Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/13 (M. Ć.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-515/13, rješavajući apelaciju Mustafe Ćatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Ćatovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine, rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO broj FZ3/2-1082446175 od 28. marta 2012.
godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine, rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO (u daljnjem tekstu: FOND PIO) broj FZ3/2-1082446175 od 28. marta 2012. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Služba) broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine.
2. Rješenjem Službe broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju je navedeno da je apelant 6. marta 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju po povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Navedeno je da je u provedenom postupku utvrđeno da je presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 utvrđeno da navedena Uredba nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH te da je članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“ odnosno da neće stupiti na snagu. Služba je navela da, obzirom da je navedena presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ od 6. juna 2011. godine, dakle prije rješavanja o zahtjevu apelanta, odredbe Uredbe se ne mogu primjenivati čak i pod pretpostavkom da je apelant ispunjavao uvjete propisane navedenom Uredbom.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu FONDu PIO koji je broj rješenjem FZ3/2- 1082446175 od 28. marta 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u potpunosti prihvatajući razloge koje je u obrazloženju navela Služba.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu te odredio da se apelant oslobađa plaćanja sudske takse. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi istakao da je FOND PIO donio rješenje broj 1803-0067/07-1 od 14. maja 2008. godine kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju a da je nakon toga donio rješenja protiv kojih je tužba podnesena i kojim je njegov zahtjev odbijen zbog čega navedene akte smatra nezakonitim. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je apelant 6. marta 2007. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe; da je u postupku koji je slijedio povodom tog zahtjeva sačinjen nacrt rješenja broj 1803-0067/07-1 od 14. maja 2008. godine koji nikada nije potpisan, ovjeren niti je stupio na snagu niti je proizvodio bilo kakve pravne posljedice; da protiv tog nacrta nikada nije vođen bilo kakav postupak ili spor; da je presudom tog suda broj 07 0 U 001585 08 U od 13. novembra 2008. godine odbijena tužba apelanta izjavljena protiv rješenja FONDA PIO matični broj 01/1- 1082446175 od 2. aprila 2008. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Službe matični broj 1082446175; da je protiv navedene presude apelant podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje koji je odbijen presudom od 14.aprila 2011. godine; da je Ustavni sud FBiH presudom broj U-40/10 utvrdio da navedena Uredba nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH; da je članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“ odnosno da neće stupiti na snagu te da je navedena presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ 6. juna 2011. godine od kada je i prestala primjena navedene Uredbe. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je utvrdio da budući da apelantu nije prije objave navedene presude Ustavnog suda FBiH priznato pravo u skladu sa Uredbom, to upravni organi koji su rješavali po apelantovom pravu na starosnu penziju na osnovu ove Uredbe nisu ni mogli donijeti rješenja o priznavanju tog prava. Obzirom na sve navedeno Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
5. Prema podacima iz odgovora Kantonalnog suda dostavljenog Ustavnom sudu apelant je protiv navedene presude podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje. Apelant do dana donošenja ove odluke nije obavijestio Ustavni sud da li je Vrhovni sud odlučio o njegovom navedenom zahtjevu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je predmetni postupak predugo trajao i da se čekalo da navedena presuda Ustavnog suda FBiH stupi na snagu pa da se odluči o njegovom zahtjevu. Apelant smatra da je zbog toga diskriminiran u odnosu na ostale osobe kojim je priznato pravo po osnovu Uredbe te da je sud pogrešno zaključio da rješenje broj 1803-0067/07-1 od 14. maja 2008. godine predstavlja samo nacrt rješenja i da mu ono nije uručeno isključivo zbog vođenja upravnog spora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud proizlazi da je postupak o predmetu apelacije nakon podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude od strane apelanta u toku, a apelant nije obavijestio Ustavni sud u smislu odredbe člana 21. stav (6) pravila Ustavnog suda da je Vrhovni sud donio odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude niti se izjasnio da li se njegovi apelacioni navodi koji se odnose na dužinu trajanja postupka odnose i na postupak pred Vrhovnim sudom. Osim toga Ustavni sud ističe da je od Vrhovnog suda 21. aprila 2016. godine zatražio informaciju da li je postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje okončan ali da Vrhovni sud u roku koji je istekao 29. aprila 2016. godine kao ni nakon tog datuma, nije dostavio traženu informaciju.
11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima FBiH („Službene novine F BiH“ broj 9/05), predviđaju mogućnost da se protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava ili povrede procesnog prava koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena. Nakon donošenja odluke o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman