosu od 20.000,00 KM za navedeni vremenski period odbijen (stav 4 izreke).
19. Slijedom iznesenog prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno odbacio apelantovu tužbu za utvrđenje postojanja diskriminacije jer je negativno postupanje tuženog uslijedilo donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu 2004. godine, a tužba je podnesena nakon što su protekli svih subjektivni i objektivni rokovi i iz odredaba člana 105 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR), koji se kod utvrđenja diskriminacije u skladu sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09, u daljnjem tekstu: ZZD) imaju primijeniti kao propis lex specialis u odnosu na odredbu člana 13 navedenog zakona. Prvostepeni sud je pravilno odbacio apelantovu tužbu u st. 6 i 7 izreke, o čemu je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud.
20. Kako je dalje utvrdio Okružni sud, prvostepeni sud je, odlučujući o radnopravnoj reintegraciji, vraćanju apelanta na rad, njega pravilno odbio sa zahtjevom za vraćanje na rad jer je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju zbog gubitka radne sposobnosti. Odredbama člana 125 stav 1 tačka 5 Zakona o radu propisano je da ugovor o radu prestaje da važi s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti radnika. Dakle, radi se o prestanku važenja ugovora o radu po sili zakona. Kako je apelantu na osnovu zakona prestao ugovor o radu (a koji se na osnovu člana 18 Zakona o radu ne prekida u periodu između dana otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa), a uslovi za prestanak ugovora o radu su nastupili prije nego što je apelant vraćen na posao zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, to je ispunjenjem zakonskih uslova za prestanak ugovora o radu prestala i obaveza tuženog za isplatu izgubljenih plata od momenta ostvarivanja prava na penziju na osnovu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.
21. Dakle, radi se o prestanku važenja ugovora o radu po sili zakona, te je, kako zaključuje Okružni sud, prvostepeni sud pravilno odbacio kao nedopuštenu apelantovu tužbu kojom traži utvrđenje ovih činjenica u sudskom postupku. Ni ostali žalbeni razlozi nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke u ostalom odbijajućem dijelu i u dijelu kojim je tužba odbačena kao neblagovremena, pa ih Okružni sud posebno nije ni cijenio na osnovu odredbe člana 231 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
22. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003027 13 Rev 2 od 26. avgusta 2014. godine apelantova revizija je odbijena,
23. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je odbačena tužba i odbijen tužbeni zahtjev (izuzev u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva za isplatu plata za period od 1. aprila do 30. juna 2005. godine, u kom dijelu je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje). Vrhovni sud nalazi da su odluke nižestepenih sudova pravilne (u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca i kojim je njegova tužba odbačena). Vrhovni sud ističe da je predmet spora zaštita prava iz radnog odnosa, slijedom čega je mjerodavno pravo za razrješenje spornog odnosa ZOR jer je odredbama člana 1 stav 1 ovog zakona propisano da se njime, između ostalog, uređuju plate i druge naknade po osnovu rada, te druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske. Prema odredbama člana 105 ZOR-a, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese nadležnom sudu tužbu za zaštitu tog prava u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Iz ovih odredbi proizlazi da je blagovremenost tužbe u radnom sporu procesna pretpostavka za ostvarenje sudske zaštite.
24. Vrhovni sud smatra da se apelantovo potraživanje odnosi i na isplatu primanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 1994. do 7. novembra 2003. godine, te uplatu doprinosa od 1. januara 1994. do 22. septembra 2004. godine, a da je taj zahtjev postavljen 25. februara 2011. godine, te se pravilnom ukazuju odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim su, pozivanjem na odredbe člana 105 ZOR-a, odbacili tužbu u pogledu potraživanja za ovaj period. Isto se odnosi i na potraživanje na ime zimnice i ogrjeva za period do 2002. godine zaključno, te potraživanje na ime regresa i naknade za Dan rudara za period od 2007. do 2010. godine zaključno (s obzirom da je ovaj zahtjev postavljen 25. februara 2011. godine). Takođe je odbačena tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje da je apelant, zbog donošenja odluka o prestanku njegovog radnog odnosa, bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju, te da mu se po tom osnovu naknadi nematerijalna šteta s obzirom da su odluke tuženog donesene 2004. i 2005. godine, a zahtjev za zaštitu od diskriminacije je stavljen tek 25. februara 2011. godine. Nadalje, apelant je zahtjev za utvrđenje da njegov ugovor o radu prestaje da važi danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti i za nalaganje tuženom da donese rješenje u tom pravcu postavio tek 23. oktobra 2012. godine, pa je i u ovom dijelu tužba neblagovremena. Neosnovan je revizioni prigovor da je apelant u toku parnice samo precizirao tužbeni zahtjev, a da nije preinačavao tužbu.
25. Vrhovni sud je naglasio da je pravosnažnom presudom donesenom u ovoj parnici apelantu dosuđena razlika plate za period od 1. januara do 6. marta 2005. godine i doprinosi za isti period. Njegova tužba za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o radu od 16. avgusta 2004. godine i isplatu potraživanja iz radnog odnosa za period od 7. novembra 2003. do 22. septembra 2004. godine je odbačena, a njegov tužbeni zahtjev za obavezivanje tuženog da mu isplati neisplaćene plate za period od 22. septembra do 5. decembra 2004. godine, te regres, zimnicu, ogrjev i naknadu za Dan rudara za period od 22. septembra 2004. do 30. aprila 2007. godine je odbijen. U konačno uređenoj tužbi apelant je ponovo postavio zahtjeve o kojima je već pravosnažno odlučeno, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je u pitanju presuđena stvar i ispravno sudili tako što su u ovom dijelu tužbu odbacili kao nedopuštenu (član 196 stav 2 ZPP-a).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Apelant smatra da je tuženi više od 30 puta prekršio kriterijume za raspored radnika, utvrđene Programom socijalnog zbrinjavanja viška radnika (kompletnost u pogledu stručne spreme i osposobljenost za obavljanje određenih poslova, stručnost i radna sposobnost, potrebno radno iskustvo za konkretno radno mjesto) i na radna mjesta na koja je apelant mogao da bude raspoređen rasporedio radnike s manje radnog staža i nižom stručnom spremom u odnosu na apelanta i nižim stepenom stručne spreme u odnosu na stručnu spremu propisanu Pravilnikom o sistematizaciji za ta radna mjesta. Time je tuženi apelanta stavio u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa je na taj način onemogućen ostvarivati prava na zaposlenje pod jednakim uslovima po osnovu svog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja, čime mu je tuženi nanio nematerijalnu i materijalnu štetu po osnovu koje se tuženi nezakonito bogati.
28. Apelant nadalje smatra da tuženi 11 puta prekršio član 126 Zakona o radu (član 140 prečišćeni tekst) jer je prije nego što je istekla jedna godina od dana prestanka apelantovog radnog odnosa zaposlio 11 radnika raznih struka i zanimanja, među kojima nijedan nema kvalifikaciju KV bravara i rasporedio ih na radno mjesto KV bravara, a da prije toga apelantu nije ponudio zaposlenje na poslovima KV bravara za koje je apelant osposobljen redovnim školovanjem, čime je tuženi apelanta stavio u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa je na taj način onemogućen ostvarivati prava na zaposlenje pod jednakim uslovima po osnovu školovanja, socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja, čime mu je tuženi nanio nematerijalnu i materijalnu štetu po osnovu koje se tuženi nezakonito bogati. Ovim je apelant dokazao povredu prava na nediskriminaciju i prava na jednak tretman i u slučaju da se u ovom sporu odlučuje o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje postojanja diskriminacije nebitna je zakonitost odluka o prijemu i rasporedu drugih radnika. Apelant zaključuje da je, dakle, u konkretnom predmetu prekršeno materijalno pravo iz Zakona o radnim odnosima i Zakona o diskriminaciji.
29. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi da je donošenjem Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-232/04 od godine i Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 81-232-a/05 od 25. januara 2005. godine apelant izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu svog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava na zaposlenje i socijalno osiguranje s posljedicom oštećenja fizičkog i duševnog zdravlja apelanta, smanjenja opšte životne aktivnosti, nastanka smanjenja apelantove radne sposobnosti, da naloži tuženom da apelantu isplati nematerijalnu štetu zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja, da utvrdi da je Ugovor o radu broj 1-0925/04 od 16. avgusta 2004. godine prestao da važi s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o apelantovom potpunom gubitku radne sposobnosti, da tuženom naloži da donese odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa s danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o apelantovom potpunom gubitku radne sposobnosti, da tuženom naloži da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete zbog diskriminacije, nefizičkog zlostavljanja i neosnovanog bogaćenja tuženog na štetu apelanta u visini pripadajućih plata, regresa, naknade za Dan rudara i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. januara 1994. godine do dana presuđivanja i da tuženom naloži da apelantu isplati otpremninu zbog odlaska u penziju u iznosu od 2.863.98 KM.
b) Odgovor na apelaciju
30. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana. Stav Osnovnog suda je da apelantu nisu povrijeđena njegova prava, te u pogledu predmetne apelacije predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
31. Okružni sud navodi da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva, o čemu su dati razlozi u presudi.
32. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelant (pravo na pravično suđenje, pravo na nediskriminaciju i pravo na imovinu).
33. Tuženi navodi da je pravo na pravično suđenje ostvareno u punoj mjeri jer je apelant dobio spor, te je poništena odluka o otkazu ugovora o radu kao nezakonita, te su apelantu isplaćene naknade za period u kojem nije radio do odlaska u invalidsku penziju. Apelantovo pravo na imovinu takođe ničim nije ugroženo. Navodi da su apelantova potraživanja za isti period u potpunosti izmirena.
V.Relevantni propisi
34. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).
Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.
Član 18.
Za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, porođajnog odsustva, udaljenja s posla, perioda između dana otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa, kao i za vrijeme drugih opravdanih odsustvovanja s rada koje radnik koristi na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, ugovor o radu se ne prekida.
Ako se radnik, nakon prekida rada zbog isteka roka iz ugovora o radu, više puta zapošljava kod istog poslodavca na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, i na taj način ostvari 24 mjeseca rada u toku poslednje tri godine, smatraće se da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.
Član 105.
Ako se između poslodavca i radnika ne postigne saglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.
35. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
(Vođenje evidencije i koordinacija nadležnih institucija) (1) Nadležne institucije u Bosni i Hercegovini dužne su da vode redovnu evidenciju svih slučajeva prijavljene diskriminacije, a prikupljene podatke obavezno da dostave Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.. (2) Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u okviru zakonom utvrđenih nadležnosti, ima obavezu, na osnovu prikupljenih podataka o pojavama i obimu diskriminacije, najmanje jednom godišnje da pripremi Savjetu ministara Bosne i Hercegovine izvještaj, a prema potrebi i posebne izvještaje koji sadrže prijedlog mjera za sprečavanje i suzbijanje pojava diskriminacije u Bosni i Hercegovini. (....)
Član 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima u oba entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12. ovog zakona nadležni su u prvom i drugom stepenu sudovi opšte mjesne nadležnosti.
(2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija. (3) Po osnovu tužbenog zahtjeva iz člana 12. tač. b) i d) ovog zakona nadležni sud može da odluči da žalba ne zadržava izvršenje ili da određuje kraći rok za ispunjenje radnje koja je naložena tuženiku.
(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 003027 12 Gž 2 od 10. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem su utvrđivana prava i obaveze apelanta i tuženog u vezi s novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
44. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili pravo u svim aspektima u kojima nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu.
45. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
46. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Okružnog suda, koja nije dovedena u pitanje odlukom Vrhovnog suda nakon apelantove revizije, ukinuta u žalbom odbijajućem dijelu, kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu izgubljene zarade preko dosuđenog iznosa za vremenski period od 1. aprila 2005. godine do 30. juna 2005. godine (stav 2 izreke dopunske presude) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 3 izreke) i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena, označena prvostepena presuda je u ostalom žalbom pobijanom odbijajućem dijelu (stav 4 izreke) i u dijelu kojim je tužba odbačena (st. 5, 6 i 7 izreke) potvrđena. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odbačena tužba i odbijen tužbeni zahtjev (izuzev u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva za isplatu plata za period od 1. aprila do 30. juna 2005. godine, u kom dijelu je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje). Naglašeno je da su odluke nižestepenih sudova pravilne (u pobijanom dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev kojim je njegova tužba odbačena).
47. Ustavni sud dalj zapaža da su redovni sudovi, prvenstveno Okružni i Vrhovni sud, odlučujući o vraćanju apelanta na rad, njega odbili sa zahtjevom za vraćanje na rad jer je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju zbog gubitka radne sposobnosti. Ustavni sud navodi da su redovni sudovi utvrdili da se radi o prestanku važenja ugovora o radu po sili zakona. Kako je apelantu na osnovu zakona prestao ugovor o radu (a koji se na osnovu člana 18 ZOR-a ne prekida u periodu između dana otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa), a uslovi za prestanak ugovora o radu su nastupili prije nego što je apelant vraćen na posao, to je ispunjenjem zakonskih uslova za prestanak ugovora o radu prestala i obaveza tuženog za isplatu izgubljenih plata od momenta ostvarivanja prava na penziju na osnovu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima.
48. U svemu navedenom, kao i u dijelovima osporenih presuda kojima su odbačeni dijelovi apelantovog tužbenog zahtjeva iz procesnih razloga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u mjeri u kojoj bi bilo potrebno da se dovede u pitanje pravičnost predmetnog postupka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe se napominje i da apelant u apelaciji nije dao uvjerljive navode koji bi ukazivali na povredu ovog prava, već se u apelaciji daju isti navodi o kojima su redovni sudovi već dali uvjerljiva obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim. Osim toga, ukazuje se da apelant u apelaciji traži od Ustavnog suda da usvoji dijelove tužbenog zahtjeva koje su odbili redovni sudovi, što svakako nije nadležnost Ustavnog suda jer bi na taj način Ustavni sud zamijenio redovne sudove u vršenju njihove zakonom propisane nadležnosti.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
50. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
51. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. septembra 2005. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 26. avgusta 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i to je period koji će Ustavni sud da ispita.
b) Analiza dužine trajanja postupka
53. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje apelantovog prava na naknadu potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti, ali da ta složenost ne opravdava dužinu predmetnog postupka u konkretnom slučaju.
54. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za devet godina trajanja postupka iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan i koji je bez ikakve sumnje bio od izuzetnog značaja za apelanta. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.
55. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
56. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
57. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
58. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi hitan, te kako je predmetni postupak trajao devet godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
59. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
60. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.
61. S druge strane postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na naknadu potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao devet godina.
62. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
63. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman