Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-212/15 (Konzum d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-212/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-212/15, rješavajući apelacije Konzum d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Konzum d.o.o. Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 016619 14 Gž od 17. novembra 2014.
godine;
Muharem Duratović protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 059080 14 GŽ od 26. decembra 2014. godine;
Fatima Kuljić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 307077 13 Gž od 23. januara 2015. godine;
Rasim Sadiković, Fadil Sadiković, Kasim Sadiković, Nesud Sadiković, Sabaheta Lagumdžija i Ekrem Sarvan protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 024420 14 Gž od 6.
marta 2015. godine;
Vedad Omerović i Rifat Omerović protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 184845 15 Gž od 23. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-212/15 Konzum d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 016619 14 Gž od 17. novembra 2014. godine. Apelant je 9. marta 2015. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 26. maja 2014. godine kojim je odlučeno da se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnom izvršnom postupku (apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika R.E. vlasnika STR EREŠ kao izvršenika, radi izvršenja v.sp. 2.686,91 KM) na prijedlog apelanta, a nakon donošenja rješenja o izvršenju, sud donio rješenje kojim je odložio predmetno izvršenje do 14. februara 2014. godine. Nakon toga, apelant je podneskom od 12. februara 2014. godine ponovo predložio odlaganje izvršenja na period od deset mjeseci. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 62. Zakona o izvršnom postupku propisano da će se izvršni postupak obustaviti ako tražitelj izvršenja ne predloži nastavak izvršnog postupka ni po osteku 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo. S obzirom da apelant u navedenom roku nije predložio nastavak izvršnog postupka, već je ponovo predložio odlaganje, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci svog rješenja, zaključio je Kantonalni sud.
2. AP-619/15 Muharem Duratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 059080 14 GŽ od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba izvršenika (Meggle mljekara DOO Bihać) i preinačeno je prvostepeno rješenje Općinskog suda od 17. septembra 2014. godine na način da je usvojen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju, obustavljen je predmetni izvršni postupak i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je tražilac izvršenja-apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda broj P-585/02 od 10. marta 2006. godine kojom je tuženi (d.o.o. Bihaćka industrija mliječnih proizvoda Bihać, u daljnjem tekstu. d.o.o. BIMP) obavezan da apelantu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dalje je utvrđeno da je izvršenik u prigovoru i u žalbi ukazivao da on nije u izvršnoj ispravi obavezan na isplatu potraživanja apelantu, da nije pravni sljednik BIMP niti da postoji bilo koji drugi zakonski osnov ili ugovorni osnov da predmetno potraživanje isplaćuje tražitelju izvršenja-apelantu. Također, iz izvoda sudskog registra proizilazi da d.o.o. BIMP i sada postoji u sudskom registru kao pravna osoba, da izvršenik nije pravni sljednik d.o.o. BIMP, da je jedan od osnivača izvršenika bio d.o.o. BIMP koji je istupio i svoj članski udio prenio na Meggle Eastern Europ GMBH. Kantonalni sud je istakao da, sve i da nije d.o.o. BIMP kao jedan od osnivača istupio iz d.o.o. Meggle mljekare, prema izvršeniku se ne bi moglo usmjeriti izvršenje u konkretnom slučaju, jer za dugove pravne osobe odgovara ta pravna osoba ili njen pravni sljednik, a ne osnivači pravne osobe. Također, Kantonalni sud je istakao da su d.o.o. BIMP i Meggle mljekara prilikom prodaje i prenosa članskog udjela ugovarali i dogovorili odgovornost za plaćanje samo za dugove d.o.o. BIMP prema Unsko-sanskom kantonu, a ne općenito za sve dugove d.o.o. BIMP, pa time ni za potraživanje apelanta sadržano u presudi koja je u ovom pedmetu izvršna presuda.
3. AP-1605/15 Fatima Kuljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 307077 13 Gž od 23. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je usvojen prigovor izvršenika (Federacija Bosne i Hercegovine), rješenje o izvršenju stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje. U svom obrazloženju Kantonalni sud, između ostalog, navodi da sud u skladu s odredbom člana 22. Zakona o izvršnom postupku određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, te je sadržajem te isprave vezan u pogledu predmeta, vrste, obima i vremena ispunjenja obaveze. Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju, izvršnom ispravom utvrđeno pravo apelantice na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak, uz mogućnost da se naknadno, bez donošenja novog rješenja, mijenjaju iznosi koji apelantici pripadaju po osnovu socijalne zaštite, u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu Federacije BiH, u skladu s koeficijentom koji utvrdi Vlada FBiH. Obzirom na navedeno Kantonalni sud nalazi da odlukom Vlade FBiH (kojom je utvrđen novi koeficijent u skladu sa raspoloživim sredstvima) nije izmijenjena izvršna isprava, niti je utvrđen iznos naknade drugačiji od onog utvrđenog izvršnom ispravom, već je tom odlukom upravo utvrđen jedan od elemenata za obračun iznosa predmetne naknade, kako je to izvršnom ispravom i predviđeno. Također, neosnovani su navodi apelantice da je izvršenik prilikom utvrđivanja iznosa za isplatu na osnovu novog koeficijenta morao donijeti novo rješenje, iz razloga što je izvršnom ispravom (rješenjem od 16. marta 2010. godine) određeno da se u takvim slučajevima neće izdavati nova rješenja, a apelantica se na ovaj dio rješenja nije žalila i ono je u tom dijelu postalo pravosnažno i izvršno.
4. AP-2383/15 Rasim Sadiković, Fadil Sadiković, Kasim Sadiković, Nesud Sadiković, Sabaheta Lagumdžija i Ekrem Sarvan (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnijeli su 12. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 024420 14 Gž od 6. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba pravnog prednika apelanata podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je usvojen prigovor izvršenika („HE na Drini“ a.d. Višegrad), obustavljeno izvršenje u cjelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje zbog zastarjelosti potraživanja (naknade za eksproprisane nekretnie prednika apelanata). U toku postupka je utvrđeno da je uvidom u zaključak Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 165024 10 I od 5. maja 2011. godine konstatuje da je provjerom kroz upisnik za spis broj I-862/92 utvrđeno da je prijedlog za dozvolu izvršenja dozvoljen 20. januara 1992. godine a spis je arhiviran 19. januara 1999. godine, što znači da je izvršni postupak u ovom predmetu završen tj. da je rješenje o izvršenju poslato na izvršenje blagajni izvršenika. Dalje se navodi da je, nakon prestanka radnih dejstava 19. juna 1996. godine, prednik apelanata bio u mogućnosti da podnese prijedlog sudu u narednih deset godina od dana kada je saznao da potraživanje nije naplaćeno, odnosno da je zastara predmetnog potraživanja nastala 19. juna 2006. godine do kada je tražitelj izvršenja-prednik apelanata mogao podnijeti novi prijedlog za izvršenje. Međutim, kako je tražilac izvršenja-prednik apelanata kod Općinskog suda u Sarajevu postupak izvršenja pokrenuo tek 14. novembra 2010. godine, to je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je usvojio prigovor zastare izvršenika u skladu sa članom 47. Zakona o izvršnom postupku, zaključio je Okružni sud.
5. AP-1913/16 Vedad Omerović i Rifat Omerović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 30. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 184845 15 Gž od 23. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbačen kao neuredan njihov prijedlog za izvršenje podnesen 27. januara 2014. godine. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne isprave, te da je prvostepeni sud zaključkom od 21. maja 2014. godine pozvao apelante da urede podneseni prijedlog za izvršenje na način da označe transakcijske račune i nazive banaka kod kojih su otvoreni, na koje bi se izvršio prenos novčanih potraživanja sa označenog transakcijskog računa izvršenika (Republike Srpske), u smislu odredbe člana 166. stav 4. Zakona o izvršnom postupku. Naime, kod činjenice da priložene punomoći apelanata (kojim su ovlastili punomoćnika-advokata da njihova potraživanja naplati putem svog računa) nisu ovjerene kako to zahtijeva odredba člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku prvostepeni sud je pravilno odlučio kada nije udovoljio prijedlogu apelanata da se izvršenje odredi na označeni transakcijski račun njihovog punomoćnika kao trećeg lica. Ovo tim prije što apelanti navedeni nedostatak nisu otklonili ni po prijemu zaključka prvostepenog suda od 21. maja 2014. godine, kojim su upozoreni na posljedice nepostupanja po istom, zaključio je na kraju Okružni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-212/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman