Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4765/13 (Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin i Mjesna zajednica Šturlić-Općina Cazin)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Raskid ugovora
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4765/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4765/13, rješavajući apelaciju Javne ustanove „Komunalno stambeni fond“ Cazin i Mjesne zajednice „Šturlić“- Općina Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin i Mjesna zajednica Šturlić-Općina Cazin protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 002693 12 Rev od 3. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin i Mjesna zajednica Šturlić- Općina Cazin (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnijeli su 21. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 002693 12 Rev od 3. septembra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 002693 08 Ps od 28. septembra 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo „Huremagić“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu, na ime naknade štete po osnovu Ugovora od 3. septembra 2007. godine, isplati novčani iznos od 7.160,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.402,00 KM. Istom presudom je naloženo tuženom da drugoapelantu isplati novčani iznos od 16.708,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.270,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su apelanti (kao naručioci radova), sa tuženim kao (izvršiocem radova) zaključili 3. septembra 2007. godine Ugovor o rekonstrukciji ceste-puta Crnaja, da je rok početka radova bio 8. oktobar 2007.godine a završetak 28. oktobar 2007. godine, da je tuženi otpočeo izvođenje radova 10. oktobra 2007.godine, da je izvođač prekinuo radove zbog naredbe nadzornog organa o obustavi radova iz razloga što je taj organ utvrdio da materijal iz iskopa trase puta ne odgovara u građevinskom smislu kvalitetu materijala za nasipanje puta prije polaganja asfalta. Dalje je utvrđeno da je ugovorena ukupna fiksna cijena 238.695,86 KM, da su tu cijenu trebali platiti apelanti i to drugoapelant u iznosu od 167.087,12 KM, a prvoapelant iznos od 71.608,75 KM, te da su stranke ugovorile da će u slučaju zakašnjenja u izvođenju radova da izvođač platiti ,,štetu“ naručiocu u procentu 0,1% od ugovorene cijene za svaki dan zakašnjenja ali najviše 10% od ukupne ugovorene cijene (tačka 17. Uslova Ugovora). Zatim je utvrđeno da započeti radovi nikada nisu ni završeni, da su apelanti u više navrata pismeno pozivali tuženog da radove nastavi pod ugovorenim uslovima što tuženi nije učinio nego izričito zahtijevao povećanje cijene radova baš na ime nasipnog materijala, pa su apelanti jednostrano raskinuli 3. jula 2008. godine navedeni Ugovor pismenim putem u skladu sa odredbama ugovora o gradnji, te podnijeli predmetnu tužbu za isplatu.
4. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (čl. 607. i 609, člana 640. i čl. 630-636, u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da proizlazi da je tuženi sa apelantima zaključio Ugovor o građenju sa posebnom odredbom, a to je da od svog materijala izvrši rekonstrukciju i modernizaciju puta Crnaja u fiksnom roku, te da tuženi nije završio radove u ugovorenom roku niti u kasnije datim rokovima od strane apelanta, a razlog neispunjenja ugovora o građenju po mišljenju Općinskog suda nije osnovan i nije ga prouzrokovao naručilac posla-apelanti, slijedom čega je Općinski sud zaključio da je predmetni tužbeni zahtjev apelanata osnovan, odnosno da su se stekli uslovi primjene tačke 17. Uslova Ugovora i isplatu štete-nastale apelantima kao naručiocima posla. Imajući u vidu odredbu člana 262. stav 1. ZOO, kojom je propisano da je povjerilac u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveza, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi a stavom 2. je propisano da kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Budući da tuženi svojom krivicom nije ispunio ugovor zaključen sa apelantima i to u pretežnom dijelu, po ocjeni Općinskog suda, osnovan je zahtjev apelanata za naknadu štete čija je visina ugovorena članom 17. Uslova Ugovora.
5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 002693 09 Pž od 24. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 28. septembra 2009. godine, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 785,21 KM.
6. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da tuženi u okolnostima konkretnog predmeta nije mogao tražiti povećanje cijene zbog ukazane potrebe za ugradnjom nasipnog materijala u trasu puta, za što je prvostepeni sud dao jasne razloge, koje prihvata i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno naložio tuženom da apelantima isplati iznose navedene u dispozitivu prvostepene presude, a koji iznosi predstavljaju 10% od iznosa koje su apelanti trebali isplatiti na ime izvršenja ugovora, jer se znaju pojedinačni iznosi obaveza oba apelanta pa tako i iznosi koji im pripadaju na ime ugovorene kazne zbog zakašnjenja u radovima. Stoga je po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpune utvrđene činjenice, te je pravilno svoju odluku utemeljio prvenstveno na ugovoru i ispravama koje su ugovorene kao sastavni dio ugovora, a u njima je jasno ugovoreno koja je obaveza izvođača a među kojom i obezbjeđenje materijala za nasip puta koji materijal u građevinskom smislu mora da udovoljava standardima građevinarstva, pa je s tim u vezi upravo tuženi koji profesionalno obavlja gradnju na sebe i preuzeo i takvu obavezu i odredio cijenu u predračunu koju su apelanti u cjelosti i prihvatili. Dakle, prema mišljenju drugostepenog suda, tuženi bio dužan nastaviti radove nakon obustave od strane nadzornog odbora na način da bi ugradio građevinski materijal potrebnog kvaliteta neovisno odakle ga uzima, jer se tako obavezao ugovorom. Budući da tuženi to nije prihvatio nego isključivo tražio povećanje cijene, za što nije bilo osnovanog razloga, to su i po mišljenju drugostepenog suda apelanti sa pravom, nakon više blagovremenih opomena i upozorenja tuženom, raskinuli ugovor u skladu sa ugovornim odredbama o pravu na jednostrani raskid ugovora. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 002693 12 Rev od 3. septembra 2013. godine usvojena je revizija tuženog i presude Kantonalnog suda od 24. februara 2012. godine i Općinskog suda od 28. septembra 2009. godine preinačene tako da je odbijen u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, te im je naloženo da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.881,34 KM.
8. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata za isplatu iznosa od 23.869,50 KM, kao štete predviđene članom 17. Uslova Ugovora o građenju zaključenog među strankama 3. septembra 2007. godine, a za slučaj da radovi ne bi bili izvedeni u ugovorenom roku. I po pravnom shvatanju revizionog suda, pravilno je drugostepeni sud štetu zbog kašnjenja iz člana 17. Uslova Ugovora pravno cijenio kao ugovornu kaznu iz člana 270. stav 1. ZOO u vezi sa članom 271. stav 1. istog Zakona, budući da su stranke ugovorile da će tuženi platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zakasni sa njenim ispunjenjem (član 270. stav 1. ZOO), te odredile visinu za svaki dan kašnjenja (član 271. stav 1. ZOO). Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan je stav drugostepenog suda da apelantima pripada pravo na ugovornu kaznu, zbog čega je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da se ugovorna kazna ugovara u slučaju da dužnik ne ispuni ugovornu obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, što znači da je ispunjenje moguće tražiti samo ako ugovor koji je ,,osiguran“ ugovornom kaznom postoji. Ukoliko je ugovor, koji je „osiguran“ ugovornom kaznom, raskinut, a kao što je slučaj u konkretnom predmetu, prema mišljenju Vrhovnog suda nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu, pošto je raskidom tog ugovora prestala svrha u koju je ugovorna kazna bila ugovorena (ugovorna kazna je bila sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora u roku). Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantima, kada su raskinuli predmetni ugovor, ne pripada pravo na štetu iz člana 17. Uslova Ugovora, jer ona po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu i ne može biti sinonim za štetu nastalu raskidom ugovora. Prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta nastala raskidom ugovora apelantima bi pripadala saglasno odredbama člana
608. ZOO, jer se u toku izvođenja radova pokazalo da se tuženi ne drži Uslova Ugovora i da bi izgrađeni put imao nedostatke zbog neadekvatnog materijala, na što su apelanti upozorili tuženog, odredili mu primjeren rok da put izgradi saglasno svojim obavezama u pogledu materijala, te da tuženi nije postupio po zahtjevu apelanata, zbog čega je apelantima ostalo pravo da raskinu ugovor i zahtijevaju naknadu štete. Međutim, revizioni sud je konstatovao da apelanti u predmetnom postupku nisu, saglasno odredbama iz člana 126. ZPP u vezi sa odredbama člana 123. stav 1. istog Zakona, dokazivali u čemu se ogleda pretrpljena šteta nastala kašnjenjem i neispunjenjem obaveze tuženog iz ugovora, odnosno šta su preduzeli zbog neispunjenja, da li su drugom izvođaču platili cijenu za završetak radova i sl. Kako u pogledu ovih odlučnih činjenica apelanti nisu izveli niti jedan dokaz, te kako nemaju pravo ni na ugovornu kaznu, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.
9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a svoje navode o povredama navedenog prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio u cjelosti njihov tužbeni zahtjev. S tim u vezi su apelanti istakli da je revizioni sud, za razliku od nižestepenih sudova, pogrešno tumačio odredbe čl. 270. i 271. ZOO u konkretnom slučaju, te da prema mišljenju apelanata u slučaju raskida ugovora povjerilac ne gubi pravo na ugovornu kaznu, osim ukoliko se iste nije izričito odrekao, što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. Slijedom navedenog su apelanti zaključili da je Vrhovni sud svojim tumačenjem relevantnih odredaba ZOO pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega su apelanti predložili Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te ukine osporenu presudu Vrhovnog suda od 3. septembra 2013. godine i potvrdi nižestepene presude Općinskog suda od 28. septembra 2009. godine i Kantonalnog suda od 24. februara 2012. godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da su apelanti nosioci javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i odlučio u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke očitovao na te navode, pri čemu je dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je preinačio nižestepene presude i odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji je Vrhovni sud tumačio odredbe čl. 270. i 271. ZOO u kontekstu člana 17. Uslova Ugovora, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da apelanti, u okolnostima konkretnog slučaja kada su apelanti jednostrano raskinuli sporni Ugovor o građenju, nemaju pravo na ugovornu kaznu predviđenu navedenom odredbom člana 17. Uslova navedenog Ugovora, s obzirom na pravnu narav ugovorne kazne čija je primjena uslovljena egzistiranjem samog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud, također, ne vidi ni proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da se šteta koju su apelanti eventualno pretrpjeli, zbog neispunjenja obaveze tuženog, mogla samo raspraviti u smislu odredbi člana 608. ZOO, a koju štetu su apelanti bili dužni dokazati u smislu odredbi člana 126. ZPP u vezi sa članom 123. stav 1. istog Zakona. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman