Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4812/13 (S. K.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4812/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP 4812/13 rješavajući apelaciju Suzane Katana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suzane Katana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 004742 12 Uvl od 24. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suzana Katana (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zagreba, podnijela je 20. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 004742 12 Uvl od 24. septembra 2013. godine

2. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za povrat stana u Bihaću, ul. Bosanska broj 14 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), Služba obnove i stambeno komunalnih poslova (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) je donijela rješenje broj 3/36 372-1790/2 od 23. marta 2000. godine kojim je apelantkinji kao korisniku predmetni stan vraćen u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantkinja 1. oktobra 1998. godine obratila zahtjevom za povrat predmetnog stana, da je u postupku donošenja rješenja utvrđeno da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila Olga Libik (u daljnjem tekstu: NSP) na temelju ugovora o korištenju stana od 6. augusta 1979. godine, da je NSP umrla 1991. godine, da je apelantkinja uz odobrenje NSP koristila predmetni stan i da ga je nesmetano koristila duže od osam godina te joj je navedenim rješenjem kao korisniku predmetni stan vraćen u posjed.

3. Apelantkinja je sa Stambenim fondom općine Bihać 30. novembra 2000. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Iz odredbi Ugovora proizilazi da je apelankinja predmetni ugovor zaključila, kako je eksplicitno u njemu i navedeno „kao korisnik stana“. Postupak otkupa stana

4. Apelantkinja je pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Općine Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Stambenog fonda općine Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena), pokrenula postupak radi otkupa stana. Općinski sud je donio presudu broj P-411/04 od 12. septembra 2005. godine kojom je djelomično usvojen zahtjev apelantkinje te je utvrđeno da je apelantkinja korisnik predmetnog stana u koji se zakonito uselila na osnovu rješenja prvostepenog organa uprave od 23. marta 2000. godine i ugovora o korištenju predmetnog stana od 30. novembra 2000. godine. Navedenom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da se prvotužena obaveže na davanje saglasnosti za otkup predmetnog stana i da drugotužena to prihvati i sastavi ugovor o prodaji stana.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama apelantkinje i prvotužene donio presudu broj 001-0- Gž-06-000159 od 9. marta 2006. godine kojom je žalba prvotužene uvažena i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu ukinuta te tužba u tom dijelu odbačena. Žalba apelantkinje je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu je potvrđena. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pobijanom presudom utvrdio da je apelantkinja korisnik predmetnog stana čiji je vlasnik prvotužena i to na temelju rješenja prvotužene i ugovora o korištenju stana. Takvo činjenično utvrđenje navodima žalbe nije dovedeno u pitanje. Imajući u vidu da se prema odredbi člana 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) deklaratornom tužbom može zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa uz postojanje pravnog interesa za takvo utvrđenje, a da u konkretnom slučaju između apelantkinje i prvotužene nije sporno da je apelantkinja korisnik predmetnog stana, Kantonalni sud je ocijenio da apelantkinja nema pravni interes da se utvrdi pravni odnos koji u konkretnom slučaju nije sporan. Osim toga, svojsvo korisnika stana ne predstavlja prejudicijelni uslov za podnošenje zahtjeva za otkup stana, budući da pravo na otkup stana ima samo nosilac stanarskog prava a ne korisnik stana, kako je zaključio i prvostepeni sud. Prvostepeni sud je na temelju navedenog utvrđenja zaključio da apelantkinja ne ispunjava uvjete za otkup stana jer nije nosilac stanarskog prava, a korištenje predmetnog stana u dužem vremenskom periodu joj ne pruža mogućnost za otkup stana u smislu čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Odlučna činjenica prema kojoj apelantkinja na predmetnom stanu nema stečeno stanarsko pravo nije osporena ni navodima žalbe apelantkinje, već je naprotiv ta činjenica istaknuta kao nesporna.

Upravni postupak okončan osporenom presudom

6. Apelantkinja se po okončanju parničnog postupka, 20. decembra 2006. godine, obratila prvostepenom organu uprave zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Prvostepeni organ uprave je donio rješenje broj 04/1-23-14-3039/06 od 16. oktobra 2007. godine, kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev apelantkinje. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantkinja zahtjevom obratila 20. decembra 2006. godine i da je u tom postupku utvrđeno sljedeće: da je rješenjem prvostepenog organa uprave od 23. marta 2000. godine potvrđeno da je apelantkinja korisnik predmetnog stana, da je stan bio napušten i da je apelantkinja uvedena u posjed stana 28. novembra 2000. godine te da je na temelju tog rješenja sa Stambenim fondom zaključila ugovor o korištenju stana. Uvidom u spis je utvrđeno, kako je dalje navedeno, da je NSP na predmetnom stanu bila Olga Libik temeljem ugovora o korištenju stana od 1979. godine, da nakon smrti NSP 1991. godine apelantkinja nije podnosila zahtjev za prenos stanarskog prava, niti je podnosila zahtjev za utvrđenje člana porodičnog domaćinstva NSP. S tim u vezi je navedeno da je u odredbi člana 28. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) regulisano u kojim slučajevima stambeni organ na zahtjev stranke donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ZSO. Apelantkinji je predmetni stan vraćen u posjed kao korisniku stana a ne kao nosiocu stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva NSP budući da nije podnosila zahtjev za prenos stanarskog prava ili utvrđivanje člana porodičnog domaćinstva na predmetnom satnu. Zahtjev apelantkinje za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana je odbijen temeljem odredbe člana 28. ZSO.

7. Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) je žalbu apelantkinje izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 16. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu.

8. Apelantkinja je protiv akta drugostepenog organa uprave pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 004742 10 U od 18. novembra 2011. godine tužbu apelantkinje uvažio, rješenja iz upravnog postupka poništio kao nezakonita te je u izreci presude utvrđeno da je apelantkinja nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je ocijenio da je drugostepeni organ uprave prilikom donošenja osporenog akta povrijedio odredbe materijalnog prava što je za posljedicu imalo da je pobijano rješenje nezakonito. Uvidom u spis predmeta, kako je dalje naveo Kantonalni sud, utvrđeno je da je apelantkinja korisnik stana preko 12 godina, da od strane vlasnika stana (Općine Bihać) niti bilo kog drugog nije pokrenut postupak iselenja i da je samim tim apelantkinja na predmetnom stanu stekla stanarsko pravo.

9. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi za ponavljanje postupka po zahtjevu Općine Bihać (vlasnika stana) kao zainteresirane osobe iz upravnog spora, dozvolio ponavljanje postupka koji je okončan presudom tog suda broj 01 0 U 004742 10 U od 18. novembra 2011. godine na način što je navedena presuda stavljena van snage i riješeno da se tužba apelantkinje odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je temeljem odredbe člana 49. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUP) Općina Bihać kao vlasnik predmetnog stana podnijela zahtjev za ponavljanje postupka iz razloga propisanih odredbom člana 47. stav 1. tačka 6. ZUP-a, jer općina kao davalac i vlasnik predmetnog stana, nije učestvovala u predmetnom upravnom sporu. Razlozi za ponavljanje postupka su utemeljeni na činjenici da se apelantkinja općini Bihać kao davaocu stana na korištenje i vlasniku stana, nikada nije obratila za prenos stanarskog prava i da je sud u upravnom sporu čije se ponavljanje traži prekoračio granice tužbenog zahtjeva. Naime, apelantkinja je, kako proizlazi iz dokumentacije u spisu, tražila da organ uprave donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji je odbijen, a sud je zatim u upravnom sporu donio presudu kojom je utvrđeno da je apelantkinja na navedenom stanu stekla svojstvo nositelja stanarskog prava. Kantonalni sud je odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka naveo sadržaj relevantnih odredbi ZUP-a (član 52. st. 1, 2, 3. i 4.) te je zaključio da je zakonski razlog iz tužbe za ponavljanje postupka osnovan temeljem odredbi člana 50. stav 2. tačka 2. i 47. stav 1. tačka 6. ZUP-a. S tim u vezi je navedeno da u konkretnom slučaju okolnosti ukazuju na to da općini Bihać kao davaocu stana na korištenje i vlasniku stana nije bila data mogućnost da kao stranka odnosno zainteresirano lice učestvuje u upravnom sporu. U tom pravcu je izvršen uvid u sadržaj spisa broj 01 0 U 004742 10 U na temelju kog je zaključeno da tužba iz tog predmeta nije dostavljena zainteresiranim licima na odgovor a ni presuda prvostepenog suda iz upravnog predmeta, pa je zaključeno da je općini Bihać kao raspolagatelju stana trebalo dostaviti tužbu iz upravnog spora i presudu po okončanju upravnog spora. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka iz odredbi čl. 47. stav 1. tačka 6. i 55. ZUP-a, kojima je propisano da će se postupak na zahtjev stranke ponoviti ako stranci odnosno zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost sudjelovanja u upravnom sporu i da sud presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava rješava i o glavnoj stvari. Kantonalni sud je zatim naveo sadržaj izreke presude iz upravnog spora čije je ponavljanje zatraženo i obrazloženja iste presude, nakon čega je navedena presuda stavljena van snage u cjelini i o tužbi apelantkinje riješeno na način da je tužba odbijena kao neosnovana. Prvostepeni sud je u upravnom sporu, kako je dalje obrazloženo, donio presudu s nezakonitom izrekom jer je utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku. S tim u vezi je obrazloženo da je prvostepeni organ uprave rješenjem od 16. oktobra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa uprave, pravilno odbio zahtjev apelantkinje za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, s pozivom na član 28. ZSO uz obrazloženje da je apelantkinja nakon smrt NSP nastavila živjeti u predmetnom stanu, da je apelantkinja korisnik a ne nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj je predmetni stan vraćen u posjed kao korisniku a ne nositelju stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva NSP. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Kantonalni sud, da apelantkinja nema status nositelja stanarskog prava, da status člana porodičnog domaćinstva nije mogla steći ni temeljem ekonomske zajednice sa NSP budući da sa NSP nije imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, te da stoga ne ispunjava uvjete iz člana 6. ZSO za sticanje svojstva NSP. Kantonalni sud je najzad zaključio da je tužba apelantkinje iz upravnog spora bila neosnovana iz svih zakonskih razloga i da je stoga prvostepeni sud njenu tužbu trebao odbiti kao neosnovanu, pa kako to nije učinio odlučeno je kao u izreci presude temeljem odredbi iz čl. 52. st. 1, 2. i 4. ZUS-a.

10. Apelantkinja smatra da joj je presudom kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je opisala okolnosti pod kojima se uselila u predmetni stan i to: da je njena obitelj bila rodbinski bila povezana sa NSP, da je u predmetni stan koristila zajedno sa NSP i uz njenu saglasnost počev od 1979. godine do 1995. godine kada je legalno radi spajanja porodice otputovala u Zagreb, da je NSP umrla 1991. godine a ona nastavila koristiti stan, da od ustanove u kojoj je radila 24 godine nije mogla dobiti stan na korištenje upravo iz razloga što je već živjela u predmetnom stanu, da joj je stan po okončanju rata vraćen u posjed u novembru 2000. godine kao korisniku predmetnog stana. S tim u vezi, apelantkinja je u apelaciji izrazila nezadovoljstvo jer status „korisnik stana“ nema nikakvo pravno dejstvo pri otkupu stana. S tim u vezi je navela da je po povratu stana pokrenula postupak za otkup stana koji je odbijen, zatim postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, cijeneći da je dugim vremenskim korištenjem stekla uvjete da stan koristi u svojstvu nositelja stanarskog prava a ne korisnika stana i da joj stoga pripada pravo na otkup stana. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka a zatim riješeno o njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na način da je zahtjev odbijen, povrijeđeno pravo na dom jer „ako nije stekla stanarsko pravo, gubi pravo na dom, jer pojam korisnik nema nikakvu pravnu snagu“. Osim navedenog, ukazala je da na rješenje svog statusa čeka 13 godina u kom periodu traje njena neizvjesnost i pravna nesigurnost u vezi sa [njenim] pravnim položajem, čime je ukazala na kršenje standarda pravičnog suđenja u razumnom roku.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po tužbi apelantkinje u upravnom sporu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama ZSO. Apelantkinja ni u apelaciji ne spori da su činjenice koje su u postupku utvrđene tačne, već svoje apelacione navode o kršenju navedenog ustavnog prava zasniva na vlastitom tumačenju propisa, te tvrdnjama koje je iznijela i u upravnom postupku a zatim upravnom sporu, o čemu su upravni organi u rješenjima i redovan sud u osporenoj presudi zauzeli stavove iz kojih proizlazi da je apelantkinja korisnik predmetnog stana a ne nositelj stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava i da joj stoga ne pripada pravo na otkup stana. Ustavni sud smatra da apelantkinja tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da su postupci za utvrđenje njenog statusa na predmetnom stanu trajali 13 godina i da je njen status i dalje neizvjestan, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su organi uprave i sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem se postupak vodio, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito stoga što apelantkinja, kako je već rečeno, ne spori činjenično stanje prema kojem je nakon što je njen zahtjev za otkup stana odbijen pokrenula 20. decembra 2006. godine upravni postupak u kom je zahtijevala donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana kako bi joj po tom osnovu moglo biti priznato stanarsko pravo a zatim i pravo na otkup stana. U takvoj situaciji, dakle kad apelantkinja vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom jer ne ispunjava niti jedan od zakonom propisanih uslova za priznanje statusa nositelja stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, ne može se efikasno pozivati na to da je neopravdano dugo u neizvjesnosti i u pravnoj nesigurnosti i da je na taj način prekršeno njeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“.

15. U odnosu na apelacione navode kojima je ukazano na povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Prema praksi Ustavnog suda „dom“ je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05).

16. Imajući u vidu naprijed navedeno te dokumentaciju (rješenja i presude) dostavljenu uz apelaciju, proizlazi da je apelantkinji predmetni stan vraćen u posjed u novembru 2000. godine od kada ga nesmetano koristi pa se može smatrati njezinim domom u smislu prethodno navedene sudske prakse. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljnog miješanja u pravo na dom apelantkinje, u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije, jer osporena presuda ne zadire u ustanovljeno pravo apelantkinje da predmetni stan koristi na način kako ga je do tada koristila „kao korisnik stana“, niti se osporenom presudom odlučivalo o eventualnom uskraćivanju tog prava (npr. iselenjem), već je osporenom presudom odlučeno o zahtjevu apelantkinje kojeg je ona opredijelila, dakle donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji je odbijen zbog neispunjenja zakonskih pretpostavki propisanih u relevantnim odredbama ZSO. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja tokom postupka za otkup stana, a zatim i postupka radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana okončanog presudom koja se apelacijom osporava, nije negirala navode vlasnika stana (općine Bihać) niti je u tom pravcu iznosila bilo kakvu argumentaciju ili dokaze, da se po uvođenju u posjed stana nije obraćala vlasniku stana za prenos stanarskog prava niti je u redovnom sudskom postupku zahtijevala utvrđenje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, već je nezadovoljna svojim statusom korisnika stana iz kog ne može crpiti daljnje pravo kao krajnji cilj a to je otkup stana.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava dom. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4812/13 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio