Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-249/13 (A. K.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-249/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 249/13, rješavajući apelaciju Atifa Krkalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Atifa Krkalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004131 12 Kž od 21. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 004131 12 K od 21. maja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Atif Krkalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 21. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 004131 12 Kž od 21. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 004131 12 K od 21. maja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštava Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. oktobra 2015. godine, Kantonalni sud 2. oktobra 2015. godine, a Kantonalno tužilaštvo 6. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 K 004131 12 K od 21. maja 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 004131 12 Kž od 21. novembra 2012. godine, apelanta proglasio krivim da je radnjama preciziranim u izreci presude (tač.1, 2. i 3.) „u junu mjesecu 1992. godine“ i „u julu mjesecu 1992. godine“ počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je primjenom člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka. Istom presudom, na temelju člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećeni V.N., B.R. i M.R. su upućeni da imovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parničnom postupku.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo optužnicom od 21. decembra 2011. godine, koja je potvrđena od suda 27. decembra 2011. godine, optužen da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Nadalje je istaknuto da je u toku glavnog pretresa Kantonalno tužilaštvo izvelo dokaze saslušanjem svjedoka-oštećenih V.N., B.R. i M.R, zatim, da je saslušan svjedok H.Č., kao i da su izvedeni materijalni dokazi koji su precizirani na strani 3. prvostepene presude. Također, odbrana apelanta, kako je dalje navedeno, izvela je svoje dokaze saslušanjem osam svjedoka, zatim, saslušanjem apelanta kao svjedoka, te je u spis uložila materijalne dokaze precizirane na strani 4. prvostepene odluke. Na temelju detaljno interpretiranih provedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrđeno je da je apelant za vrijeme oružanog sukoba u BiH na području općine Tešanj kao policajac PS Tešanj postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a), čl. 13. i 31. u vezi sa članom 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, tako što je mučio civilna lica srpske nacionalnosti V.N., B.R. i M.R. nanoseći im tešku fizičku i psihičku bol, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u junu i julu 1992. godine u prostorijama tadašnjeg kafe-bara „LM“ i u Domu kulture, u kojima su bile smještene prostorije PS Tešanj - Odjeljenje Jelah, priveo oštećene M.R., V.N. i B.R. radi dobivanja informacija ili priznanja od oštećenih o posjedovanju oružja, odnosno pripadnosti određenim vojnim jedinicama, poduzimajući tom prilikom inkriminirane radnje kako su opisane u izreci presude.

7. U odnosu na tvrdnje odbrane apelanta da nije postojao oružani sukob u vrijeme i na području gdje je apelant počinio inkriminirane radnje, Kantonalni sud je istakao da je postojanje oružanog sukoba u junu i julu 1992. godine utvrdio na osnovu iskaza svih saslušanih svjedoka, i to kako optužbe, tako i odbrane. Navedeno je da su svjedoci - oštećeni potvrdili da je bilo često granatiranje općine Tešanj, pa i mjesta Jelah od Vojske Republike Srpske sa područja općine Doboj, a svjedoci odbrane su potvrdili da su već bile uspostavljene linije između oružanih snaga Vojske Republike Srpske i policije TO RBiH i policije RBiH. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da je nedvojbeno da je u kritično vrijeme faktički već postojao oružani sukob između sukobljenih strana, kao i da se u inkriminirano vrijeme taj sukob reflektovao i obuhvatao i područje općine Tešanj kojem pripada i mjesto Jelah sa svim ostalim mjestima u okviru općine. Također, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti Predsjedništva RBiH, koja je stupila na snagu 9. aprila1992. godine, utvrdio da je u tački 3. te odluke navedeno da se obrazuje Štab TO Republike BiH. Nadalje, da je u inkriminisano vrijeme postojao oružani sukob Kantonalni sud je utvrdio i iz odluke o formiranju Vojske Republike Srpske od 12. maja 1992. godine. Također je naveo da činjenica o postojanju oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme, u konkretnom slučaju i u mjesecu junu, pa i julu 1992. godine, proizlazi iz niza pravosnažnih presuda Suda BiH i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U odnosu na tvrdnje odbrane apelanta da oštećeni nisu bili civilne osobe i da su posjedovali oružje, Kantonalni sud je utvrdio na osnovu iskaza oštećenih V.N., B.R. i M.R., kao i svjedoka odbrane I.D. da je nesporno da su oštećeni oružje ranije predali, da su privedeni od svojih kuća kao civili, da nisu imali oružje, niti su bili u uniformi, a niti su na bilo koji način sudjelovali direktno u neprijateljstvima. U odnosu na opći element bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret da su radnje koje predstavljaju teške povrede Ženevskih konvencija izvršene u vezi sa oružanim sukobom, Kantonalni sud je utvrdio da su oštećena lica prema kojima je vršeno nezakonito postupanje od apelanta lica srpske nacionalnosti, da su ta lica živjela u vrijeme oružanog sukoba u BiH, na području općine Tešanj, i to u mjestu Rosulje, koje je uglavnom bilo naseljeno stanovništvom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te su lica srpske nacionalnosti u takvim konkretnim okolnostima predstavljala manjinu a posebno u odnosu na naseljenost cjelokupnog područja općine Tešanj, gdje je apelant u kritično vrijeme imao svojstvo policajca PS Tešanj, odnosno PO Jelah. Kantonalni sud je istakao da je dužnost apelanta u kritično vrijeme bila da se pruži zaštita civilnim licima, a ne da se vrši bilo kakva fizička niti moralna prisila prema njima kao zaštićenim osobama osobito ne s ciljem da bi se od njih ili od trećih dobile informacije kako je to kao zabrana propisano u članu 31. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 K 004131 12 Kž od 21. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda u odnosu na žalbene navode apelanta da u izreci prvostepene presude nije precizno navedeno vrijeme izvršenja krivičnog djela je istaknuto da, imajući u vidu proteklo vrijeme od učinjenja predmetnih djela, te okolnost da su djela učinjena u vrijeme oružanog sukoba, što predstavlja vanrednu situaciju i u društvu i u životu pojedinaca i što otežava precizno utvrđenje vremena kada su se određeni događaji desili, odnosno vremena učinjenja pojedinih djela, Vrhovni sud je smatrao da je vrijeme učinjenja djela u izreci prvostepene presude dovoljno precizno određeno da omogući djelotvornu odbranu apelanta i pravilnu primjenu krivičnog zakona, te da izreku presude ne čini nerazumljivom. Način na koji je određeno vrijeme učinjenja djela, kako je istakao Vrhovni sud, nije onemogućavao apelantu da tokom postupka osporava svoje prisustvo u svojstvu policajca PS Tešanj, na mjestu događaja, u vrijeme učinjenja djela, što je apelant tokom postupka i činio. Također, kako je dalje navedeno, određivanje vremena učinjenja djela na način kako je učinjeno u optužnici nije onemogućilo pravilnu primjenu zakona u smislu mogućnosti utvrđenja da je djelo učinjeno za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini i u vezi sa tim oružanim sukobom.

9. U odnosu na žalbene navode da prvostepena presuda ne sadrži razloge o postojanju oružanog sukoba u BiH u vrijeme kada su učinjena djela za koja je apelant proglašen krivim, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude (na str. 7. i 8.) naveo sasvim određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da je u junu i julu 1992. godine u Bosni i Hercegovini postojao oružani sukob, kojim je bilo obuhvaćeno i područje općine Tešanj, pa i mjesto Jelah, u kojem je, prema izreci presude, djelo učinjeno. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud proizvoljno utvrdio postojanje oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini u vrijeme učinjenja predmetnog djela. Osim toga, kako je istaknuto, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude (strana 15) naveo i razloge na osnovu kojih je utvrdio da je predmetno djelo učinjeno u vezi sa tim oružanim sukobom. U pogledu žalbenih navoda apelanta da optužba za svoje činjenične navode nije izvela niti jedan materijalni dokaz, Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza (član 16. ZKPFBiH), pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima iz čega slijedi da to pravo nije uvjetovano ni postojanjem ili nepostojanjem materijalnih dokaza u pogledu odlučnih činjenica. Također, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojim osporava pravilnost utvrđenja prvostepenog suda da su oštećeni V.N., B.R. i M.R. u vrijeme predmetnih događaja bili civilne osobe. Zaključeno je da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke (str. 10. i 11.) naveo razloge na osnovu kojih je utvrdio da su navedene osobe u vrijeme predmetnih događaja imale svojstvo civilnih osoba a date razloge je prihvatio i Vrhovni sud.

10. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant pobija pravilnost prvostepene presude tvrdnjom da se težina tjelesnih ozljeda koje su oštećeni pretrpjeli zbog radnji za koje je apelant proglašen krivim može utvrditi jedino ljekarskim nalazom i odgovarajućim vještačenjem a da navedeni dokazi u konkretnom slučaju nisu pribavljeni, te se pozvao na odluke MKSJ i Suda BiH. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je utvrdio da iz Presude Suda BiH broj X-KR-05/41-1 od 29. septembra 2008. godine, na koju se apelant pozvao, zaista proizlazi da je ona, između ostalog, zasnovana i na medicinskoj dokumentaciji i sudsko medicinskom vještačenju, ali da to ne znači da se presuda za mučenje može donijeti samo u slučaju postojanja takvih dokaza. Navedeno ja da pobijana presuda ne sadrži naznaku da je apelant svojim radnjama nanio oštećenima tjelesne povrede određene težine. Nadalje, istaknuto je da, u skladu sa Konvencijom protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupaka i kazni, koja je stupila na snagu 1987. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija protiv mučenja), uz postojanje ostalih konstitutivnih elemenata, mučenje se karakteriše nanošenjem, činom ili propustom, teškog bola ili patnje, tjelesne ili duševne. Dakle, kako je zaključeno, iz same definicije mučenja proizlazi da za postojanje mučenja nije neophodno postojanje teških tjelesnih ozljeda nego teškog bola ili patnje, tjelesne ili duševne. U tom smislu, Vrhovni sud se pozvao na praksu MKSJ i zaključio da odsustvo medicinske dokumentacije kojom bi se dokazivalo da je određenim radnjama oštećenima nanijeta teška tjelesna ozljeda ne sprečava kvalificiranje tih radnji kao mučenje. U odnosu na žalbene tvrdnje da se samo putem psihijatrijskog ili drugog vještačenja može utvrditi postojanje teškog bola ili patnje, tjelesne ili duševne, Vrhovni sud je istakao da za ocjenu da li su određenim radnjama ili propustima određenoj osobi naneseni teški bol ili patnja, tjelesna ili duševna, u smislu Konvencije protiv mučenja, od značaja su sadržina i karakter tih radnji, te kontekst u kojem se one vrše. Stoga je, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud bio ovlašćen da zaključak o tome da li je apelant radnjama za koje je bio optužen nanio oštećenima tešku bol ili patnju, tjelesnu ili duševnu, zasniva na okolnostima konkretnog slučaja, vodeći računa o objektivnom značaju i težini radnji koje je optuženi preduzeo, subjektivnim okolnostima oštećenih i kontekstu u kojem su te radnje preduzete. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je tako i postupio i u pobijanoj presudi dao određene i potpune razloge zašto nalazi da su radnje koje je apelant preduzeo prema oštećenima imale karakter mučenja (str. 9-15). U pogledu navoda apelanta da su oštećeni V.N. i M.R. izjavili da oni nisu imali nekih težih fizičkih povreda, Vrhovni sud je utvrdio da su takvi navodi netačni, citirajući pri tome izjave oštećenih. Također, Vrhovni sud je istakao da okolnost da oštećeni nemaju trajne posljedice od radnji koje je prema njima preduzeo apelant ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da predmetne radnje imaju karakter mučenja. Naime, kako je istaknuto, iz spomenute definicije mučenja iz Konvencije protiv mučenja vidljivo je da trajnost posljedica nije konstitutivni element tog pojma, pri čemu se Vrhovni sud pozvao i na praksu MKSJ.

11. Nadalje, u odnosu na tvrdnje apelanta da postupci apelanta za koje je proglašen krivim ne predstavljaju mučenje, Vrhovni sud je utvrdio da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud pri toj ocjeni, osim okolnosti da je apelant te radnje preduzeo u svojstvu policajca PS Tešanj radi dobivanja informacija ili priznanja od oštećenih o posjedovanju oružja, odnosno pripadnosti određenim vojnim jedinicama, imao u vidu i karakter, odnosno prirodu radnji koje je apelant u konkretnim okolnostima preduzeo prema oštećenima i tako im nanio teški tjelesni i duševni bol i patnju. I po ocjeni tog suda, višekratno šamaranje oštećenog V.N. a, potom, i višekratno udaranje njegovom glavom od zid, kojom prilikom su komadi fasade od siline udaraca ostali u njegovoj glavi, zatim višekratno udaranje oštećenog B.R. policijskom palicom po ramenima i butinama, a potom i predmetom sličnim policijskoj palici, njegovo udaranje pesnicom po licu uz lažnu tvrdnju da je njegov rođak (oštećeni) M.R. priznao da on ima tri bombe i pištolj, te šamaranje, potom, udaranje u stomak, a na kraju i višekratno udaranje glavom oštećenog M.R. o zid ima karakter teškog batinanja pogodnog da oštećenima nanese teški bol. Osim toga, Vrhovni sud smatrao je da takvo postupanje u uvjetima početka oružanog sukoba, te opće nesigurnosti koju je on izazvao, nakon što su oštećeni odvedeni iz svojih kuća i dovedeni u prostorije koje nisu predstavljale službene policijske prostorije, moralo je proizvesti kod oštećenih ne samo tešku tjelesnu nego i duševnu patnju. Kad se tome doda da su te radnje preduzete od policajca, radi iznuđivanja određenih informacija, odnosno priznanja, Vrhovni sud je smatrao pravilnim zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radilo o mučenju oštećenih od apelanta.

12. U odnosu na navode apelanta da su nevjerodostojni iskazi svjedoka oštećenog V.N. da je on početkom juna 1992. godine odveden od kuće i priveden u prostorije kafe-bara „LM“ u Jelahu, u kojem su bile smještene prostorije PS Tešanj, jer je apelant počeo raditi u toj stanici tek od 5. juna 1992. godine, Vrhovni sud je utvrdio da su takvi navodi neosnovani budući da navedeno vremensko određenje uobičajeno obuhvata prvu trećinu mjeseca, pa i vrijeme nakon 5. juna. U odnosu na navode da oštećeni prije rata nisu poznavali apelanta, te da je stoga njihovo označavanje apelanta kao osobe koja ih je ispitivala i mučila nepouzdano, Vrhovni sud je utvrdio da su svjedoci oštećeni sasvim određeno naveli na osnovu čega su utvrdili da je osoba koja ih je privela a potom prema njima poduzela i radnje za koje je apelant proglašen krivim upravo apelant. U odnosu na navode apelanta da je za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja bilo neophodno da Tužiteljstvo izvede dokaze saslušanjem svjedoka I.B., I.J. i osobe zvane „Hodža“, Vrhovni sud je utvrdio da je Tužiteljstvo očito smatralo da za dokazivanje navoda optužbe nije neophodno saslušanje i tih svjedoka. S druge strane, Vrhovni sud je utvrdio da je odbrana raspolagala mogućnošću da predloži saslušanje ovih svjedoka, te da se stoga potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne može osporavati time što optužba nije saslušala još neke svjedoke.

13. U odnosu na tvrdnje apelanta da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio vjerodostojnost iskaza svjedoka odbrane, a posebno iskaz svjedokinje E. B., Vrhovni sud je utvrdio da je iz obrazloženja pobijane presude (str. 10-11, te 17-18) vidljivo da je njen iskaz, kao i iskaz ostalih svjedoka odbrane ocijenjen s obzirom na njihovu sadržinu i u vezi sa ostalim dokazima. Stoga se, zaključio je Vrhovni sud, neosnovano u žalbi ističe da prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze optužbe i dokaze odbrane, te da je dao primat dokazima optužbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant ističe da je u provedenom krivičnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, zatim, da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, dajući pri tome prioritet i značaj dokazima optužbe zbog čega apelant pred sudom nije ravnopravno tretiran sa Tužilaštvom. U veoma opširnim navodima apelacije apelant je naveo da je u provedenom postupku proizvoljno utvrđeno vrijeme izvršenja krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, zatim, postojanje oružanog sukoba na području općine Tešanj u kritično vrijeme, te da su sudovi pogrešno utvrdili da su oštećeni u vrijeme navedenih događaja bili civilna lica. Također, apelant smatra da ne postoje objektivni dokazi – ljekarski nalazi o navodnim povredama oštećenih, odnosno o pretrpljenoj teškoj fizičkoj i psihičkoj boli. S tim u vezi, apelant se pozvao na predmete MKSJ i Suda Bosne i Hercegovine prema kojima je za utvrđivanje i ocjenu važne činjenice o postojanu teških fizičkih povreda i psihičke boli potrebno stručno medicinsko vještačenje. Nadalje, apelant ističe da je od redovnih sudova izostala objektivna ocjena vjerodostojnih dokaza odbrane a prije svega svjedokinje E.B. koja se jasno i decidirano izjasnila da apelant nikad nije mučio oštećene. Apelant navodi da Vrhovni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze odbrane apelanta, niti je u pogledu svojih stavova iznio relevantne i argumentirane razloge. Na taj način, po mišljenju apelanta, Vrhovni sud je selektivno ocijenio dokaze dajući prioritet dokazima optužbe. Zaključuje da u predmetnom postupku nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pa u nedostatku dokaza u konkretnom slučaju treba primijeniti pravilo in dubio pro reo iz člana 3. ZKPFBiH prema kojem se „nedostatak tih dokaza tretira u korist optuženog“. Predložio je da Ustavni sud ukine osporene presude i naloži Kantonalnom sudu da ponovo sudi apelantu u krivičnom postupku protiv njega.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je ocijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, zbog čega smatra da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u krivičnom postupku poštovana sva prava apelanta garantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, odnosno da je neosnovana tvrdnja o povredi prava na koja se ukazuje u apelaciji.

18. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da nisu povrijeđena prava apelanta na koja se u apelaciji ukazuje i da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 – u tekstu koji je važio u vrijeme trajanja postupka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

20. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; […],prisiljavanje na prostituciju ili silovanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

21. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnog stanovništva od 12. augusta 1949. godine (IV Ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

Član 13.

Odredbe ovog dijela odnose se na cjelokupno stanovništvo zemalja u sukobu, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, naročito s obzirom na rasu, narodnost, vjeru ili politička ubjeđenja, i svrha im je da ublaže patnje koje sobom donosi rat.

Član 31.

Nikakva fizička niti moralna prinuda ne može se vršiti prema zaštićenim licima, naročito da bi se od njih, ili od trećih, dobila obavještenja.

Član 147.

Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvaćaju jedno od slijedećih djela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: (…) mučenje ili nečovječno postupanje (…).

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 004131 12 Kž od 21. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 21. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji zahtijevaju navedene odredbe.

30. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini svode na tvrdnje da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je sud pogrešno ocijenio dokaze, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

31. Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 [1978]; 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B [1992]; 15 EHRR 417, st. 33-34).

32. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, koja se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.

33. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku jer nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi Kantonalnog tužilaštva i dokazi apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća na to da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, između ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Dalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje također uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversaran. Pravo na adversaran postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A, broj 211). Dalje, član 6. stav 1. zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni element prava sadržanog u članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije i prava na adversaran postupak, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U prilog tvrdnji da je narušen princip jednakosti oružja apelant je najprije istakao da je redovni sud favorizirao dokaze Kantonalnog tužilaštva koji su bili na apelantovu štetu i da ih je prihvatio. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je njemu bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je provodilo Kantonalno tužilaštvo osporava na glavnom pretresu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporenih presuda nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja koji su prihvaćeni, te da su zaključci suda zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim provedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.

35. Zatim, apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog proizvoljne ocjene dokaza. U vezi sa ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv osobe koja je u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

36. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden velik broj dokaza koje su predložili apelantova odbrana i Kantonalno tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku razmotrio apelantove žalbene prigovore i dao detaljna obrazloženja zašto ti navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda.

37. U pogledu apelantove krivične odgovornosti, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je van svake razumne sumnje u konkretnom predmetu dokazano da je apelant počinio krivičnopravne radnje svjesno i voljno, koje po svojim objektivnim i subjektivnim elementima sadrže bitna obilježja koja redovni sud kvalificira krivičnim djelom - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

38. Vezano za apelantove navode da je u postupku prekršen princip in dubio pro reo, zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na kršenje principa in dubio pro reo može biti osnovano ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standarde prava na pravično suđenje, što bi dovelo u pitanje i poštivanje principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

39. Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi jednakosti stranaka u postupku, o provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, te shodno tome i o utvrđenom činjeničnom stanju, kao i obrazloženja i razlozi koji su ponuđeni u osporenoj presudi, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđena apelantova prava zagarantirana članom 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje ili da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-249/13 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio