Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5284/14 (Ž. O.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5284/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5284/14, rješavajući apelacije Željka Ostojića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Ostojić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039150 13 Rev od 4. novembra 2014. godine;

Vesna Gabrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040959 14 Rev od 31. marta 2015. godine;

M. K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042512 13 Rev od 24. marta 2015. godine;

D. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043764 13 Rev od 24. marta 2015. godine;

D. L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 044453 13 Rev od 24. marta 2015. godine;

Dragan Marić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040757 13 Rev od 14. jula 2015. godine;

M. G., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 044287 15 Rev od 8. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 044287 12 Rsž od 11.

septembra 2014. godine;

Snježana Selak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039096 14 Rev od 8. decembara 2015. godine;

J. P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040455 14 Rev od 8. marta 2016. godine;

Ljubica Jurić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040457 14 Rev od 24. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5284/14 Željko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039150 13 Rev od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da mu isplati razliku plaće za period od 1. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine.

2. AP-2606/15 Vesna Gabrić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 27. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040959 14 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od marta 2005. godine do februara 2011. godine, na ime razlike isplaćene i pripadajuće naknade za prekovremeni rad od 27. marta 2005. godine do 31. decembra 2007. godine i naknadu za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2005. godinu, isplati određene novčane iznose.

3. AP-3033/15 M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042512 13 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaće za period od 12. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i određeni novčani iznos na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada za period od 15. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine.

4. AP-3034/15 D. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043764 13 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da mu isplati razliku plaća za period od 12. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu za korištenje godišnjeg odmora – regres za 2005. godinu.

5. AP-3036/15 D. L. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 044453 13 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 2. jula 2005. godine do 1. januara 2009. godine, povećanje plaće po osnovu prekovremenog rada i naknadu za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2005. godinu.

6. AP-4174/15 Dragan Marić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 8. septembara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040757 13 Rev od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da mu isplati razliku plaća za period od 19. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2005. godinu.

7. AP-757/16 M. G. iz Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 044287 15 Rev od 8. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 044287 12 Rsža od 11. septembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4968/14 od 18. decembra 2014. godine, u odnosu na predmet broj AP-4970/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Mostaru konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 1. juna 2005. godine do 1. januara 2009. godine.

8. AP-758/16 Snježana Selak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039096 14 Rev od 8. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od marta 2005. godine do oktobra 2008. godine i na ime neisplaćenog regresa za 2005. godinu, isplati određene novčane iznose.

9. AP-2031/16 J. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040455 14 Rev od 8. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 1. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu za prekovremeni rad za 2007. i 2008. godinu.

10. AP-2032/16 Ljubica Jurić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040457 14 Rev od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od marta 2005. godine do decembra 2008. godine i na ime regresa za 2005. godinu isplati određene novčane iznose.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5284/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U toku postupaka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelanata za utužene periode, nije mogao primjeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), obzirom da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U- 29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU iz 2000. godine u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da odluke Ustavnog suda FBiH, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, kao i to je odluka Ustavnog suda FBiH objavljena prije nego li je pravomoćno odlučeno o predmetnim potraživanjima apelanata, konstatovano je da se navedena odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnim slučajevima. Obzirom da je tužena javna ustanova, utvrđeno je da se na predmetna potraživanja apelanata nije mogao primjeniti niti Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, iz razloga što se isti primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, zaključeno je da se nije moglo odlučivati ni primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), zbog toga što ovaj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće, odnosno ne sadrži odgovarajuće koeficijente, a oba parametra za obračun osnovne plaće (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom. Najzad, zaključeno je da su neosnovani navodi pojedinih apelanata u vezi primjene odredaba Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što su apelanti zahtjev za isplatu zasnivali na GKU iz 2000. godine, a ne na Pravilniku i da nisu izvodili dokaze kolika plaća bi im pripadala po odredbama Pravilnika, kao i to da se visina plaće po Pravilniku ne može poistovjetiti sa visinom plaće po GKU iz 2000. godine, jer ne regulišu na isti način visinu plaće.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, u kojoj je već odlučivao o istim ili sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5284/14 (Ž. O.) | Sudska praksa | Aktio