Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/13 (A. T.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Zastara
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2360/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2360/13, rješavajući apelaciju Aiše Telalović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiše Telalović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004149 14 Uvp 2 od 4. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiša Telalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 004149 14 Uvp 2 od 4. septembra 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. oktobra 2014. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave – Kantonalni ured Sarajevo, Ispostava Novo Sarajevo broj 10- 9/3-15-4-9195/02 od 29. augusta 2008. godine odbijen je zahtjev apelantice za izdavanje potvrde o zastarjelosti porezne obaveze razreza poreza na promet nepokretnosti i prava po prijavljenom kupoprodajnom ugovoru zaključenom dana 14. juna 2002. godine između M.S. kao prodavca i apelantice kao kupca predmetne nekretnine, kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 28. juna 2002. godine tom organu prijavljen kupoprodajni ugovor zaključen 14. juna 2002. godine između M.S. kao prodavca i apelantice kao kupca nekretnina – dvosobnog stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Aleja lipa broj 17/III, da je u postupku razreza poreza na promet nepokretnosti i prava, postupljeno u skladu sa čl. 5. i 6. tada važećeg Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava, te da je Komisija za procjenu vrijednosti nepokretnosti na području Općine Novo Sarajevo dana 11. jula 2002. godine izašla na lice mjesta i svojim zapisnikom utvrdila prometnu vrijednost nekretnina – stana. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni organ 13. jula 2002. godine izdao rješenje o razrezu poreza nepokretnosti i prava i razrezao porez na promet nepokretnosti i prava u određenom novčanom iznosu na ime M.S. kao prodavca, a u skladu sa članom 4. stav 1. navedenog zakona kojim je propisano da obveznik poreza na promet nepokretnosti je prodavac nepokretnosti, odnosno fizičko i pravno lice koje vrši prijenos vlasništva na nepokretnosti. Također, utvrđeno je da s obzirom da porezna obaveza nije izvršena u zakonom propisanom roku, dana 5. novembra 2002. godine izdat je nalog za plaćanje na ime M.S. kao prodavca, a dana 10. marta 2003. godine pokrenut je postupak za prinudnu naplatu navedene porezne obaveze. Najzad, utvrđeno je da je taj organ na osnovu tada važećih zakonskih i podzakonskih akata upisao zakonsku hipoteku na predmetnu nekretninu u vlasništvu M.S. u određenom novčanom iznosu.
4. Rješenjem Kantonalnog poreznog ureda Sarajevo - Komisije za rješavanje žalbi broj 10-9- 06-15-610/08 od 8. oktobra 2008. godine žalba apelantice protiv rješenja od 29. augusta 2008. godine je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da taj organ nije mogao drugačije riješiti predmetnu upravnu stvar vodeći računa o tome da apelantica nije ničim osporila navode iz prvostepenog rješenja, te imajući u vidu dostavljenu dokumentaciju, pa je žalbu odbio.
5. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 07-15-1657/08 od 18. maja 2009. godine žalba apelantice protiv rješenja od 8. oktobra 2008. godine je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno, u skladu sa navedenim zakonskim propisima, M.S., kao prodavcu nekretnine, izdao rješenje o razrezu poreza na promet nepokretnosti, te da apelantica neosnovano zahtijeva da se njoj kao kupcu predmetne nekretnine izda rješenje o razrezu poreza na promet nekretnina. Naime, utvrđeno je da je porezni obveznik poreza na promet nepokretnosti zakonom određen i porezni organi nemaju zakonom utvrđenu mogućnost da vrše izmjene u pogledu određenja poreznog obveznika, pa tako navod apelantice da je predmetnim ugovorom određeno da će apelantica snositi troškove poreza na promet nepokretnosti, nije pravno relevantni razlog, već se radi o obligacionom odnosu kupca i prodavca koji nema utjecaja na zakonsko određenje poreznog obveznika. Shodno tome, utvrđeno je da apelantica neosnovano ističe prigovor zastarjelosti, iz razloga što je postupak prinudne naplate blagovremeno pokrenut, tj. u roku od pet godina po dospijeću utvrđenih poreznih obaveza u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o Poreznoj upravi FBiH.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 004149 09 U od 8. maja 2013. godine odbijena je tužba apelantice protiv rješenja tuženog od 18. maja 2009. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da upravni organ nije nadležan da izdaje potvrdu o zastarjelosti porezne obaveze odnosno u upravnom postupku nije propisano niti to materijalno pravo poznaje da se izdaje potvrda o zastarjelosti porezne obaveze. Osim toga, utvrđeno je da M.S. kao prodavcu nekretnine nikada nije uručeno rješenje o razrezu poreza na promet nepokretnosti od 15. jula 2002. godine, pa time nije ni nastupila zastara porezne obaveze.
7. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 8. maja 2013. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su pravilno zaključili organi uprave i Kantonalni sud da je obaveza plaćanja poreza na prodavcu i da je prodavač (M.S.) poreski obveznik, da nije izvršila svoju zakonsku obavezu, da je protiv nje pokrenut postupak prinudne naplate u roku od 5 godina po dospjeću poreskih obaveza (blagovremeno), te da nije nastupila zastara potraživanja naplate poreza. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da navod punomoćnice apelantice da je sud previdio činjenicu da M.S., prodavač i poreski obveznik, nije stranka u ovome postupku, je pretenciozan, imajući u vidu činjenicu da obaveza plaćanja poreza na promet nepokretnosti je na M.S. kao prodavcu, a ne na apelantici kao kupcu i koja po pomenutom zakonu koji je tada bio na snazi, nije bila obavezna da plati navedeni porez. Isto tako, Kantonalni sud je konstatovao da je apelantica mogla platiti dobrovoljno navedeni porez na osnovu zaključenog ugovora, što nije učinila. Dakle, utvrđeno je da je pravilan stav u navedenoj presudi da u odnosu na apelanticu u bilo kojem slučaju nije moglo doći do zastare naplate porezne obaveze. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelantice da potvrda o zastarjelosti porezne obaveze jeste isto što i uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije, jer se institut zastarjelosti utvrđuje na osnovu zakona kojim je regulisana određena materija, kako je to pravilno konstatovao Kantonalni sud u svojoj presudi da upravni organ nije nadležan za izdavanje potvrde o zastarjelosti porezne obaveze u upravnom postupku, te da materijalni propis ne poznaje obavezu da se izdaje potvrda o zastarjelosti porezne obaveze.
8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane organa uprave, te Kantonalnog suda. Naime, apelantica je stava da je u odnosu na nju došlo do zastare naplate porezne obaveze. Osim toga, apelantica tvrdi da je organ uprave nadležan da izdaje potvrdu o zastarjelosti porezne obaveze, te da je pogrešan stav Kantonalnog suda da u upravnom postupku nije propisano, niti da to materijalno ne poznaje, da se izdaje potvrda o zastarjelosti porezne obaveze. U vezi s tim, apelantica smatra da potvrda o zastarjelosti porezne obaveze jeste isto što i uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije. U suštini, apelantica smatra da je dokazala osnovanost svog zahtjeva za izdavanje potvrde o zastarjelosti porezne obaveze, te da su organi uprave i Kantonalni sud u osporenim odlukama odbili njen zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili njeno pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno pravo na imovinu apelantice (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelanticin predmetni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je obaveza plaćanja poreza na promet nepokretnosti na M.S. kao prodavcu, a ne na apelantici kao kupcu i koja po zakonu koji je tada bio na snazi, nije bila obavezna da plati navedeni porez. Dakle, utvrđeno je da u odnosu na apelanticu u bilo kojem slučaju nije moglo doći do zastare naplate porezne obaveze. Osim toga, Kantonalni sud je dao i jasne razloge koji se odnose na činjenicu da upravni organ nije nadležan za izdavanje potvrde o zastarjelosti porezne obaveze u upravnom postupku, te da materijalni propis ne poznaje obavezu da se izdaje potvrda o zastarjelosti porezne obaveze. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o povredi prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman