Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1904/16 (G. L.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Oduzimanje imovine
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1904/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1904/16, rješavajući apelaciju Gamala Lelića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gamala Lelića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 072551 16 Kv od 26. februara 2016. godine, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gamala Lelića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 072551 16 Kv 2 od 14. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Gamal Lelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice sa boravištem u Saveznoj Republici Njemačkoj, kojeg zastupa Savan Zec advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 28. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 77 0 K 072551 16 Kv od 26. februara 2016. godine i 77 0 K 072551 16 Kv 2 od 14. aprila 2016. godine. Apelant je, također, 3. maja 2016. godine tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se prekinuo predmetni krivični postupak koji se vodi protiv njega do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Apelant je 16. maja 2016. godine dopunio apelaciju.

U konkretnom slučaju, Okružno tužilaštvo Banjaluka, Podružna kancelarija Prijedor (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je 1. oktobra 2015. godine podiglo optužnicu protiv osumnjičenog-apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo „lažno prijavljivanje krivičnog djela“ iz člana 364. stav 4. kažnjivo po stavu 3. KZ RS. Navedena optužnica je potvrđena rješenjem Osnovnog suda (sudije za prethodno saslušanje) broj 77 0 K 072551 15 Kps od 17. novembra 2015. godine.

Odlučujući o prigovoru apelanta podnesenom protiv navedene optužnice Osnovni sud je rješenjem od 9. februara 2016. godine usvojio prigovor apelanta i stavio van snage rješenje kojim je potvrđena optužnica, dok je u žalbenom postupku Osnovni sud rješenjem broj 77 0 K 072551 16 Kv od 26. februara 2016. godine uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i preinačio rješenje od 9. februara 2016. godine na način što je potvrdio optužnicu Okružnog tužilaštva od 1. oktobra 2015. godine. Također, osporenim rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 072551 16 Kv 2 od 14. aprila 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja od 1. aprila 2016. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta u predmetnom krivičnom postupku (kontakt ključa ukradenog PMV apelanta, rezervnog kontakt ključa i dodatnog plastičnog ključa). U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepenim i osporenim rješenjem nisu povrijeđene odredbe člana 113. stav 3. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisano da će se stvari koje služe kao dokaz privremeno oduzeti i nakon završetka postupka vratiti vlasniku, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Naime, stvari su privremeno oduzete od apelanta, a o njihovom vraćanju sud će odlučiti prilikom donošenja meritorne odluke u skladu sa odredbama člana 385. Zakona o krivičnom postupku. Također, osporenim rješenjem nije povrijeđena ni odredba člana 139. Zakona o krivičnom postupku, s obzirom da je potvrđivanjem predmetne optužnice potvrđena osnovana sumnja da je optuženi-apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, dok tužilaštvo smatra da privremeno oduzeti predmeti mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku i protivi se vraćanju istih vlasniku-apelantu, zbog čega je sudija za prethodno saslušanje i odbio zahtjev apelanta za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Europske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporeno rješenje (77 0 K 072551 16 Kv od 26. februara 2016. godine) kojim je potvrđena optužnica Okružnog tužilaštva ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenom odlukom riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji (77 0 K 072551 16 Kv 2 od 14. aprila 2016. godine) odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom (77 0 K 072551 16 Kv 2 od 14. aprila 2016. godine) dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1904/16 (G. L.) | Sudska praksa | Aktio