Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-217/15 ("Big radio" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-217/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-217/15, rješavajući apelacije "Big radio" d.o.o. Banja Luka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Big radio" d.o.o. Banja Luka, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 146152 14 Rev od 23. oktobra 2014.

godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 146152 13 Rsž od 31. marta 2014. godine;

Enes Husanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 038096 13 Rsž od 12. novembra 2014. godine;

Desimir Palikuća, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001811 14 Gž od 13. januara 2015. godine;

Velimir Kljajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035479 14 Rev 2 od 29. januara 2015. godine;

Naja Kulenović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 016221 14 Rev od 25. februara 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-217/15

1. "Big radio" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Marinković, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 146152 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 146152 13 Rsž od 31. marta 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2735/14 od 6. novembra 2014. godine, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (N. Š.) te je poništena, kao nezakonita, odluka apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljice, te je obavezan apelant da tužiteljici na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i sve doprinose po osnovu rada, za određeni vremenski period.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da se odredbom člana 140. Zakona o radu, propisuje da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. navedenog zakona, namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Dalje se navodi da iako navedena odredba člana 140. Zakona o radu govori o radnicima u množini, jasno je da nije namjera bila da se ona ne primjeni i na radnika pojedinca, kojem je dat otkaz iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga prema odredbi člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, odnosno kad mu prestaje radni odnos bez njegove krivice, nego zbog poteškoća u kojima se nalazi poslodavac i u situacijama kada poslodavac nije bio u obavezi da donosi program o zbrinjavanju viška radnika o kojem govori odredba člana 138. Zakona o radu. Okružni sud zaključuje, da kako je Pravilnikom o sistematizaciji apelanta propisan stepen stručne spreme SS, a tužiteljica istu posjeduje, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pravo tužiteljice povrijeđeno, zasnivanjem radnog odnosa od strane tuženog sa Z. D., na poslovima koje je obavljala i tužiteljica, jer apelant nije dokazao da je zaposleni novi radnik imao višu stručnu spremu u odnosu na tužiteljicu, kao ni činjenicu da je prije zasnivanja radnog odnosa Z. D. kod apelanta, izmijenjen zahtjev stručne spreme za predmetno radno mjesto.

AP-316/15

3. Enes Husanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, podnio je 18. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 038096 13 Rsž od 12. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavna odluka tuženog („Litvatrans“ d. d. Banovići), o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, te da se obaveže tuženi da vrati apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao u vrijeme prestanka radnog odnosa.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je apelant postavljeni zahtjev zasnivao na pravno-relevantnoj činjenici da tuženi nije blagovremeno, u okviru prekluzivnog zakonskog roka od 15 dana, od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, donio odluku o otkazu ugovora o radu (član 89. stav 1. Zakona o radu). Dalje se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi prvi put imao saznanje o krađi goriva iz njegovog autobusa od strane apelanta 15. marta 2011. godine, a da je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta 28. marta 2011. godine, pa se može zaključiti da je otkaz dat u okviru zakonskog prekluzivnog roka. Kantonalni sud, konstatuje, da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojio apelantov tužbeni zahtjev jer je smatrao da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu trebao pribaviti saglasnot Vijeća zaposlenika. Naime Kantonalni sud zaključuje, da u dispozitivnim sporovima, odluka suda se može zasnovati samo na činjenicama koje su stranke iznijele i na prihvaćenim dokazima koje su stranke izvela, pa kako apelant postavljeni zahtjev nije ni zasnivao na činjenici da tuženi nije pribavio suglasnost Vijeća zaposlenika, to ni prvostepeni sud nije mogao izreku presude zasnovati na činjenici koju apelant nije izveo, već samo na iznijetim i utvrđenim činjenicama na osnovu čega se sa sigurnošću može zaključiti da je tuženi u postupku pred sudom dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Kantonalni sud, također, navodi da je imao u vidu i da je tuženi prije otkaza ugovora o radu apelantu izdao osam pismenih upozorenja zbog povrede radnih obaveza koje nisu vaspitno djelovale na apelanta.

AP-1124/15

5. Desimir Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 001811 14 Gž od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo civilnih poslova, Komisija za deminiranje u BiH, Centar za uklanjanje mina u BiH) kojim je ocijenila apelanta za godišnji rad u 2009. godini sa konačnom ocjenom „ne zadovoljava“ i rješenje kojim je odbijen prigovor na navedeno rješenje.

6. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da je tačno da je odredbom člana 73. Pravilnika o radnim odnosima državnih službenika i zaposlenika u Centru za uklanjanje mina u BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da ocjena rada mora biti zasnovana na rezultatima rada zaposlenih postignutih u obavljanju poslova radnog mjesta na kojem se nalazi, međutim nakon sačinjenog godišnjeg izvještaja kojeg ovjerava šef unutrašnje organizacione jedinice, on daje prijedlog ocjene koji se podnosi rukovodiocu osnovne organizacione jedinice radi davanja njegovog mišljenja, a konačnu ocjenu utvrđuje direktor Centra za uklanjanje mina u BiH. Dalje se navodi, da je u konkretnom slučaju nesporno da su prilikom ocjenjivanja rada apelanta za 2009. godinu u donošenju osporenog rješenja učestvovala sva tri nadležna lica, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ispoštovana procedura ocjenjivanja apelanta u skladu sa odredbom člana 73. - 75. Pravilnika. Sud BiH konstatuje da se neosnovano žalbom ukazuje na proceduralni nedostatak koji se ogleda u činjenici da sa apelantom nije obavljen razgovor, jer je odredbom člana

38. Pravilnika propisana procedura ocjenjivanja državnih službenika i obavljanja razgovora sa državnim službenikom kome se ukazuje na eventualno uočene nedostatke u radu i načinu na koji ih treba otkloniti, što se ne odnosi na apelanta koji nema status državnog službenika, a obaveza obavljanja razgovora prije davanja konačne ocjene za službenike nije propisana odredbama članova 73. – 75. Pravilnika.

AP-1595/15

7. Velimir Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trna, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035479 14 Rev 2 od 29. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje od 1. marta 2005. godine i odluka od 22. marta 2005. godine tužene (Opštinska boračka organizacija Laktaši) o otkazu ugovora o radu, tužena obaveže da ga vrati na posao, da se obaveže tužena da mu isplati plate koje bi ostvario u određenom vremenskom periodu i da mu uplati zakonske doprinose nadležnim Fondovima PIO i zdravstvenog osiguranja.

8. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u obrazloženju predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa, tužena je navela da je opština Laktaši donijela odluku o prestanku finansiranja tužene iz razloga pokretanja sudskog postupka protiv bivšeg predsjednika R. Ć. i apelanta, kao sekretara - tehničkog lica, te da se tužena odlučila da da otkaz apelantu kako bi mogla da nastavi sa normalnim radom. Dalje se navodi, da je utvrđeno da se tužena finansira iz sredstava koje dobije budžetom opštine, a dijelom od članarine i od povremenih donacija, da je opština Laktaši negdje od polovine 2004. godine prestala sa izdvajanjem budžetskih sredstava zbog problema u radu tužene i moguće zloupotrebe sredstava od strane predsjednika udruženja i apelanta, kao sekretara, pa ni zaposleni tužene nisu primali isplatu mjesečnih plata, te da je Opština ponovo od septembra 2005. godine počela da izdvaja budžetska sredstva za rad tužene. Vrhovni sud konstatuje da je očigledno da je tužena u spornom periodu imala znatnije ekonomske teškoće koje su dovele u pitanje samu mogućnost opstanka tužene kao boračke organizacije, a sve njene aktivnosti su svedene na minimum djelovanja i ovisile su od donacija i sredstava koja se mogu prikupiti od članarine, te su po ocjeni Vrhovnog suda ispunjeni zakonski uslovi iz člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu da se apelantu da otkaz ugovora o radu. Vrhovni sud također navodi da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tužena mogla finansirati svoje redovne djelatnosti kroz sredstva članarine i primljene donacije, posebno kada su saslušani svjedoci potvrdili da su donacije bile namjenske, a da je članarina sa 6 KM smanjena na 1 KM. Vrhovni sud zaključuje da neovisno od toga što apelant u reviziji ukazuje da mu nije dat otkaz zbog teže povrede radne obveze, niti je u vezi sa pronevjerom novčanih sredstava vođen disciplinski postupak, postojanje krivične osuđujuće presude se ne može zanemariti jer ona ukazuje na odnos apelanta prema poslodavcu i povjerenim dužnostima.

AP-2569/15

9. Naja Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, podnijela je 22. maja 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 016221 14 Rev od 25. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje o otkazu ugovora o radu tuženog („BH Telecom“ d. d. Sarajevo, Direkcija Bihać) nezakonito, da se obaveže tuženi da je vrati na posao, da joj naknadi time prouzrokovanu štetu, koja se ogleda u neisplaćenim platama, naknadama za topli obrok, regres, naknadom zbog nezaposlenosti i doprinosa na platu za određeni vremenski period.

10. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je tužena donijela predmetno rješenje o prestanku ugovora o radu jer je apelantica navršila 40 godina staža osiguranja. Dalje se navodi da se sporno pitanje u predmetnom sporu odnosi na ispunjavanje uslova za prestanak radnog odnosa u situaciji kada je u radnoj knjižici upisan staž osiguranja od 40 godina, a da raniji poslodavci u određenom periodu nisu evidentirali uplate doprinosa u Fond penzijskog i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud konstatuje da je radna knjižica javna isprava kojom se po članu 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, pa je u smislu stava 3. istog člana, onom tko tvrdi suprotno dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprva nepravilno sastavljena. Vrhovni sud zaključuje da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala neistinitost činjenica koje su upisane u radnoj knjižici u pogledu staža osiguranja, pa je stoga pravilno utvrđeno da su ispunjeni uslovi za prestanak ugovora o radu kada je prema evidenciji iz radne knjižice utvrđen staž osiguranja od 40 godina. Vrhovni sud također navodi da činjenica da u Fondu penzijskom i invalidskog osiguranja nije evidentirana uplata za penzijsko i invalidsko osiguranje u cijelom periodu u kojem je apelantica bila u radnom odnosu, po članu 7. Zakona o PIO, predstavlja osnov za vođenje upravnog postupka.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-217/15.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku, slobodu izražavanja itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-217/15 ("Big radio" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio