Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/16 (M. B.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Lišavanje slobode
- Pritvor
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2049/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2049/16, rješavajući apelaciju Mirzada Brkića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirzad Brkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 449688 16 Kž 3 od 16. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzad Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Čović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 449688 16 Kž 3 od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je, u ponovnom postupku, nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog dijela teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, apelantu je produžen pritvor na osnovu odredbi člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu:
ZKP FBiH).
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da iz odredbi člana 152. stav
1. ZKP FBiH proizlazi da sud, nakon izricanja presude na kaznu zatvora, može optuženom odrediti pritvor, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinitelja. Dalje se navodi da je prvostepeni sud svoj zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantu radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, utemeljio na konkretnim okolnostima koje su vezane za izvršenje krivičnog djela i ličnost apelanta. Naime, apelant je počinio predmetno krivično djelo u urbanom, naseljenom dijelu grada Sarajeva, upravljajuću neregistrovanim putničkim motornim vozilom, vozeći brzinom od 70 km/h, iako je dozvoljena brzina kretanja u naselju 50 km/h, uslijed koje brzine je kršenjem prometnih propisa, izazvao naglu preupravljivost vozila, uslijed čega je došlo do skretanja vozila na trotoar, kojom prilikom je udario i oborio tri pješakinje koje su se kretale trotoarom, uslijed čega su dvije zadobile teške tjelesne ozljede, dok je treća zadobila lake tjelesne ozljede, pri čemu je apelant vozilom udario i u metalni stub ulične rasvjete i elektrokontaktne mreže trolejbusa. Kantonalni sud također navodi, da je prvostepeni sud imao u vidu i cijenio okolnosti vezane za ličnost apelanta, kao što je činjenica da je apelant nakon izvršenja krivičnog djela, u toku krivičnog postupka bio nedostupan sudu izvjesno vrijeme, da mu nisu mogli biti uručeni sudski pozivi za ročišta, kao i da nekoliko naredbi izdatih sudskoj policiji za njegovo dovođenje na sud nisu mogle biti realizovane zbog apelantove nedostupnosti, a iz spisa je vidljivo da njegovo prisustvo nije mogao obezbijediti ni izabrani branilac, koji sa apelantom nije mogao ostvariti ni telefonski kontakt, a majka apelanta je pripadnicima sudske policije izjavila da se apelant nalazi u Njemačkoj, te je apelant nakon više od godinu dana od raspisivanja potjernice i određivanja mjere pritvora, lišen slobode od strane pripadnika Jedinice Granične policije, da bi nakon hapšenja apelant prilikom dovođenja u sud i izlaska iz službenog policijskog vozila pobjegao policijskim službenicima i dao se u bijeg, te je isti pronađen u večernjim satima, kojom prilikom je negodovao i nije htio dobrovoljno poći sa policijskim službenicima, nakon čega je lišen slobode i sproveden u KPZ Sarajevo. Kantonalni sud konstatuje, da obzirom na navedeno uz činjenicu ranije višestruke osuđivanosti apelanta, kao i to da se radi o osobi koja je ranije više puta osuđivana i za krivično djelo posjedovanja i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZ FBiH, te da iz spisa proizlazi da je isti još uvijek ovisnik o opijatima i psihoaktivnim supstancama i po ocjeni Kantonalnog suda ukazuje na neophodnost produženja pritvora apelantu i nakon izricanja prvostepene presude, a radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, jer su ispunjeni svi uvjeti koje propisuje odredba člana 152. stav 1. ZKP FBiH.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
7. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude jer su sudovi smatrali da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje predmetnog krivičnog djela i ličnost apelanta (u smislu odredbi člana 152. stav
1. ZKP FBiH), odnosno da je apelant nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela više od godinu dana izbjegavao krivični postupak koji se vodi protiv njega, iako je znao da se protiv njega vodi istraga zbog predmetnog krivičnog djela i bio je upozoren o posljedicama neodazivanja na pozive tužilaštva i suda i obavezi da prijavi svaku promjenu boravišta, a konačno i kada je lišen slobode po potjernici, apelant se ponovo dao u bijeg prilikom sprovođenja u sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 152. stav 1. ZKP FBiH propisano da sud, nakon izricanja presude na kaznu zatvora (kao u konkretnom slučaju), može optuženom odrediti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinitelja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman