Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/13 (O.M.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Izdržavanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2090/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2090/13, rješavajući apelaciju O.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 010352 11 Rev od 15. januara 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 010352 11 Rev od 15. januara 2013. godine u odnosu na član 7. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. O.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Šeho Šehić, advokat iz Živinica, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 010352 11 Rev od 15. januara 2013. godine.

2. Presudom Opštinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 33 0 P 010352 09 P od 11. oktobra 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, pa je izmijenjena Presuda tog suda broj P-584/90 od 28. juna 1991. godine kojom je obavezan apelant da na ime supružanskog izdržavanja tužene Hajrije Ikanović (u daljnjem tekstu: tužena) plaća mjesečno 15% od svog ličnog dohotka počev od 17. maja 1991. godine pa dok za to budu postojali zakonski uslovi, tako što je ukinuto supružansko izdržavanje počev od dana podnošenja tužbe tj. od 30. aprila 2009. godine (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se izmijeni navedena presuda tog suda na način da se obaveže tuženi da joj na ime supružanskog izdržavanja plaća iznos od po 400,00 KM mjesečno počev od dana podnošenja protivtužbe pa dok za to budu postojali zakonski uslovi (stav II izreke presude).

3. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je Presudom tog suda broj P 584/90 od 28. juna 1991. godine obavezan apelant da na ime supružanskog izdržavanja tužene plaća mjesečno 15% od svog ličnog dohotka počev od 17. maja 1991. godine pa dok za to budu postojali zakonski uslovi. Opštinski sud je naveo da iz predmeta tog suda broj I-5737/04 proizlazi da je tužena 16. jula 1998. godine podnijela prijedlog za izvršenje navedene presude radi naplate neisplaćenih novčanih iznosa na ime supružanskog izdržavanja za period od avgusta 1997. do 2004. godine, te da je taj postupak u toku. Opštinski sud je ukazao da je odredbama člana 245. Porodičnog zakona propisano da izdržavana osoba, kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom, ukoliko su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo iz dokaza koji su izvedeni u toku postupka proizlazi da se promijenjene okolnosti koje se odnose na apelanata ogledaju u tome što je apelant u međuvremenu zasnovao drugu bračnu zajednicu u kojoj je stekao dvoje djece (koji su maloljetni) prema kojima ima zakonsku obavezu izdržavanja. Opštinski sud je dalje naveo da je apelant ostao bez posla, da se izdržava od socijalne pomoći, kao i njegova porodica, te da ukoliko i uspije da stvari određenu zaradu ta zarada se odbija za isplaćenu socijalnu pomoć, da je radno nesposoban zbog ozbiljnijih zdravstvenih problema, te da još nije ostvario penziju zbog godina starosti. Pri tome, Opštinski sud je naveo da je apelant u vrijeme donošenja odluke o izdržavanju tužene bio radno sposoban, solidnih primanja i dobrog zdravstvenog stanja. Opštinski sud je naveo da se, s druge strane, promijenjene okolnosti koje se odnose na tuženu ogledaju u tome da je starija osoba (62 godine), te što je radno nesposobna zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Opštinski sud je, takođe, naveo da je tužena u vrijeme donošenja odluke o izdržavanju imala zdravstvenih problema, da je stanovala u zajedničkoj porodičnoj kući (u kojoj i dalje stanuje), te da nije imala nekretnina iz kojih bi mogla ostvarivati prihode (niti trenutno ima takvih nekretnina).

4. Opštinski sud je naveo da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su se na apelantovoj strani bitno izmijenile okolnosti u odnosu na okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke o izdržavanju, koje su takve da opravdavaju ukidanje izdržavanja koje je dosuđeno ranijom presudom tog suda. Naime, Opštinski sud je naveo da je apelant u toku postupka dokazao da se on i njegova porodica izdržavaju od socijalne pomoći, da su to samo nužna sredstva za izdržavanje, tako da bi daljna obaveza izdržavanja tužene uticala na njegovu ličnu egzistencija, kao i zakonsku obavezu izdržavanja njegove maloljetne djece i supruge. Pri tome, Opštinski sud je ukazao da apelant nije dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti da bi doprinosio za izdržavanje tužene kao svoje supruge, niti je dužan da zbog toga sebe lišava egzistencijalnog minimuma, niti da ulaže posebne napore radi obezbjeđenja potrebnih sredstava za izdržavanje tužene. Osim toga, Opštinski sud je ukazao da nije sporno da parnične stranke imaju zajedničku djecu, koja su punoljetna, te da je tužena imala mogućnost, u smislu odredaba člana 219. Porodičnog zakona, da podnese tužbu protiv njihove zajedničke djece radi izdržavanja. Naime, Opštinski sud je naveo da, prema sudskoj praksi, obaveza izdržavanja prvenstveno postoji između bračnih partnera, ali ako bračni partner nije u mogućnosti da doprinosi za izdržavanje drugog bračnog partnera, kao što je utvrđeno u konkretnom slučaju, ta obaveza pada na djecu. Opštinski sud je naveo da je na osnovu izloženog odlučio kao u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 33 0 P 010352 10 Gž od 28. januara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantova obaveza, koja se odnosi na izdržavanje tužene kao bivše supruge, određena prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja presude Opštinskog suda broj P-584/90 od 28. juna 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da su se, međutim, u vrijeme podnošenja zahtjeva za izmjenu te odluke na strani apelanta, kao davaoca izdržavanja, izmijenile okolnosti. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u međuvremenu zaključio drugi brak u kojem je stekao dvoje djece (koji su maloljetni), da je njegova supruga nezaposlena (inače invalid), da je apelant trenutno nezaposlen i da prima socijalnu pomoć, kao i ostali članovi njegove porodice i da je apelant trajno narušenog zdravlja sa potpuno izgubljenom radnom sposobnošću. Kantonalni sud je naveo da u takvoj situaciji, s obzirom na apelantovu životnu dob, nezaposlenost i nesposobnost za rad, apelant nije u mogućnosti da plaća supružansko izdržavanje. Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot žalbenim navodima tužene, prvostepeni sud cijenio okolnosti da apelant povremeno dobije neki posao, ali da je utvrdio da se tako ostvarena zarada odbija na ime isplaćene socijalne pomoći njemu i članovima njegove porodice, s tim da se eventualno nastala razlika, na apelantov zahtjev, vraća nazad. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da u slučaju kada bračni drug nije više u mogućnosti da doprinosi izdržavanju bivšeg bračnog druga, tada su i djeca dužna da doprinose izdržavanju, a da u konkretnom slučaju nije sporno da su zajednička djeca apelanta i tužene materijalno obezbijeđena, te da žive i rade u Njemačkoj.

6. Odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 33 0 P 010352 11 Rev od 15. januara 2013. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je izmijenjena Presuda Opštinskog suda broj P-584/90 od 28. juna 1991. godine na način da je apelant obavezan da tuženoj na ime supružanskog izdržavanja plaća iznos od po 200,00 KM mjesečno počev od 2. juna 2009. godine, kao dana podnošenja protivtužbe, pa ubuduće dok budu postojali zakonski uslovi, s tim da je dužan da dospjele obroke plati odjednom sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospjelosti svakog obroka za isplatu.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 245. Porodičnog zakona propisana mogućnost da izdržavana osoba, kao i obveznik izdržavanja, može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom, ukoliko su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. Vrhovni sud je naveo da se kod određivanja supružanskog izdržavanja, u smislu odredaba člana 224. Porodičnog zakona, uzima u obzir mogućnost bračnog druga da daje izdržavanje, a da nije od značaja da li će time biti podmirene cjelokupne potrebe bračnog druga koji prima izdržavanje. Vrhovni sud je ukazao da činjenice da je apelant zasnovao novu bračnu zajednicu u kojoj je stekao dvoje djece (koja su još maloljetna), da njegova sadašnja supruga ne radi i da je invalid, te da apelant nema stalno zaposlenje (tj. da je prijavljen na Biro za nezaposlene u Njemačkoj) jesu okolnosti koje su izmjenjene u odnosu na vrijeme kada je donesena pravosnažna presuda kojom je utvrđena apelantova obaveza izdržavanja tužene kao bivše supruge, a koje okolnosti umanjuju mogućnost apelanta tužitelja da ispunjava obavezu supružanskog izdržavanja. Vrhovni sud je ukazao da, međutim, apelant ima mogućnost da radi povremeno, da koristi imovinu koju ima za izdavanje, te da njegova sadašnja porodica prima socijalnu pomoć u Njemačkoj, dok je, s druge strane, tužena i dalje nezaposlena, bolesna, bez ikakvih prihoda. Po ocjeni Vrhovnog suda, u takvoj situaciji je mogućnost apelanta djelimično umanjena u odnosu na vrijeme kada je utvrđena obaveza plaćanje supružanskog izdržavanja, ali nije, dakle, umanjena u cjelosti. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je djelimično osnovan prigovor revizije da su izmjenjene okolnosti na apelantovoj strani mogle uticati djelimično na umanjenje apelantove obaveze za plaćanje supružanskog izdržavanja. Naime, Vrhovni sud je naveo da je, pri tome, imao u vidu da apelant živi u Njemačkoj sa svojom novom porodicom, koja je prema propisima te države socijalno obezbijeđena sa primanjima koja omogućavaju njihovo izdržavanje, čak i u situaciji kada apelant ne radi, odnosno nema stalno zaposlenje. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjenica da apelant povremeno radi, te da ima udio u kući koja se nalazi u Živinicama, opravdava stav tog suda da ustanovljena obaveza supružanskog izdržavanja treba ostati, s tim da je taj sud ocijenio da je visina te obaveze 200,00 KM mjesečno, koji iznos je apelant u mogućnosti da plaća. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je stav nižestepenih sudova da su zajednička djeca dužna da izdržavaju tuženu, bez uticaja na obavezu supružanskog izdržavanja od strane apelanta.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7. Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Apelant navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio relevantne odredbe Porodičnog zakona. Apelant navodi da je u toku postupka utvrđeno da on obavlja povremene poslove i to samo zbog održavanja kondicije i zdravstvenog stanja, te da za obavljeni rad ne prima naknadu jer se ta naknada uplaćuje Birou za nezaposlene od kojeg prima socijalnu pomoć. Apelant dalje navodi da imovinu koju posjeduje u Živinicama koristi isključivo kada dođe sa porodicom u Bosnu i Hercegovinu, te da se postavlja pitanje da li je opravdano da izdaje tu imovinu kako bi izdržavao bivšu suprugu sa kojom ne živi duže od 20 godina. Takođe, apelant navodi da tužena i on imaju zajedničku djecu koja su dužna, te koja su u mogućnosti da izdržavaju tuženu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Porodičnog zakona, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, obavezan apelant da tuženoj na ime supružanskog izdržavanja plaća iznos od po 200,00 KM mjesečno, na način kako je to pobliže navedeno u izreci te presude. U vezu s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe čl. 224. i 245. Porodičnog zakona, u obrazloženju svoje odluke ukazao da su izmijenjene okolnosti, koje su nastale nakon donošenja pravosnažne odluke kojom je utvrđena apelantova obaveza plaćanje supružanskog izdržavanja, takvog karaktera da opravdavaju umanjenje te obaveze, ali ne i ukidanje, te, imajući u vidu te izmijenjene okolnosti, ocijenio da je apelant u mogućnosti da plaća tuženoj navedeni novčani iznos. Dovodeći u vezu odredbe člana čl. 224. i 245. Porodičnog zakona sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 7. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 17/01). Budući da prava predviđena Opštom deklaracijom o pravima čovjeka nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/13 (O.M.) | Sudska praksa | Aktio