Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4150/13 (Z. K.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4150/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4150/13, rješavajući apelaciju Zijada Kapetanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Kapetanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 039638 13 Rev od 25. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 039638 13 Rev od 25. jula 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 039638 03 P od 6. marta 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj B.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen 27. jula 1995. godine, kao i ugovor o kupoprodaji istog stana zaključen i ovjeren kod Općinskog suda broj OV-10654/02 dana 12. decembra 2002. godine između tužitelja kao prodavca, a u čije ime je ugovor zaključio i potpisao advokat D.R. i apelanta kao kupca čiji predmet je ¼ prava vlasništva na zgradi upisanoj u ,,A“ listu zk. ul. 4406 KO Tuzla (sada zk. ul. br. 112 KO SP Tuzla) na parceli k.č. br. 9/550 zv. ,,Kuća“ i dvorište površine 514 m2 i k.č. br. 9/589 zv „Gradilište“ površine 18 m2, odnosno ¼ posjeda na zgradi upisanoj na k.č. br. 623/4 ,,Kuća“ površine 336 m2 i k.č. br. 623/4 kućište i dvorište površine 210 m2 upisane u PL 415 KO Tuzla II, u naravi dvosoban stan u Tuzli u ulici Đure Đakovića broj 9 sprat I, sada ulica Mirze Delibašića broj 9, pa dosljedno tome da se ima izvršiti brisanje upisa prava vlasništva i posjeda sa imena apelanta, te upis prava vlasništva i posjeda na ime tužitelja sa dijelom ¼ u zk. ul. 112 KO SP Tuzla i PL 415 KO Tuzla II. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj bio vlasnik predmetnog stana, te da je taj stan zbog ratnih okolnosti napustio 1992. godine, a dana 21. novembra 1994.godine ovlastio advokata D.R. da može u njegovo ime preduzeti sljedeće radnje: da raspolaže, izdaje i prodaje predmetni stan u vlasništvu tužitelja, s tim da će detalji o kupoprodajnom ugovoru biti dogovoreni usmeno i da će kupoprodajni ugovor biti na snazi u trenutku isplate cjelokupnog dogovorenog iznosa u dogovorenoj instituciji.

3. Nadalje, utvrđeno je da je u ime tužitelja, advokat D.R. sa apelantom osnovom navedene punomoći zaključio dva ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i to prvi 27. jula 1995. godine, a drugi 21. oktobra 2002. godine, koji je ovjeren 12. decembra 2002. godine. Također, utvrđeno je da je apelant u svom iskazu naveo da je zaključeni ugovor 1995. godine ispoštovan u cjelosti - apelant je isplatio punomoćniku tužitelja kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 KM, ali da ugovor nije ovjeren kod suda iz razloga što su u to vrijeme vođene aktivnosti u pravcu da se snizi stopa poreza na nekretnine pa da je to bio razlog zaključenja drugog ugovora 2002. godine kako bi se realizovao prenos prava vlasništva na apelanta. Predmetni stan u toku rata nije proglašen napuštenim, a niti je bio pod upravom općine. Zatim, utvrđeno je da je u posjedovnom listu br. 415. KO Tuzla II upisan apelant kao posjednik sa dijelom 2/3 na parceli 623/4 kuća, a u zk. ul. br. 112 apelant je upisan na osnovu Ugovora o kupoprodaji od 12. decembra 2002. godine, sa pravom suvlasništva na ¼ zgrade izgrađene na k.č. br. 9/550, kao i da je prema rješenju nadležnog organa uprave od 5. marta 2003. godine odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed stana osnovom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama i tužitelj je upućen da pokrene postupak pred nadležnim sudom za utvrđivanje valjanosti i raskida ugovora o kupoprodaji spornog stana. Najzad, utvrđeno je da je tužitelj zahtjev za povrat stana predao 26. februara 2002. godine, a nakon toga, 12. decembra 2002. godine punomoćnik tužitelja je sa apelantom zaključio novi kupoprodajni ugovor istog stana, dakle nakon saznanja da je predat zahtjev za povrat. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je ugovor zaključen 12. oktobra 2002. godine predstavljao valjan ugovor za prenos nekretnine u vlasništvo apelanta (jer su tada ugovarači svoje potpise ovjerili na sudu), kao i da su tek tada bila iscrpljena ovlaštenja data od strane tužitelja punomoćniku za prodaju nekretnine.

4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 039638 12 Gž od 10. oktobra 2012. godine uvažena je žalba tužitelja i prvostepena presuda je preinačena na način da je predmetni tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da ugovor od 27. jula 1995. godine, iako je bio zaključen u pismenoj formi i obostrano potpisan, nije ispunjavao zakonom propisane uslove (član 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti - „Službeni list R BiH“ br. 18/94 i 33/94) da bi proizveo pravno dejstvo, jer potpisi ugovarača nisu bili ovjereni na sudu. Također, utvrđeno je da predmetni ugovor nije mogao ni konvalidirati prema članu 46. navedenog zakona kroz izvršenje ugovornih obaveza, budući da ta odredba propisuje da Svi ugovori o prometu nepokretnosti koji su zaključeni do dana stupanja na snagu ovog zakona,kao i ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni tog dana, koji nisu sačinjeni u pismenom obliku , a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili pretežnom dijelu ugovorne obaveze, punovažni su jer je zaključen nakon 15. jula 1994. godine, odnosno nakon stupanja na snagu ove odredbe, niti su potpisi ugovarača ovjereni u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (do 15. januara 1995. godine).

5. Osim toga, Kantonalni sud je ustanovio da je i Ugovor od 21. oktobra 2002. godine ništav pravni posao, jer je osnovom datog ovlaštenja D.R. kao punomoćnik tužitelja mogao sačiniti samo prvi ugovor. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 89. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je punomoć takav oblik zastupanja kod koga vlastodavac daje ovlaštenje na zastupanje punomoćniku pravnim poslom, pri čemu su postojanje i obim punomoćstva nezavisni od pravnog posla na osnovu koga je punomoćje dato. Ako je punomoć data za izvršenje određenog posla, izvršenjem, odnosno okončanjem tog pošla, prestaje punomoć. Dakle, utvrđeno je da su u konkretnom slučaju tužitelj, kao vlastodavac, i D.R., advokat, kao punomoćnik, zaključili ugovor kojim se punomoćnik obavezao da u ime vlastodavca raspolaže, izdaje i prodaje njegov stan u Tuzli (član 91. ZOO), tako da ovaj pravni posao obavezuje vlastodavca i punomoćnika do trenutka isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene, budući da je u punomoći navedeno da je kupoprodajni ugovor na snazi u trenutku isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene. Kako je obim punomoći određen, jer je stvarna namjera tužitelja bila da proda stan i dobije kupoprodajnu cijenu, Kantonalni sud je zaključio da je nakon zaključenja prvog ugovora 27. jula 1995. godine i nakon isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene, prestalo ovlaštenje za advokata D.R. dato u navedenoj punomoći od 21. novembra 1994. godine.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant ističe da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji spornog stana od 27. jula 1995. godine bilo iscrpljeno ovlaštenje tužitelja za advokata D.R. i da se na osnovu te punomoći nije mogao zaključiti ugovor 2002.godine, jer je ugovor od 27. jula 1995. godine realizovan tako što je apelantu u posjed predat kupljeni stan, a tužitelju da je isplaćena kupoprodajna cijena stana. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, kao i da ugovor koji je zaključen protivno ovoj odredbi ne proizvodi pravno dejstvo. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda da su parnične stranke ugovor od 27. jula 1995. godine zaključile u pismenoj formi i obostrano potpisale, ali da njihovi potpisi nisu ovjereni u nadležnom sudu što je protivno članu 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da u skladu sa navedenom odredbom taj zaključeni ugovor nije mogao proizvesti pravno dejstvo zbog čega je valjalo udovoljiti zahtjevu za utvrđenje njegove ništavosti.

7. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan prigovor o pogrešnoj primjeni čl. 89. i 91. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 91. stav 1. ZOO punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten. Dakle, kod toga da je u punomoći bilo tačno određeno kakav pravni posao punomoćnik može zaključiti - da u ime vlastodavca raspolaže, izdaje i prodaje njegov stan u Tuzli tako da ovaj pravni posao obavezuje vlastodavca i punomoćnika do trenutka isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene, utvrđeno je da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je zaključenjem prvog ugovora, a nakon isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene prestalo ovlaštenje za advokata D.R. sadržano u punomoći od 21. novembra 1994.godine, zbog čega je i kupoprodajni ugovor od 21. oktobra 2002. godine ništav pravni posao. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da na osnovu istog ovlaštenja na osnovu kojeg je zaključen ugovor od 27. jula 1995. godine, advokat D.R. nije mogao u ime tužitelja zaključiti drugi kupoprodajni ugovor, jer je to bilo suprotno članu 89. st. 1. i 2. ZOO.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Naime, apelant je stava da se odlukom Vrhovnog suda povrjeđuju njegova osnovna ustavna prava i prava predviđena Evropskom konvencijom jer se temelji isključivo na slobodnom pravnom tumačenju odredaba čl. 89. i 91. ZOO, te uz jedan potpuno formalan pristup i propuštanje da se cijene i ostale odredbe tog zakona, kao i sve bitne okolnosti prije donošenja odluke po apelantovoj reviziji. Osim toga, apelant tvrdi i da Vrhovni sud nije vodio računa o tome kako Zakon tretira ništave ugovore, odnosno koje su to posljedice ništavosti. U suštini, apelant smatra da je tužitelj neosnovano tvrdio da su ništavi predmetni ugovori, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama usvojili tužiteljev zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili tužiteljev predmetni tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je zaključenjem prvog ugovora, a nakon isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene prestalo ovlaštenje za advokata D.R. sadržano u punomoći od 21. novembra 1994.godine, zbog čega je kupoprodajni ugovor od 21. oktobra 2002. godine ništav pravni posao, kao i da na osnovu istog ovlaštenja na osnovu kojeg je zaključen ugovor od 27. jula 1995. godine, advokat D.R. nije mogao u ime tužitelja zaključiti drugi kupoprodajni ugovor, jer je to bilo suprotno članu 89. st. 1. i 2. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je dao i jasne razloge zbog čega je pravilan zaključak drugostepenog suda da u skladu sa odredbom člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti zaključeni ugovor od 27. jula 1995. godine nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4150/13 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio